Berlinski preludij za izbore u BiH 2014 – u sjeni poplava i neodoljivog glamura Sarajevo Film Festivala

Izdvajamo

• Istina, sadaka (milostinja) jeste spasila i obnovila sarajevske dragulje, Zetru, Gazi-Hesrevbegovu Biblioteku i Vijećnicu. Hoće li i ostatak BiH - ma nema šanse, uz dužno (ali dostojanstveno) postovanje Merkelovoj, Putinu, Svetom Ocu, Obami i Erdoanu. Do nas je ba. Definitivno. Jer jarane, ako to fulamo, Zapad nas može držati ovako - iznad vode/potopa - još neko vrijeme, a onda nas nema na mapi - ide podjela jer “eto niko tamo (Sarajevo, Banjaluka i Mostar) neće skupa i neće Bosnu”, kako bi rekao moj dobri prijatelj iz početka ove priče.

Povezani članci

• MLAD JE JOŠ OVAJ GRAD
• SDU: “Nacionalizam – posljednje utočište ništarija”
• Majka iz priručnika i savremena majka
• Prof. dr. Esad Bajtal: Ovdje su u zavadi kriminogene etno-politike, a ne narodi i građani
• Fminističke organizacije Hrvatske poručuju: Vrijeme je da političke stranke donesene Zakone počnu poštivati i provoditi
• Istražitelji sumnjaju da je Dodik preko Hypa izvlačio novac iz RS-a

Njemačka je 20 godina nakon Drugog svjetskog rata bila ekonomsko čudo. A 1945. je bila potpuno uništena. Šta smo mi uradili u BiH?! Zato sam predložio da se uradi strategija koja će od BiH napraviti državu u kojoj će političari biti vlasnici sudbine BiH i odgovarati za to…”

Piše: Nedžad S. HADŽIMUSIĆ

Dobra je vijest da Njemačka, ta neupitna lokomotiva EU, ima ulogu domaćina predstojeće konferencije EU – Zapadni Balkan koja će 28. augusta o.g. u Berlinu okupiti predsjednike vlada, ministre vanjskih poslova i privrede sedam država proizišlih iz bivše Jugoslavije, plus visoke predstavnike Evropske komisije i Evropskog vijeća. Tema i cilj konferencije su poznati: Redefinicija realne evropske perspektive Zapadnog Balkana, odnosno svake zemlje tog regiona pojedinačno.

Tročlana delegacija BiH, notorno najgoreg evropskog đaka-ponavljača u regionu, na berlinskoj konferenciji će imati realno nemoguću misiju. Od iste se naime očekuje da, pred već odavno zabrinutim, ali sada i krajnje nabrijanim evropskim domaćinima, elaborira sopstveni koncept izlaska iz galopirajuće političke, moralne i gospodarske krize u BiH. Za koju je zapravo – u ozbiljnoj, kritičkoj retrospektivi – izravno odgovorna, budući da su njeni članovi ujedno predstavnici vladajuće (uskoro odlazeće) garniture. Pri tome svi odreda, domaćini i gosti u Berlinu znaju da je već otpočela i pomno prate kako se zahuktava, do sada najdinamičnija predizborna kampanja u BiH. Nakon nepreglednih promašaja i jalovih rezultata niza prethodno izabranih vlada, a zahvaljujući pozitivnoj energiji novih snaga i llidera na političkom horizontu u BiH, rezultati predstojećih izbora bi napokon mogli donijeti predugo očekivani zaokret. Bolje reći m o r a j u,   jer u suprotnom nema sigurnih garancija za mirnu Bosnu, a pogotovo ne za idiličan projekat ‘Balkan – oaza stogodišnjeg mira u Evropi’, prema medolino izjavama pojedinih, neizliječivo dobronamjernih političara i javnih ličnosti – u vrijeme obilježavanja 100.godišnjice Sarajevskog Atentata, prije nepunih mjesec dana.

U međuvremenu, zakasnjelo ljeto u Sarajevu nije do kraja zaustavilo ovogodišnje, nezapamćene kiše koje su prouzrokovale poplave i pošasti kataklizmičkih razmjera. Neadekvatan odgovor, kardinalna nepripremljenost i nonšalancija nadležnih organa i lica, kao i očekivana, krajnje problematična raspodjela prve pomoći u sanaciji još nesagledivih šteta od poplava definitivno ostaju centralna tema u finalu izborne kampanje, ali i nakon izbora…

Kakogod, ljeto je donijelo i nešto toplije dane sa dužim sunčanim intervalima, te nove bataljone turista, uz tradicionalnu invaziju brojnih konstitutivnih i nekonstutitivnih bh. građana iz dijaspore koji tradicionalno posjećuju svoj kraj i svoje najdrađe… ‘Znam da tebi ne otkrivam Ameriku, ali ovo ovdje je iz godine u godinu postaje gore i gore, ma ovo je dno dna ba…’ – ovim riječima, čim osvane u Sarajevu, započinje svoju već godinama monotonu mantru, moj dobri drug iz osnovne škole koja se nekad, prije prvih slobodnih izbora u bivšoj Jugoslaviji, zvala Moric Moco Salom po poznatom sarajevskom Židovu, heroju jugoslovenske narodno-oslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu. Poodavno, odgovorni u opštini Stari grad odlučili su da toj školi daju novo ime, zašto, samo oni znaju.

Da ne dužim, taj moj drugar koji se početkom prošlog rata – u sarajevskom ratnom žargonu – ‘ispalio’ i kasnije lijepo snašao u dalekoj Kanadi, svakog ljeta obavezno navrati da obiđe rodbinu i raju u Sarajevu. Poput mnogih pravih, prepoštenih, (dnevno-politički nesvrstanih) Sarajlija i ostalih dobronamjernih Bosanaca i Hercegovaca donedavno zakletih optimista – onih koji misle svojom glavom – ovoga ljeta po prvi put izražava svoju ozbiljnu zabrinutost za upitnu opstojnost ‘od iskona jedine prave’. Pri tome, duhovito ali ništa manje okomito, većina kao po dogovoru, posebno ističe nekoliko znakovitih, krajnje zabrinjavajućih opservacija koje nikako ne idu u prilog dobrom imidžu i pro-aktivnom međunarodnom interesu za BiH. Treba li reći da se ove sumorne domaće ocjene savršeno poklapaju i ‘rimuju’ sa out of record (bez diplomatskih rukavica) komentarima naših inostranih prijatelja o situaciji u i oko BiH, poput frapantnih lekcija ambasadora Japana, Nizozemske i dr., o ekstravagantnom ponašanju – bez pokrića – vladajuće garniture u BiH. Time se neumoljivo upotpunjuje realna slika o opasnostima koje vrebaju daytonski brod BiH predugo bez kormilara na otvorenoj geostrateškoj pučini, dok ostatak zemalja regiona lagano i sigurno plovi ka tzv. euro-atlantskom mainstreamu.

Naravno, riječ je o upućenima dobro poznatim starim, ali i nekim relativno svježim pojavama i činjenicama – za svaki slučaj ‘protjeranim’ (ako ne trajno onda oročeno) iz većine strogo kontrolisanih medija. Iste se pojave i činjenice u skladu sa neslavnom bh. tradicijom i običajima nedodirljivih čuvara alajbegove slame, orvellovski ciljano ohrabruju ili pak prećutno tolerišu. Sve se to neometano odvija u idealnom daytonskom zaklonu. Koji domaćim liderima već godinama velikodušno pruža uglavnom posmatrački nastrojen (‘nama savršeno štima sve što-se-vi-dogovorite’) euro-atlantski veliki vezir- u liku šefa Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR), odskora u kombinaciji sa Specijalnim predstavnikom EU, šefom namjenski ojačanog predstavništva Evropske unije (EUSP) u Sarajevu.

Kao i svaka gorka i neugodna istina, glavne tačke gore pomenute, kombinovane ‘presude’ domaćih iskrenih patriota i potvrđenih međunarodnih prijatelja, dosta su bolne – pa šta, ne može krenuti na bolje, ako ne prestanemo da se lažemo. Zato, idemo ove bolne činjenice i pojave lagano poredati – bez pardona, proračunate podaničke amnezije i anestezije – u nekoliko surovih, ali realnih ‘slika’ od kojih svaka govori preko nekoliko hiljada i još više tisuća riječi:

Slika prva: specifičan tranzicijski pejzaž

Na prvo mjesto dolazi duhovita ali dosta precizna hello efekat konstatacija da je u Sarajevu i ostatku zemlje, uz sve poznate muke, postepeno sve više uočljiv, klasičan tranzicijski pejzaž sa snažnim lokalnim, konstitutivnim obilježjima, u svakom od tri ekskluzivna dijela ‘cjelovite’ BiH: džamija-banka-benzinska pumpa; crkva-banka-benzinska pumpa; i t.d... Ovo, uz strogu podjelu javnih preduzeća-kapitalaca, kontrolu t.j. namjensku upotrebu ili sabotažu nezavisnog rada tužilastva, sudstva i medija, kao i prva erupcija građanskog bunta u februaru o.g., dovoljno govori. Očigledno, radi se o pogubnom, sistematskom i nerijetko harmoničnom interesnom sadejstvu uzduž i poprijeko korumpirane partiokratije, klera i organiziranog, međunarodnog kriminala bez granica u divljoj, primarnoj akumulaciji kapitala. Rijetki izuzeci samo potvrđuju pravilo.

Slika druga: festivalski glamur, poplave, šetnja Ferhadijom i razvlačenje pameti

Nekim čudom u kombinaciji sa učinkovitim naporima entuzijasta u ova preteška vremena za BiH, uvijek se nađe koliko treba para (KM&EUR) domaćih i i evropskih poreskih obaveznika za finansiranje tri velika festivala u glavnom gradu BiH – vječitu Sarajevsku zimu; prelijepe Baščaršijske noći i najmlađi, ali zato najglamurozniji – Sarajevo Film Festival (SFF) sa obaveznim svjetskim a našim crvenim tepihom  za odabrane goste, a naročito za domaći polusvijet u društvu slavnih i dragih gostiju iz regije i svijeta. Da nije tragično-tužno, bilo bi samo skaradno: by that damn f…ing accident, sav taj glamur se dešava usred nezapamćenog belaja i poplava koje upravo rastakaju čitava sela, naselja i gradove BiH. Evo i prigodnog javnog komentara/poruke jedne Sarajke, inače vrlo uvažene u akademskom i novom političkom miljeu našeg glavnog grada: “​Razmišljam o haljinama, frizurama i nakitu za koje, sa crvenog tepiha saznajemo, jesu ‘insipirisani nedavnim poplavama u regionu’ (!). Svila, krzno, zlato i ‘wet-look”’ inspirisani nečijim gubitkom svega što su imali. I stid me za one koji ne osjećaju stid…”.

Istovremeno, dok slavni festivalski gosti nedužno uživaju u kraljevskom tretmanu u glavnom gradu BiH – u čijoj se glavnoj pješačkoj zoni iz dana u dan, na štetu prolaznika i šetača, halapljivo nadodaju novi redovi stolica i stolova, prodaju kišobrani, nakaradni suveniri i kerefeke vulgaris. Baš tamo na mjestima gdje u punoj slobodi već mjesecima kruže čopori izgladnjelih, olinjalih i bolesnih pasa lutalica i to sve u neposrednoj blizini crvenih sarajevskih ruža prosutih na mjestimamasovnog stradanja građana ovog grada u prošlom ratu. Da se ne pominje čuveni ramazanski top koji je nekad, prije komunizma, televizije i interneta, bio radost, muzika i signal za iskrene vjernike-postače u najvećem mjesecu u godini. Isti se – unatoč progresu moderne tehnologije – tokom prošlog, prelijepog i mirisnog sarajevskog Ramazana, kao i prethodnih post-daytonskih godina, do prije neki dan redovno oglašavao i pozivao dobre postače se okupe oko manje-više kaloričnih iftara – osim što je zarad ćejfa polusvijeta i atavističke nostalgije nadležnih za pustim turskim vremenima – ponovno i sasvim nepotrebno ledio krv u žilama i razvlačio pamet  građankama i građanima Sarajeva koji su prošli  kroz džehenem (pakao) opsade 1992-1995, tokom koje je SDA na javnim mjestima u   m u l t i e t n I č k o m (I?) Sarajevu kačila parole: “Nazivajte selam – širite Islam.” (!?).

Slika treća: veliki istorijski jubileji, otvaranja i zatvaranja

Nedavno održana manifestacija u sklopu obilježavanja 100. godišnjice Sarajevskog atentata otpočela je veličanstveno – koncertom Bečke filharmonije u napokon obnovljenoj Nacionalnoj (da opet ne bude zabune, državnoj) biblioteci i gradskoj Vijećnici, toj ljepotici pseudo-mavarsko-austrougarskog (političkog) stiha u arhitekturi, namjenski granatiranoj na početku prošlog rata. Nažalost, završni dio ‘centralne’ manifestacije okončan je mega-prizemnim, estradnim sataraš spektaklom na Principovom mostu sa ničim izazvanim učesnicima – dobrim i nedužnim Dinom Merilinom, Šabanom Šaulićem, kozacima u crvenim kaftanima i bakračima, sve za velike pare evropskih i domaćih poreskih obveznika… Šteta, iznenađujuće blijed (‘lackluster’) uradak prestižnog sarajevskog reditelja – nakon njegovog maestralnog, globalno glorifikovanog 6. aprilskog performansa sa 11.541 crvenih stolica i karanfila, poredanih prošle godine nasred Titove ulice u prijestolnici Zapadnog Balkana – u spomen civilnih žrtava 3,5 godišnje opsade (nekad olimpijskog) Sarajeva, od kojih preko 1600 dijece (!!!).

Nedavno je ‘upriličeno’ – kako to vole da kažu napadno neobrazovani čitači vijesti koji nerijetko iznose i svoje političke stavove u bh. elektronskim medijima, ali nije do njih – svečano otvaranje Gazi-Husrevbegove biblioteke, tog sarajevskog Taj Mahala. Bravo, veličanstveno, još jedan ponos Sarajeva, dok letve, ekseri i katanac krase simbole državnosti BiH – poput skandala oko zatvaranja Zemaljskog muzeja. Istovremeno, rudimenti olimpijske slave Sarajeva – Skenderija Igman, Bjelašnica već godinama se namjenski ruiniraju u manje-više transparentnoj konačnici novih kriminalnih privatizacija, dok se gradske vlasti diče kako će obnoviti Trebevičku žičaru – sa  v i t a l n i m mehaničkim dijelovima iz tehnološkog paleolita (!). Upućeni u detalje ovog projekta ovdje kažu: kada i ako proradi ne dajte djeci ni prijatelju, a ni neprijatelju da istom putuju do Trebevića.

Istina, sadaka (milostinja) jeste spasila i obnovila  sarajevske dragulje, Zetru, Gazi-Husrevbegovu Biblioteku i Vijećnicu. Hoće li i ostatak BiH  – ma nema šanse, uz dužno (ali dostojanstveno) poštovanje Merkelovoj, Putinu, Svetom Ocu, Obami i Erdoganu. Do nas je ba, definitivno. To znači da moramo uvjeriti EU i ostatak svijeta da je BiH svima bitna i moguća – umiljata, korisna i ušušna – uz mudar, civiliziran i pragmatski regionalni deal sa Beogradom i Zagrebom, kao i ostatkom bivše braće i sestara. Merkelovu i društvo mogu impresionirati samo novi ​bh. lideri (na predstojećim izborima u oktobru), oni koji​ imaju nedodirljiv osobni integritet i državničku viziju – po mjeri realne pozicije BiH.

Na kraju, podsjetimo se riječi upozorenja Wolfganga Petritscha, jednog od bivših Visokih predstavnika u BiH koje zvuče kao svojevrsna najava ‘radne atmosfere’ u kojoj će se odvijati predstojeća konferencija Zapadni Balkan u Berlinu : “…Naredne godine je dvije decenije od potpisivanja Dejtona. Zapad je uložio milijarde dolara u oporavak BiH. Ljudi hoće da znaju gdje je otišao njihov novac. Zapadni mediji će potaknuti raspravu o misiji u BiH. I dalje imamo OHR, i dalje imamo velike probleme… šta smo uradili? I, opet, građani zapadnih zemalja će pitati – gdje je naš novac otišao/utrošen??

Njemačka je 20 godina nakon Drugog svjetskog rata bila ekonomsko čudo. A 1945. je bila potpuno uništena. Šta smo mi uradili u BiH?! Zato sam predložio da se uradi strategija koja će od BiH napraviti državu u kojoj će političari biti vlasnici sudbine BiH i odgovarati za to…”