U Zagrebu prvi muzej naivne umjetnosti u svijetu

Naivno slikarstvo se svojim žarkim bojama, fantastičnim motivima i jednostavnim crtežom kroz školske čitanke lako useli već u dječju dušu. Priča koju ove slike, pomalo nespretne, pomalo tužne, znaju ispričati, često zna navesti na misao dublju nego što ga ponudi pjesma ili priča koju ilustriraju. Hrvatska ima prvi muzej naivne umjetnosti na svijetu, a sve zemlje bivše Jugoslavije imale su svoje naivne umjetnike, neuke seljake koji su otkrili vještinu crtanja i povukli zajedničku inspiraciju iz kamena pradavnih stećaka.

Hrvatski muzej naivne umjetnosti nalazi se na zagrebačkom Gornjem gradu. To je prvi muzej naivne umjetnosti na svijetu, otvoren 1952. godine. Hrvatska naiva, odnosno naiva s područja bivše Jugoslavije, uz francuske klasike, smatra se najvažnijim segmentom svjetske naive. Ovaj muzej obuhvaća 200 kvadrata prostora sa 80 izložaka, dok čitav fundus broji preko dvije tisuće eksponata. To je državni muzej, koncentriran na stalni postav, što podrazumijeva izbor najboljih djela najboljih autora. Među najpoznatijim hrvatskim naivnim umjetnicima su Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković Croata, Ivan Večenaj, Dragan Gaži, Mirko Virius i Martin Mehkek.

Osnivač naive postao je najbogatiji čovjek u Jugoslaviji

Vladimir Crnković, ravnatelj Muzeja naivne umjetnosti, bavi se naivom od 1968. godine. Poznavao je i surađivao s većinom umjetnika koji su izloženi u muzeju, a koji su svi počeli kao seljaci slikari i kipari i bili izuzetno siromašni na početku svog rada. Vremenom su postali imućni, tako da je najveći od njih, Ivan Generalić, svojevremeno slovio za najbogatijeg čovjeka u Jugoslaviji, a sve je postigao svojim rukama, talentom, umijećem i radinošću. Većina njih i nakon svjetske slave nikad nije napustila svoje rodno mjesto.

 „Ono po čemu smo u naivi posebni mi u Hrvatskoj, to je slikarstvo na staklu kojega su do virtuoziteta vinuli slikari koji su se pojavili na sjeveru Hrvatske, u Podravini, uz samu granicu s Mađarskom, u selu Hlebine. Krsto Hegedušić je 1930. godine otkrio Ivana Generalića, mladog seljaka slikara, kojega je počeo podučavati i koji je s vremenom postao jedan od najvrsnijih slikara naive u svijetu. Nakon Generalićeve samostalne izložbe u Parizu 1953. godine, interes za taj fenomen postao je toliko velik da se pojavio niz slikara iz te regije, iz Podravine, Generalićevih sljednika“, priča ravnatelj Crnković.

Slikarstvo na staklu je stara tehnika, poznata već preko dvije tisuće godina, posebno popularna u katoličkim zemljama centralne i sjeverne Europe; u Poljskoj, Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Bila je vezana uz proizvodnju anonimnih majstora i radionica koji su radili male svetačke slike s biblijskim temama za seoske ili obiteljske oltare. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća javlja se interes za primitivnu i seljačku umjetnost, tako da je slikarstvo na staklu došlo u fokus pažnje avangardnih umjetnika, poput Vasilija Kandinskog.

Hlebinska škola, od seljaka amatera do vrsnih umjetnika

Slike na staklu u Parizu vidio je Krsto Hegedušić te je i sam počeo slikati na staklu, a zatim je prenio to znanje tada 15-godišnjem Ivanu Generaliću koji je imao svega pet razreda osnovne škole. Generalić je postao virtuoz u svjetskom vrhu, promijenio je značajke plošnog slikanja i počeo oblikovati voluminozne oblike, zračnu perspektivu i tonsko slikarstvo. Tako je nastao naziv Hlebinska škola. Hlebinska škola jer je Generalić rođen u Hlebinama gdje je i Hegedušić kao dječak živio nekoliko godina i zavolio to selo. Hegedušić je završio akademiju u Zagrebu, otišao u Pariz gdje je shvatio da život svog naroda i sela treba donijeti u Pariz. Krsto otkriva Generalića, podupire ga u slikarstvu i pokazalo se da je Generalić natprosječno talentirana osoba. Generalić pak otkriva Dragana Gažija i Franju Dolenca, daje im osnovne poduke u slikarstvu. Političke prilike idu im u prilog zbog interesa za umjetnost seljaka i proleterijata. Generalić se nakon izložbe u Parizu vraća u selo kao popularna ličnost, prodaje cijelu svoju izložbu. Mladići iz okolnih sela počinju slikati i 50-ih godina zajedno izlažu.

Stećci kao regionalna protonaiva

Najznačajniji predstavnici naivne umjetnosti dolaze iz Hrvatske i Srbije, u nešto manjem broju iz Makedonije, BiH, Crne Gore i Slovenije. Naiva se pojavila u Francuskoj početkom 20. stoljeća kad je dominirala apstrakcija, tada se pojavila u Hrvatskoj 1931. kad izlaže Generalić, zatim neposredno i u Srbiji 1933. kad izlaže Janko Brašić. Jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih slikara naive koji je prikazivao život, nošnje i ljude je Pere Mandić.

„Umjetnost stećaka je otkrivena početkom 20. stoljeća  i pridaje joj se važnost nastankom SFR Jugoslavije. Preko stećaka može se doći do tih primitivnih, naivnih formi koje su zavladale u naivi u 20. stoljeću“, kaže ravnatelj Crnković i dodaje da se kompleks stećaka prostire kroz nekoliko bivših jugoslavenskih republika.

Crnković kao uzor naivi, kao protonaivu, navodi i „krajputaše“, to su male kapelice na seoskim putovima ukrašene svetačkim likovima koje su radili neuki majstori, zatim košnice za pčele umjetnički oslikavane u Sloveniji, a u Srbiji oslikane nadgrobne spomenike nastale pod utjecajem iz Rumunjske.

Najveće cijene jugoslavenski majstori naive postizali su 60-ih i 70-ih godina, a hrvatski autori bili su najcjenjeniji. Generalićeve slike danas mogu postići cijenu od 25 do 250 tisuća eura, Ivan Rabuzin od 50 do 80 tisuća. Cijene umjetnina ovise o ponudi i potražnji te podliježu korekciji, kaže Crnković koji je naglasio da je internetska i prodaja preko aukcijskih kuća destruirala galerijsku prodaju slika.

Hrvatski muzej naivne umjetnosti ima oko 17.000 posjetitelja godišnje, s većinskom publikom iz inozemstva. U turističkoj sezoni ima od 100 do 150 turista dnevno, što je za Zagreb vrlo respektabilna brojka.

AA