Devetnaest godina nakon “Oluje”: Gorčina na obje strane

Povezani članci

• Ilustrirana povijest hrvatskih Debila
• Klauški : Ovo nije stranački ,ovo je državni kriminal!
• GRANIČNI SLUČAJ GOSPOĐE KITAROVIĆ
• Završen I. Korčula After Party
• Euro Tesla
• Država zombija

Piše: Ankica Barbir-Mladinović RSE

Proslava 19. godišnjice Vojno redarstvene akcije “Oluja” koja se u utorak održava u Kninu, i ove godine stiže u tenzijama između radikalnih braniteljskih udruga i hrvatske Vlade, no većinu građana sve manje zanima hoće li hrvatski državni vrh biti ponovo izviždan u Kninu, tko će doći i tko govoriti. Kod onih koji su ‘Oluju’ najgore proživjeli na obje strane prevladava gorčina i nezadovoljstvo, a kod mladih, koji su prije 19 godina rođeni, neznanje i nezaintersiranost.

Prošlo je 19 godina od “Oluje, na pitanje koje asocijacije ta riječ izaziva kod njih, od mladih ljudi dobili smo ovakav odgovor:

“Oluja? – pa, nekakvo nevrijeme, nekakav kaos,nešto loše, razaranje …”

Zagrepčani Lara i Danijel nisu iznimke, žive život sada i politika ih, kažu, ne zanima, a o samoj ratnoj ‘Oluji’ znaju malo ili ništa.

„Iskreno, ne znam puno baš o tome“, priznaje 22-godišnji student Danijel, a njegova 17-godišnja prijateljica Lara zna još manje.

„Ljudi ne pričaju o tome,mislim na moju generaciju, jedino ko priča, to su ti političari, a to mlade ljude baš i ne zanima, jednostavno, izbjegavamo politiku”, pojašnjava Lara.

RSE: Kad se spomene Beograd,imate li pozitivne, ili negativne asocijacije?

„Nemam uopće predrasuda, poznajem nekoliko ljudi iz Srbije i normalno se slažemo“, kaže Danijel.

„Vremena se mijenjaju. Nisu to isti ljudi koji su nas napali, tako da ne bi trebalo mrziti nekoga tko nije za ništa kriv, zašto bi netko ispaštao zbog grijeha, ajmo reći, njihovih predaka, to nije u redu“, dodaje Lara.

Za svježe diplomiranu profesoricu književnosti, 24-godišnju Josipu, ‘Oluja’ će uvijek biti ‘radost zbog tate’:

“Asocira me na mog tatu i njegov povratak iz rata, onaj dan kad je došao ….Imala sam 5 ili 6 godina, bila je tamo hrpa vojnika i mi smo svi gledali gdje je on i pitali ‘di je, di je’ i onda sam ga ja prva ‘skužila’ i trčala prema njemu i do danas mi je ostao taj osjećaj. Bila sam stvarno mala, ali baš toga se sjećam. Ništa mi to doma posebno ne obilježavamo, nit se o tome puno priča, ali, ne znam, za mene je to uvijek svečan dan.“, kaže Josipa i dodaje kako to ne znači da mrzi Srbe.

“Unatoč tome što je tata bio u ratu nemam nikakvu usađenu mržnju u sebi, jednostavno to je dio prošlosti koje se sjećamo, ali idemo dalje“, pojašnjava Josipa.

Bježao sam u Oluji u strahu i panici, sjeća se srpski povratnik Mile Obradović iz Vrginmosta. Tko je počinio zločin neka se kazni, pa da mi je rođeni brat, a ostali, i Srbi povratnici i naseljeni bosanski Hrvati, danas jednaku muku muče, bez posla i perspektive.

“Evo, moja starija kćer ima upravo 19 godina, baš sam je prekjučer upisao na fakultet, gore u Opatiju i, daj bože da završi pa neka traži kruha negdje dalje, jer ja ovdje ne vidim nikakvu perspektivu. Na žalost, posla nema i istina je da Srbi u povratničkim mjestima žive od staračkih penzija, čiji su roditelji još živi, a Hrvati žive od braniteljskih penzija”, kaže Obradović.

RSE: Kakav vam je sada pogled na ‘Oluju’, s odmakom od 19 godina, da li je izmijenjen, da li je isti?

Nas, male ljude, nije nitko ništa pitao ni tad, a ni sad, a narod su kao ovce, tako smo i mi bili isto kao ovce..netko digne ‘dževu’, a ostali poslušaju. Masa ljudi se bojala da se ne ponovi 41-a, drugi su vjerovali da će biti bolje, nit su što znali, niti ih je itko pitao, jer, tko je mene pitao ‘oću li ja ići kuda, ili neću ići, i u onom strahu, ako ideš nadrljao si, ako ne ideš, opet si nadrljao.

RSE: A sada, s ovom ‘pameti’, što bi čovjek mogao učiniti t 1995.?

Obradović: Hi, joooj..otići na Novi Zeland!

Naseljeni bosanski Hrvat Mirko Klasan drži gostionicu u Vrginmostu, bolje mu je nego onima koji ne rade, al sve je to, kaže, “ništa”, golo preživljavanje i zato spomen na ‘Oluju’ i kod njega izaziva popriličnu apatiju:

“Evo da vam kažem, 50 posto mladih ljudi je otišlo iz Vrginmosta, i Srba i Hrvata, svi smo mi na istome, nije njima lakše, nit je nama lakše, svima nam je isto, a svatko žali za svojima i za svojom sudbinom“, konstatuje Klasan.

RSE: Kakvi osjećaji se miješaju, tuge, gorčine, nezadovoljstva, čega?

Klasan: Ima svega, a najviše nezadovoljstva. A, što sam ja znao tad? Ono što sam znao tad i ono što znam sad, razlika je velika. Ti ljudi, nit su nama krivi, nit smo mi njima krivi.

RSE: Samo su vam bili različiti putevi 1995.?

Klasan: Tako je,mi došli jednim putem, oni otišli drugim i,sad smo se opet našli na jednom mjestu.