Olga Lalić-Krowicka: MI, LJUDI SA PLANETE BALKAN

Izdvajamo

• Često ljudi prepunjeni mržnjom misle da im ona pruža stabilnost ili sigurnost, a ne znaju da će sve to narod pozlatiti ili izravnati u svoje vrijeme. Ništa na Zemlji nije trajno, a vremena se uvijek mjenjaju. Naše bitisanje u jednom periodu istorije čovječanstva će drugi poslije nas dugo proučavati i neće ga baš lako moći preskočiti u knjigama. Zato im olakšajmo datume, bitke, poraze, pobjede u udžbenicima i nastavimo živjeti dalje normalnim tokom

Povezani članci

• Collegium artisticum: Kemal Hromić – Izložba plakata COVID-19
• Intervju: Tanja Miletić Oručević o dokumentarnoj drami ‘SEDAM’
• Karanfile, lane moje, otkud poezija teče…
• POŠTENI INTELEKTUALAC U SMUTNIM VREMENIMA
• 17. Jazz Fest Sarajevo
• Vinko Grgurev: Kojim vrijednostima poljska država raskrčuje put diskreditiranjem Rose Luxemburg?

Sve će to narod pozlatiti

Piše: Olga Lalić-Krowicka

Mnogi ljudi osjećaju se nepotrebnim stanovnicima Zemlje. Često se u njima budi takva misao. U nekima je ona jača, u drugima manja, dok se treći intenzivno trude riješiti je se. I prema meni, dobro je da uvijek odbacuju pomisao da su nepotrebni. Mnogi od njih bili su protjerivani, mučeni, iskušavani, mrženi itd., ali to nije razlog da se osjećaju nepotrebni, jer svaka osoba koja pokušava da probudi u nama taj osjećaj nije čista srca i nema čistu savjest. Nema smisla obazirati se na njih, već živjeti svoj život čvrsto dalje. Jer kad smo već na Zemlji, nema razloga slušati malo čudne osobe i upuštati se u njihov čudni svijet. Dobar čovjek neće u nama nikada buditi takvu misao; ili će ćutati onda kada treba ili će nam pomoći da se ne osjećamo nepotrebni. Bez obzira na ljude i njhove riječi, jer oni su skloni raznoraznim prljavim i čudnim riječima i djelima, znajmo da je ovo naš život i niko nema pravo da ga narušava. U opštem smislu teško je izmoći da bi se potpuno odbranila neka društvena ili vjerska zajednica, zato mi sami, individualno, pokušavajmo dobru misao produbiti i učvrstiti u sebi. Jer svaka čudnija, mala ili veća misaona kombinacija, namjera ili praktično djelovanje, ne potječe od dobra. U vremenima mržnje može se opstati, postoje mnogi dobri načini kako bismo opstali i živjeli, samo treba naučiti i sebi i drugima opraštati. Danas bilo ko može prići i reći neku neljudsku ili ružnu riječ, ali znajmo da je to samo “bilo ko”, i nije nas vrijedan, zato nas i pokušava mučiti. Svako ko nas muči nije nas vrijedan. Ojačajmo sebe. Vječno tugovanje nas zadržava u jednom mjestu. Stojimo. Bojimo se izići iz samih sebe. Otvoriti sebe sebi. Nema potrebe previše se upuštati u diskusje i utvrđivati drugima svoje mjesto na Zemlji, jer to je zaista naše mjesto. Kombinatori vole da nas na takav način muče i posmatraju, dok mi utvrđujemo i vodimo neprestane analize. Treba reći, ne, nema razloga da utvrđujem, jer to je već utvrđeno prije mnogo godina ili vjekova, već imam najveći razlog da živim svoj život. O svome postojanju ili porijeklu treba se govoriti, ali u edukativnom smislu. Nepotrebno je razvlačiti se u nekim situacijama i upuštatiti u tu temu, jer to već nije ona prava sloboda. Znači da smo i dalje nesigurni u svojoj državi. Sigurnost u sebi može nas odbraniti i pomoći da živimo svoj život i dalje. Ako smo nesigurni, onda to bi bilo slično tome kada bih ja na primjer napisala sebi na čelu svoj JMB, datum i mjesto rođenja i hodala za vrijeme najveće gužve kroz centar Zagreba i zaustavljala svakog “čistog” Hrvata i govorila: Dobar dan, znate li da sam ja ovdje rođena? Pa kako ne znate? Zar ne vidite da mi na čelu piše? To bi bilo nešto skroz besmisleno i nepotrebno. Zato ne treba nikome ništa previše objašnjavati, već raditi svoj posao. Svi smo mi sa Balkana, naša prošlost je prepunjena seobama i protjerivanjima i preseljavanjima. Dok mi utvrdimo naše mjesto porijekla i kuda sve nisu naši preci prolazili prođe naš život i mnogih koji dolaze nakon nas. Ali sasvim je normalno ili ljudsko pravo da svako ima pravo da izučava svoj rodoslov, ali radi izučavanja ili vlastite potrebe. Jer ionako svi smo mi iz svoje kuće. Uvijek se negdje tu vrtimo, tako da nikada nismo otišli daleko. Najgore je što zbog toga smrtno strada mnoštvo nevinih ljudi, mi, pak dalje živimo, i ne dopustimo da nas bilo ko gazi, jer nismo to zaista zaslužili. Ljudi koji gaze nisu nas vrijedni. Dobri ljudi nikada ne gaze drugog čovjeka, ako slučajno ugaze, znati će reći: Oprosti! ili se pokajati u sebi. To što bijes izlazi iz njih ponekad, to je prvenstveno radi toga što su i oni na neki način gaženi.

Ako se osjećamo usamljeni, to ne znači da smo ostavljeni. Svi smo mi nekako ostavljeni, ali na kraju krajevi, nismo nikada. Ljudi oslabljeni životom su izgubljeni, ali uz pomoć dobrih ljudi ili Božju mogu postati snažni i time pokazati drugima svoju sigurnost. Danas je previše oboljelih od depresije i psihičkih ili nervnih bolesti, i neka ih se niko ne stidi. Nikada! Neka se stide oni što drugog čovjeka na raznorazne načine u nju uguravaju. A oni što se smiju nesretnim ljudima gube na svom dostojanstvu. Često od depresije pate ljudi osjetljivi. Njih treba dosta podržavati, kao i ostale. Depresija je mučenje. Pomozimo ljudima u depresiji nečim lijepim. I ako budu to odguravali ili izbjegavali, to ne znači da ne žele prihvatiti, jer oni su iznutra mučeni i teško im je to primiti, povjerovati da neko misli na njih. Ali iako odbacuju ili su zalutali u svojim mislima, oni to cijene. Žele najviše, no ljudima je često preteško prijeći neku psihološku granicu, da u to zaista i povjeruju. Jer ljudi koji najviše pate znaju najbolje cijeniti svaku, kako bismo to rekli, “sitnicu”. Sitnice ih izvlače. A jednog dana, kada ojačaju, biće nam drago kada ih ugledamo nasmijane. Jer kako bismo to rekli po narodu, đavo se najviše hvata osjetljivih ili već ranije mučenih ljudi, i na tome se oslanja njegova jadnoća i praznoća, da najviše muči već izmučene ljude. I s time đavo pokazuje kako je niko i ništa. Ali ipak postoje raznorazni razlozi koji prouzrokuju depresiju. Vjerujem u ljude koji pate od depresije ili su mučeni iznutra, samo neka shvate da se ništa ne dešava bez Božje volje, kako je to rekao zapadni teolog i filozof sveti Augustin. Da bismo shvatili dobro sebe, prema meni, na takve vrste nesreće ili mučenja dobro je gledati kroz teološka, psihološka i filozofska promišljanja. Svaki čovjek na Zemlji prolazi kroz neku tugu u životu, pa kako onda neće prolaziti ljudi koji su prošli ratno žarište i još uvijek im je život otežavan. Njih često zahvata tuga, depresija ili tome slična nesreća. Imajmo razumjevanja prema ljudima u depresiji, nervno i psihički oboljelim. Među njima suprečesto osobe koji imaju veliko znanje i prirodno su nadarene, ali su nesretne, jer su na neki način izostavljane ili izbačene na društevnu marginu, kao i mnogi siromašni ljudi. A neki koji su se nekako iz toga izvukli umjesto da zahvaljuju da su živi i zdravi, bez suosjećanja se smiju takvim osobama. E to im nije lijepo. Bili su svjedoci rata, ali neke to ništa nije naučilo. Sad vidimo ko je zadržao ljudsko dostojanstvo, a ko nije. Nažalost na Balkanu ima još dosta crne i bijele magije. Ako dobar čovjek osjeća da nečija ćutnja uzbuđuje u njemu neku čudnu jezu i budi misli koje nisu njegove, onda neka dobro razmisli ko mu stoji pred očima. Ali odbraniti se od toga može uvijek. Ako nas neko muči i prlja, onda ne znači da smo mi prljavi. Jer ako je neko iznutra čist, onda ne postoji zlo koje može da isprlja nečiju dobrotu; ionako neko odozgo vidi sve i Njegova riječ je uvijek zadnja, bez obzira o kome se radi.Ali paziti na sebe uvijek treba. Sve su to crne psihološke smisalice, fore i fazoni. Znajmo, da ljudi koji su prolazili kroz razne vrste tuge ili nesreće u životu skrili su na dnu sebe svoju čistinu, koja je pretrpana raznoraznim stvarima koje dolaze izvana. To što je čistina u čovjeku pretrpana onim izvana kroz teške periode u životu, to je vrlo dobar znak, jer kada naiđe za svakoga od nas „moj“ dan, bez obzira na godinu života, ona će nam pomoći da učvrstimo sebe najjače, premda ona nam i ovako pomaže, jer nas održava u životu, samo radi toga što postoji duboko u nama. To što je skrivena ili je bila svijedoči o tome da je očuvana, to je također dobar znak. Zato je i skrivena da bi nas kasnije mogla još više ojačati u životu. Smijehom i obilnim suzama ona će nas skroz pronići i rasprostraniti se u nama. Svako od nas najbolje raspoznaje svoje suze. Možda je besmisleno to što želim da kažem, ali svako od nas zna najbolje razvrstiti svoje suze prema nekim ličnim kategorijama, ali uvijek one duboke i mokre nas očiste i pomažu da živimo dalje. Najgore su suve suze, prema meni, to su suze vrlo neprijatne i ljute suze koje štipaju. Pak, kroz mokre suze uvijek ćemo na neki način ojačati sebe. Svi smo duboko svijesni da kod svakog čovjeka individualno dolazi sve s vremenom. Svako ima svoje vrijeme za mnoge stvari u životu i svaki čovjek je sam sebi najbolji psiholog.

Mnoge žene i djeca na našim prostorima prolazili su kroz povijest prolazeći do dan danas kroz teške muke i patnje. I nekako mi se čini da se o tome malo govori i malo radi, kako bismo ih što više podržali i uradili nešto za njih, da bi se oni osjećali sigurniji. Samim pričanjem ne može se sve postići. Žene su i dalje zlostavljane i ponižavane riječima, i to je ono što najviše kvari ugled velikim Balkandžijama. Pravi muškarac nikada neće tako lako poniziti svoju ženu, ako ponizi znaće da joj se izvini. Ali znajmo da nijedan muškarac nije bog, niti je ijedna žena boginja. Ako već neko o tome razmišlja, to je samo stvar čiste inspiracije. Jer nema bogova i boginja na Zemlji. Uvlačeći se prekomjerno u takva duboka analiziranja lomimo neko prirodno pravo čovjeka. Mi smo samo ljudi od krvi i mesa. Premda, svako ima svoje pravo na ličnu interpretaciju ili analizu. Žene na Balkanu su previše kritikovane, a znam da mnoge od njih nisu to zaslužile. Muškarac ako je kritkovan brzo pada u gnjev. Niko nije idealan, i ako se neko previše idealizira sam sebi narušava ugled. Nažalost, neke stvari su se proširile još iz doba antičke Grčke na ostale djelove Balkana i šire. Kada bi velike Balkandžije okupirala riječima neka velika feministkinja sa Zapada, osjećali bi se u sebi kao miševi. Premda, neke od njih su prešle granicu praveći od muškarcana neki način svoje vlasništvo. Ali to je Zapad i tamo dominiraju neka druga pravila. Žene su vaši anđeli, ali nisu vaše vlasništvo. Jer niko nije ničije vlasništvo. Umjeren feminizam je nešto sasvim zdravo i prirodno, nešto na što ima pravo svaka žena i niko joj to ne može zabraniti. Prema meni, prekomjerni feminizam je nešto već neukusno, ali svaka žena ima pravo na svoj stav i izbor u životu. Mnogim ženama sa Balkana preporučujem, da grabe što više feminizma, jer to su vrlo razumne i osjetljive žene koje znaju gdje stati u mnogim stvarima. Muškarci se nikada neće promjeniti, ako se mi ne promjenimo. Njima je ovako i više nego odlično, pai ne primjećuju razlog za promjenu. Znamo i mi žene pogrešiti, ali muškarci još više u nekom opštedruštvenom smislu. Često oni svojim postupanjem dovode žene u neke neodlučne momente ili situacije, kada svaka žena postaje rastrgana. Igrati se nečijim osjećajima ili emocijama na grub način nije šarmantno. Predaleko od toga. Znam da i neke žene znaju da se igraju muškarčevim emocijama. Nikome nije jednostavno, ni muškarcima ni ženama, pronaći se u opštem haosu u kojem živimo, ali najvažnije je pronaći i zadržati svoj mir u sebi. Razgovor može riješti mnoge probleme i nesporazume. Muškarci nisu ni upola svjesni toga da mi žene možemo bez njih, a da oni bez nas ne mogu ni u kom slučaju. Zato bogovi, spustite se na zemlju, jer vas ne primjećujemo. Ove riječi se ne odnose na sve muškarce na Balkanu i u svijetu, već na velike Balkandžije i njima sličnim.

Hrišćanskim nacionalistima savjetujem (u ovome trenutku najviše mislim na srpske i hrvatske, premda ih ima i u drugim narodima) da se ostave iskorištavnja božjih simbola u ime mržnje. Kada biste bili svijesni muka i torturakroz koje su prolazili hrišćanski mučenici da bi se naša religija očuvala onda ne biste tako postupali. Preporučujem vam da pročitate makar jednu knjigu iz Povijesti kršćanstva. Ako nemate vremena za duže čitanje, onda makar pronađite u knjigama iz biblioteka jedno pismo ili poruku koju su pisali hrišćanski mučenici nedugo prije torture. Ako se naša religija podijelila, to nije nikakav razlog da se mrzimo, jer katolicizam i pravoslavlje su zasnovani na jednom fundamentu. Ne poštivajući tuđu vjeru ili religiju, ne poštuješ ni svoju. Ako želite očuvate svoju vjeru, sigurno na takav način nećete uspjeti, mada su možda neki umislili da je to brz put za raj. E, dragi moji, izabrali ste sami sebi brz put za pakao. Pokajanje čini novog i dobrog čovjeka, nepokajanje ubija i uništava. Pročitajte makar neke misli svetih Otaca, ako nemate vremena za knjige. Postoje teorije koje govore da su katolici Petrovi, a pravoslavni Jovanovi. Prema nekim mojim ličnim promišljanjima u koja se previše ne želim upuštati, smatram da je ovo mogućnost kada Srbi u istoriji srpskog pravoslavlja imaju mogućnost da učvrste i pokažu jako u sebi Jovana. Želim reći momcima što urlaju na Marakani i ostalim stadionima, da na takav način nikada neće očuvati svoje srpstvo i pravoslavnu vjeru, već pristojnim ponašanjem. Da se svi nekako izvučemo i povratimo ugled moramo birati lijepe načine i poštovati tuđe vjere i religije. Često čujem kako ljudi viču na ulici „Sve je to zbog jedne budale Slobodana Miloševića“. Nije on jedini u toj ratnoj igri učestvovao, ali o mnogim stvarima je odlučivao – ne da spasi nevine civile koje je uvukao u rat (mislim na civile svih zaraćenih strana), već da ti civili nestanu na krvav način sa zemlje. Ali, također i nevini Srbi zbog njega i njegove politike i onih koji su ratovali u ime mržnje, ispaštaju. Mi smo svi svjedoci jednog perioda u istoriji, za vrijeme kojeg smo imali mogućnost posmatrati na vlastite oči na kakav način nastaju i propadaju ideolozi.

Srbima i drugim hrišćanima sa Balkana savjetujem da prestanu psovati Boga i svece. Od malena dida – koji mi je približio i produbio moju ljubav prema pravoslavlju, te naučio poštovati druge vjere i religije – me je učio, da Boga ne smijem psovati, pa iako sam prošla kroz neka mučenja u svome životu, nikada nisam opsovala. Ne tražim u tome bilo kakvo opravdanje za sebe, već želim kroz to da kažem da se može i bez psovanja.Nisam nikakav fanatičar, ali volim razmišljanja u prirodi i ckrvi, i uopšte u životu, o Bogu. Volim pouke svetih Otaca, promišljanja staraca, Filokalija i raznorazne teološke knjige, jer znaju da razbistre misli i srce. Bošnjačke nacionaliste još toliko ne diram, jer sam tek krenula sa čitanjem Kurana. Ne čitam samo radi toga kako bih vam mogla napisati jednu ili dvije lijepe rečenice, već radi toga što smatram da upoznavanje drugih religija ili vjera može proširiti horizonte i produbiti razmišljanja. Ako želite da čujete što vam želim reći, onda vas molim za malo strpljenja, jer čitati nije samo pročitati. Ako jednom od vas promjenim makar jednu ružnu misao na ljepšu, biću zahvalna svom hrišćanskom Bogu i vašem Alahu. Ponekad me posjećuje misao da mi svi gledamo na jednog Boga kroz prizmu vlastite vjere ili religije. Ali to je samo moja zalutala misao, moglo bi se reći više filozofska. U neke stvari ne smijemo ulaziti preduboko, jer imamo onoliko znanja koliko nam nebesa darivaju. Raznorazna preduboka ulaženja ili prelaženja tih granica dovode nas do propasti. Svako ima pravo da brani i čuva svoju vjeru ili religiju, ali ne i da je iskorištava u ime mržnje. Vjere ili religijesu stvorene u ime dobra i radi našeg opstanka, jer one nas prosvjećuju i štite od zla. Svako iskorištavnaje vjera ili religija u ime mržnje, gledajući sa opšteg aspekta na zadnje godine i uopšte kroz povijest, navlači na čovjeka i društvo nesreću. Mislim da to i najveći ateista primjećuje.

Često ljudi prepunjeni mržnjom misle da im ona pruža stabilnost ili sigurnost, a ne znaju da će sve to narod pozlatiti ili izravnati u svoje vrijeme. Ništa na Zemlji nije trajno, a vremena se uvijek mjenjaju. Naše bitisanje u jednom periodu istorije čovječanstva će drugi poslije nas dugo proučavati i neće ga baš lako moći preskočiti u knjigama. Zato im olakšajmo datume, bitke, poraze, pobjede u udžbenicima i nastavimo živjeti dalje normalnim tokom. Političari nisu svjesni toga da nisu vječni, i to što se pune novcem, kradu narod i na raznorazne načine kombiniraju ne znači da će to trajati vječno, jer i to će narod pozlatiti. Savjetujemih da ako žele očuvati svoj ugled u povijesti čovječanstva neka malo bolje razmisle i neka njeguju svoju državu i narod ili narode u njoj. Sve se mjenja, čovjek se mjenja, priroda se mjenja, a kod nas se najviše mjenjaju granice i protjeruju ljudi na žestoke načine. Biti žestok nije biti jak, već slab i poražen. Svako ko se uzvisuje, biće ponižen. I ne moramo na to gledati samo kroz religiju, već kroz iskustva u životu, istoriju itd. Svjedoci smo vremena prevelike mržnje; i sami vidimo – ko je bio taj je i ostao čovjek i vjeran sebi. Niko nije idealan i svi mi grješimo, jer smo samo ljudi, a zna se da errare humanum est. Ali dobar čovjek zna priznati ili ispraviti svoju grešku. Treba biti kritičan prema sebi, jer to nas uči nečemu boljem i usavršava, ali ne možemo prekomjerno da upotrebljavamo samokritiku ili da nas drugi kritkuju na raznorazne načine. Mnoge kritike ili savjeti su dobri, ali ne svi. Ako nas dotični savjet ili kritka uznemirava previše ili prouzrokuje tugu ili nemir u nama, onda razmislimo dobro da li želimo da ih prihvatimo ili ne. Sve što je materijalno to je prolazno, ali dobrota ljudska uvijek je negdje zapisana. Često se sjetim baka i djedova iz vremena bivše naše, i kako su oni bili pozitivni i plemeniti. Uvijek su znali za dobru riječ ili da ti dadnu jabuku ili šaku trešanja. Samo sjećanje na njih budi svijetlo u nama i osjećaje kako je uvijek najjači pramen ljubavi dobrog čovjeka. Proživjeli su i oni rat, ali su se znali brzo i vješto snaći. Poslije rata bilo je vrlo teško, ali sigurno su bili vedriji i snažniji nego mnogi od nas danas. Ugledajmo se na njih. A znam da i do dan danas ima još takvih baka i djedova, ujaka, strina, tetaka i ostalih.

Među mladima česte su inteligentne osobe koje zbog materijalne situacije nisu mogle da krenu na fakultet. Nekim inteligentnim mladim osobama koje su krenule na fakultet nije uspjelo da ga završe. Nije to nikada njihova krivica i nemaju razloga da zbog toga razbijaju glavu, već je to krivica političara ili društva u kojem živimo. Često su dobrim ljudima najviše otežavane dobre i pozitivne stvari. Kada vidimo kakve su fakultete završili političari i na kakav način uništavaju svoj narod, onda nam muka dođe. A znamo da onaj ko želi da nauči uvijek će učiti. Titula nije baš toliko važna u životu, jer ona od nas ne čini čovjeka, samo nam daje mogućnost zaposlenja kojeg u biti nema. Biti siguran sam u sebi ili u društvu u kojem živimo ništa ne može zamjeniti, pa ni preveliko znanje. I nije samo fakultet mjesto gdje ćemo proširiti znanje, jer svud oko nas su knjige i biblioteke. Onaj ko želi da sazna nešto više na temu koja ga interesira, i sa fakultetom ili bez, otići će u biblioteku i posuditi knjigu. Premda, svako ima pravo na ostvarenje svojih snova, želja, potreba. Nadajmo se boljim vremenima i ispunjenju želja mladih ljudih. Nažalost, često je danas veliko znanje iskorištavano da se uništi drugog čovjeka ili da se zaradi na neukusan ili „smuvan“ način. Samo proučavanje ili otkrivanje sve „efikasnijeg“ oružja je pokazatelj da ljudi previše zloupotrebljavaju znanje, dokazujući njihovom upotrebom u ubijanju, ponajviše nevinih civila, koliko je čovjek slabašno biće. Zemlja i plemeniti ljudi uvijek su mogli i mogu i dalje opstati bez oružja. Oni koji zloupotrebljavaju znanje protiv drugog čovjeka – ne samo proizvodnjom oružja, jer znanje je iskorištavano u različitim oblastima nauke protiv čovjeka ili Zemlje – pokazuju time svoju slaboću. Prevelike analize ili kombinacije ne vode ka dobrom i nisu oni s tim ništa utvrdili i postigli, jeri to će Bog i narod u svoje vrijeme pozlatiti ili izravnati.