Esad Bajtal: KNJIGA SVIJESTI I SAVJESTI

Izdvajamo

• Ukratko: ispit savjesti podrazumijeva preispitivanje svakog svog dana u svjetlu osnovnih vjerskih načela i, u skladu s tim, donošenje praktičnih (moralnih) odluka za budućnost. Bez obzira na moguće posljedice tih odluka. Jer, moral (resp. savjest) nema cijenu. Upravo zato, «moral može bez religije, a religija bez morala ne može» (upravo religije bez morala, u Bosni ratnih godina, učinile su da taj rat bude tako svirep takvim kakav je bio). Stoga, u tadašnjoj Piovoj šutnji spram nacističkih zločina, nema – ni morala ni religije.

Povezani članci

• Amir Hadžić: Umjesto radnicima, Vlada povećava konkurentnost gubitaškim firmama
• Marin Jurjević: MEKSIKANAC U SPLITU
• SLOŽENE POETSKE POLIFONIJE
• Stranke za 10 godina iz budžeta uzele 200 miliona KM!
• Ivan Pernar – borac za novi tip diskursa u političkom prostoru
• Zašto Njemačka podržava Dodika?

Marko Oršolić:
ZLODUSIMA NASUPROT
Religija i Nacionalsocijalizam
Izdavači: Adamić /IMIC; Rijeka / Sarajevo, 2006.

fra Marko Oršolić

Prikaz: Esad Bajtal

Prije pedeset godina je počeo, s Hitlerovim preuzimanjem vlasti, put njemačkog Reicha najprije ka najvišem razvoju vlasti, a zatim u najdublju katastrofu. Ono što su mnogi pozdravili veselim klicanjem, završilo se ratom, zločinom i razaranjem.

(…) Mi nanovo ponavljamo, i bez ikakvog ograničenja, ono priznanje koje je izgovorilo tadašnje Vijeće Evangelističke crkve u Njemačkoj neposredno poslije rata:

«Zbog nas su mnogi narodi i zemlje beskonačno patili… Mi se optužujemo, što nismo hrabrije pokazali pravo lice, što nismo vjernije molili, što nismo radosnije vjerovali i što nismo s većim žarom voljeli».

Molimo starije među nama: Ne zatvarajte se pred ovom istinom.

A mladima kažemo: Ne odustajte da stanete pred ovu istinu. Vi više niste odgovorni za tadašnja dešavanja. Ali ste odgovorni za to, kako ta događanja dalje djeluju u našoj povijesti. U odgovornom raspravljanju s našom najmlađom povijesti vidimo odlučujući zadatak naše povijesne i političke svijesti.

Izjava Vijeća Evangelističke crkve u Njemačkoj povodom 50. godišnjice Hitlerovog preuzimanja vlasti 30.siječnja 1983.

Ima jedan aforizam austrijskog dramatičara i pjesnika XIX stoljeća, Franca Grilparcera (F. Grillparzer, 1791.-1872.) koji kaže ovako:

Die Irreligiösen sing religiöser, als sie selbst wissen, und die Religiösen sind es weniger, als sie meinen.

Ateisti su religiozniji nego što misle, a vjernici manje nego što tvrde da jesu.

Davne 1835. kad ga je napisao Grillparzer vjerovatno nije ni slutio koliko buduće povijesne istine njegov etički provokativan aforizam krije u sebi. Čini se da žalosnu istinu tog aforizma potvrđuje upravo ova knjiga fra Marka Oršolića. Nažalost, vrijeme koje mi stoji na raspolaganju[1] da kažem nešto više o ovoj knjizi vrlo je kratko. Međutim, to ne bi trebalo da bude sporno. Tim prije što svojim formatom i brojem stranica ovo i nije knjiga, nego knjižica.

Tako se barem na prvi pogled čini.

Ali, srećom, stvari stoje sasvim drugačije. Važnost teme, i način na koji se fra Marko Oršolić tom temom bavi, čini ovu knjižicu velikom knjigom. Čitajući je iz reda u red, sa stranice na stranicu, njegova knjižica izrasta u pravu knjižurinu. I tada nastaje promotorski problem. Problem, ne samo kako smisleno, nego, i kako ikako, govoriti o KNJIŽURINI koja je stala u knjižicu.

Ali, najkraće govoreći, ovo je knjiga o velikom svjetskom zlu prošlog stoljeća. Knjiga o zlu nacionalsocijalizma. I knjiga o sramnoj šutnji moralno i od Boga pozvanih da se tom zlu glasno i jasno (dakle, javno) suprotstave, a – nisu! Bilo je to vrijeme njemačke «nacionalne euforije, nekritičkog idealizma i grupnog egoizma», kome se njemačka crkva ili otvoreno priklonila ili je o njemu šutila.

Istina nije riječ o doslovnoj šutnji.

Govorili su. Ali na način koji taj govor čini gorim i od same šutnje. Riječ je o apstraktnom, formalnom i suštinski ispraznom govoru. Govoru moralne mimikrije i licemjerja. Govoru koji puno govori, a – ništa ne kazuje. Ili se govorom otvoreno i glasno staje na stranu nacista, tj. kako to piše u jednom od postratnih crkvenih dokumenta prezentiranih u knjizi: «skoro svi njemački biskupi su vrlo često pozivali da se u poslušnosti i vjernosti do smrti služi domovini, zavičaju, Reichu, Führeru» (str. 127).

Istovremno, Hitlerov Mein Kampf, Vatikan nikad nije stavio na indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), na koji su nerijetko dospijevala znanstveno i civilizacijski najvrednija djela čovječanstva.

Čak šta više, Sveta Stolica s Hitlerovom vladom 1933. godine licemjerno, bez halabuke, potpisuje konkordat. I dok Vatikan «mudro» šuti, zlo fašizma raste i širi se poput korova. U narednih 12 godina ono će odnijeti više od pedeset miliona, i unesrećiti stotine miliona ljudskih života: Logori, interniranja, pljačke; transporti smrti masovni zločini… Sve to se godinama odvija na očigled Crkve.

Papa Pio XII gleda, zna, i, uprkos svemu što zna – šuti. Šuti o svakodnevnim i strašnim zločinima nacionalsocijalista pravdajući svoju šutnju strahom (zar vjernik, osim Boga, još koga drugog može da se boji???), da bi osiljeni Hitlerovi nacisti, iz osvete, mogli porušiti katoličke crkve kao što ruše i pale jevrejske sinagoge. Pošteno govoreći, njegov strah je bio sasvim realan. Ali i nedovoljan da ga opravda. Jer, kako porediti objekte i ljude? Zar su objekti, pa makar i crkveni, važniji od ljudi? Miliona ljudi! Ljudi koji su, upravo po nauku Pijove crkve, djeca Božija. Uprkos tome Papa Pio XII i dalje šuti.

«Otvaranje Vatikanskih arhiva 2003. godine pokazalo je da šutnja Pija XII nije bila slučajna. Naime, najvažnije vatikanske instance su već bile pripremile jasnu osudu nacizma kao teške zablude koja divinizira državu, rasu i vođu, ali je Sveti oficij spriječio vatikansko objavljivanje zbog straha od represalija» (M. Oršolić, str. 8).

Logičkim problematiziranjem i analiziranjem te saučesničke šutnje Pija XII, časni fra Marko Oršolić je demistificira i dešifrira kao licemjerje i moralni kukavičluk. Zapravo, iza te teške šutnje crkvenih dostojanstvenika, govori ona neosviještena nevjera vjernika o kojoj govori navedeni Grillaprzerov aforizam.

Naime, uprkos vrtoglave visine položaja na kome se nalazio, Pio XII očigledno još nije bio našao Boga u sebi. Ni sebe u Bogu. To samo potvrđuje gorku životnu istinu kako, čak ni najviši crkveni status (bez onog božanskog u sebi), nije niti može biti ikakav garant istinske religioznosti. S pogledom konstantno uprtim u Nebo, ali bez Boga u sebi, Pio XII pao je na temeljnom kršćanskom ispitu – ispitu savjesti. Sva moralna tragika tog pada data je u činjenici da, na svom «popisu duhovnih vježbi», sv. Ignacio Lojola upravo ispit savjesti vjernika stavlja na prvo mjesto.

Šta je ispit savjesti po Lojoli?

To je istrajno i odgovorno (pre)ispitivanje samoga sebe i onih moralnih normi po kojima kršćanska osoba (dobrovoljno ih izabravši) živi svoj svakodnevni život. Ukratko: ispit savjesti podrazumijeva preispitivanje svakog svog dana u svjetlu osnovnih vjerskih načela i, u skladu s tim, donošenje praktičnih (moralnih) odluka za budućnost. Bez obzira na moguće posljedice tih odluka. Jer, moral (resp. savjest) nema cijenu. Upravo zato, «moral može bez religije, a religija bez morala ne može» (upravo religije bez morala, u Bosni ratnih godina, učinile su da taj rat bude tako svirep takvim kakav je bio). Stoga, u tadašnjoj Piovoj šutnji spram nacističkih zločina, nema – ni morala ni religije. Govoreći o toj moralnoj insuficijenciji, kao «udaljavanju od norme božanskog zakona», u svojoj propovijedi od 7. lipnja, 1979. godine, prilikom posjete nekadašnjem koncentracionom logoru Brzezinka (doslovno ponavljajući riječi Pawela Wlodkovica, rektora Jagelovskog sveučilišta u Krakovu), Ivan Pavo II kaže:

«Gdje moć djeluje više od ljubavi, gledaju se i traže vlastiti interesi, a ne Isus Krist; dosljedno tome, lako se udaljava od norme božanskog zakona» (str. 141).

Stoga, kao savjesni i istinski kršćanin, bosanski franjevac fra Marko Oršolić, na tragu zova upravo te lojolovski nepotkupljive kršćanske savjesti, hrabro i vjerski odgovorno, ispisujući stranice ove tako male i tako velike knjige, upravo «po normi božanskog zakona», odbija da šuti o šutnji – katoličke crkve, i šutnji njenih najviših zvaničnika u krvavo vrijeme nacizma.

Time on na najbolji način potvrđuje sebe u svjetlu elementarnih kršćanskih vrednota, i, svojim govorom o jednom negovoru, govori da je donio božanski ispravnu odluku: odluku kazivanja istine, kako zbog nje same, tako, još više, radi bolje budućnosti čovječanstva. Ali i bolje budućnosti Ove Zemlje Bosne u kojoj, još uvijek, caruje moralno nepodnošljivi mūk licemjernog prešutkivanja bolne istine o besmislenim zločinima, počinjenim na njenom tlu u posljednja dva rata. Perspektivistički čitana, ta i takva šutnja ne vodi nikuda, jer, istinska nada u bolju budućnost, biva moguća ako, i samo ako, je prošlost prihvaćena u svojoj «žalosnoj obradi» (A. Mitscherlich).

Tematiziranjem upravo te «žalosne obrade», žalosne prošlosti, ostaje Oršolić na principijelnom tragu kardinala Doepfnera i njegovih programatski zahtjevnih riječi iz davne 1965. godine:

«Crkvi je stalo do toga da se najnovija povijest njemačkog katolicizma sveobuhvatno istraži i objavi».

Istu misao će, trinaest godina poslije (1978.), zvanično i doslovno ponoviti kardinal Joseph Hoefner, kao tadašnji predsjednik Njemačke Biskupske konferencije.

Povijesno analitički gledano, svi ti zahtjevi uklapaju se u jedan, nazovimo ga, neoetički trend katoličke crkve 70-tih godina XX stoljeća kada u Crkvi sazrijeva i snažno zaživljava kritička ideja pravednosti po kojoj stvar spasenja nije više samo «vjera, primanje sakramenata i nada u vječni život», nego uvjerenje da, uz sve to, spasenje nije moguće bez pravednosti kao – bitne dimenzije Evanđelja.

U tom smislu, svaka šutnja je, također, oblik (sa)učestvovanja i prećutnog slaganja sa počinjenom nepravdom. A kršćanski odgovor na tragu neoetičke ideje spasenja kroz pravednost, podrazumijeva otvoren (samo)kritički odnos spram nedavne povijesti katoličke crkve. Uostalom, logički konzistentno govoreći, crkava je mnogo a kršćanstvo samo jedno, i kao takvo, u svojoj jednosti, iznad svake je crkve.

Zato će, birajući između povijesnih lutanja crkve i vanpovijesnih aksioma kršćanske etike, fra Marko Oršolić, upravo ovakvim ispisivanjem svoje knjige, izabrati ovo drugo.

Na taj način, na način javnog iznošenja istine koja svjedoči povijesne promašaje katoličke crkve, ovaj znameniti i plemeniti bosanski franjevac bogougodnički uzorno ostaje na znanom Isusovom putu.

Putu mira i ljubavi.

Ljubavi spram svakog pojedinog čovjeka i čovječanstva u cjelini.

Da zaključim; ovom knjigom, naš autor, još jednom, zajedno s vremenom koje je iza nas, i zajedno s ovim u kome danas jesmo, svjedoči životnu istinu pomenutog Grillpazerovog aforizma da su neki ateisti ipak religiozniji nego što misle, a neki vjernici mnogo manje nego što tvrde da jesu.

Ima li izlaza?

Ima!

Izlaz je u individualnom poštenju i vrlini o kojoj 1983. godine, dakle, sa punih 50 godina zakašnjenja, govore njemački biskupi u Vircburgu 24. siječnja, 1983. A oni, kako to čitamo na 158. strani fra Markove knjige kažu ovako:

Potrebna nam je krepost one pravičnosti koja zna da samo tada svatko dobija svoje, kada svatko vodi računa o pravima drugih, i kada svi nose sve i kada se prilagođavaju svemu.

Stav, koji nas osposobljava da se ne susretnemo s Isusom Kristom nepripremljeni, je isti onaj koji nam je potreban da položimo ispit povijesti.

Izjava njemačkih biskupa povodom 30. siječnja 1933.

A «polagati ispit povijesti», znači ostati u najdubljem dosluhu sa vlastitom savješću. Ali, to ne znači biti sam, čak i onda kada fizički i idejno jesmo doslovno usamljeni. Upravo lojolinski nepotkupljiva savjest kao skriveni Bog u nama (Deus absconditus), pažljivo motri na nas svojim uvijek budnim okom. Ovaj put kroz knjigu fra Marka Oršolića: Zlodusima nasuprot – Religija i nacionalsocijalizam. Teološki dosljedno govoreći: Bog nas sve iskušava u našoj slobodi izbora, govora i držanja. Nema povlaštenih. Ni u Crkvi ni izvan nje.

Fra Marko Oršolić, očito, i upravo zlodusima nasuprot, znao je, u jednako izazovnim i krvavim BH vremenima prošle decenije, za razliku od Pija XII, kršćanski dosljednije i etički odgovornije, odgovoriti na golemi izazov («ispit savjesti») – te strašne božanske kušnje.

I upravo zato, odgovarajući kako je odgovorio, fra Marko Oršolić, danas, post factum, predstavlja jednu od najsvjetlijih postratnih vjerskih figura ne samo «katoličke crkve u Hrvata», nego i bosanske tro-religioznosti u cjelini.

Orbus.be

[1] Riječ je o kratkom promotivnom vremenu u kojem je izrečena ova, sad nešto šira verzija promotivno-prigodnog prikaza Oršolićeve knjige o kojoj sam govorio u više navrata, pored ostalog i na promocijama poput one na Pravnom fakultetu na Palama, 10.05.2006.; i četrdesetak dana poslije u Splitu, 20.06.2006 (zidine Dioklecijanove palače)