Hrvate – dobre ljude, volim Gospe moja! Nije moja četničko-ustaško-fašistička boja!

U Njemačkoj, gdje evo već 22 godine plaćam porez na prihod, često mi nedostaje Barba (Maršal) Marko, da mi, oslanjajući se na svoj drveni štap, polako krene u susret i da mi kaže ono njegovo: „A di´si ti mali jeba te Isus“!
Tek tada bih Gospe moja, imao osjećaj da je sa ovim svijetom ipak sve u redu i da će mi dani opet počinjati sa širokim osmijehom na licu.

Piše: Sergio Šotrić

„A di´si ti mali jeba te Isus“?
Barba Marko, krupni 70godišnji Dalmatinac, polako bi mi dolazio u susret, oslanjajući se pri svakom koraku na drveni štap, od koga se nije odvajao.
„Gospe mi, ugušit ćeš se od fabričkog dima u tom smrdljivom Mostaru! Šta ćeš u gradu!
A vidi ove lipote u Dalmaciji! Čist zrak, čisto more, lipe cure…Ajme meni – raj na zemlji!

Barba Marko bi odmah čuo, nikada mu to nije moglo promaći, kada bismo mi (tata, mama i ja) početkom 70tih godina zadnjeg vijeka/stoljeća parkirali naš Fiat 850 u blizini naše kuće na Makarskoj rivijeri – u dalmatinskom mjestu Mala Duba. Da budem iskren – to u stvari i nije bila kuća u klasičnom smislu. Naše vlasništvo je bilo (samo) dio te kuće – mali apartman (28m² – jedna soba, kuhinja sa malom trpezarijom i kupatilo), ali ispred apartmana se nalazila velika – široka terasa, pokrivena gustom divljom vinovom lozom, okrenuta ostrvu Hvar, prostrta iznad plavog Jadrana. U proljće je moj otac obrezivao tu odrnju – tu divlju lozu, a u duga ljeta se na toj terasi praktično odvijao čitav socijalni život. Tu se jutrom (dugo) pila kafa/kava sa komšijama / susjedima. Tu se ručalo, tu se marendalo, tu se igralo karata i šaha, tu su se vodili ozbiljni razgovori, tu se nakon ručka u mreži-ljuljašci drijemalo, tu se svirala gitara, tu se pjevalo, tu se roštiljalo…Tu, na toj terasi, u debelom hladu vinove loze, se jednostavno dobro živjelo… Ajme meni – raj na zemlji!

I uvijek tako, samo nekoliko minuta nakon našeg dolaska u Malu Dubu, dok bismo još iznosili stvari iz auta, čuo bi se zvonki glas barbe Marka.
“A di si ti mali – đavle jedan”!
Barbu Marka su Dalmatinci – mještani Male Dube – zvali MARŠAL, asocirajući pritom na Josipa Broza – maršala Tita. Razlog tome je bio vrlo jednostavan. Barba (Maršal) Marko je u Drugom svjetskom ratu bio jedini partizan u ovom malom dalmatinskom mjestu. Ostali mještani – vojno sposobni muškarci – su u Drugom svjetskom ratu bili na pogrešnoj strani – ostali mještani su bili ustaše.
Barba (Maršal) Marko nije bio član komunističke partije, niti je imao neku oficijelnu funkciju (bio je umirovljenik) ali kada bi on podigao svoj glas (podviknuo) napr. u vezi nekih lokalnih pitanja uređenja Male Dube, sve bivše ustaše su samo mučale (šutile) i zavlačile se u najbližu mišiju rupu. Često sam kao dijete bio prisutan, kada bi ovi mještani, okupljeni u grupicama, “junački” i glasno (verbalno) bacali drvlje i kamenje na Barbu (Maršala) Marka. Po principu: “ma šta on sebi više umišlja, šta on misli ko je on, ja ću Maršalu u lice reći, hoću Isusa mi” itd.
Ali, čim bi se stari Barba (Maršal) Marko pojavio na horizontu, hodajući teško i polako, oslanjajući se pri svakom koraku na drveni štap, grupica nezadovoljnih mještana bi se, tiho i bez riječi, razilazila – svako svojoj kući. Adio Mare… Adio „junaci“! Nikad se niko nije usudio Maršalu Male Dube javno, oči – u oči, protivrječiti. Barba (Maršal) Marko je bio “poglavica” bivših ustaša, iako ga nikada nisam čuo, da se hvalio činjenicom da je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj – pobjedničkoj – partizanskoj strani. Barba (Maršal) Marko o ratu nikad nije pričao…

Samo 2 km od Male Dube, nalazi se malo veće mjesto – Živogošće, čiji su mještani u Drugom svjetskom ratu većinski bili partizani. Nakon Drugog svjetskog rata je u partizanskom Živogošću izgrađen veliki moderan hotel (tadašnje) A kategorije, u kojem su uglavnom odmor provodili partizanski neprijatelji iz Drugog svjetskog rata – Nijemci i Italijani.
U ustaškoj Maloj Dubi (nažalost) nije napravljen hotel, te su ustaški saveznici iz Drugog svjetskog rata – Nijemci i Italijani, bili prinuđeni spavati u privatnim sobama i privatnim apartmanima mještana.
Tih godina je hotel “Nimfa” u Živogošću, cijelo ljeto bio prebukiran, a u privatnim kućama mještana Male Dube “nesretni” turisti često nisu mogli naći slobodan krevet. Primorani ovom teškom situacijom domaćih i stranih turista, mještani Male Dube su bili “prisiljeni” dograđivati uvijek nove spratove na njihovim kućama, povećavajući time iz godine u godinu kapacitet- broj prenoćišta.
Barba (Maršal) Marko je bio jedini Dalmatinac – mještanin Male Dube, koji se nije bavio turizmom. Nije želio…On je imao svoju mirovinu, svoju kozu, svoj vrt, svoje voćke, svoje masline, a ponekad je bilo i svježe ulovljene ribe. Barba (Maršal) Marko je uglavnom hodao unaokolo ili sjedio u hladovini, na zidiću u centru Male Dube, te pazio – vodio računa, da stvari nesmetano teku svojim tokom. Da strani i domaći turisti budu zadovoljni, da bivše ustaše i njihovi potomci nesmetano zarađuju devize. Da zarađuju gomile deviza!
Nije dugo trajalo i bivše ustaše i njihovi potomci su pred njihovim kućama parkirali osobne BMW-ove, Mercedese, Alfa Romeo-e itd. Barbi (Maršalu) Marku to uopšte nije smetalo. Šta više – to ga je ispunjavalo zadovoljstvom, iako on lično nije imao macchinu (auto).
On je i dalje išao pješice – polako, oslanjajući se na svoj drveni štap.
I uvijek je stizao pravovremeno, svugdje gdje je u životu stići želio.
Tih godina je malo dalmatinsko misto – Mala Duba – imalo malu poštu, veliku samoposlugu, trafiku, dobro snabdjevenu pijacu, slastičarnu jednog Albanca sa velikom terasom uz samu plažu, restoran jednog Splićanina itd. Danas od toga (osim malog restorana) uglavnom nema ništa ili samo u minimalnom obliku i samo periodično (pred izbore).

Tih godina je broj turista bio narastao do te mjere, das su mještani Male Dube bili “primorani” u obliznjem mjestu Velika Duba, očistiti šumu, očistiti livadu, očistiti plažu i otvoriti veliki auto kamp, koji je takođe imao svoju malu prodavnicu, trafiku, pijacu i restoran. U jeku ljetnje sezone 70tih i 80tih, u kampu je bilo nemoguće naći slobodno mjesto, te su neki “očajni” turisti često bili primorani spavati na plaži…
Danas je kamp u Velikoj Dubi zatvoren (od 1991. godine) zarastao u draču / koprivu, jer se mještani (vlasnici zemljišta) ne mogu dogovoriti oko imovinsko-pravnih odnosa.
Samo poneki odvažni turista- avanturista-kamper – zaljubljenik u divlju prirodu i divlju koprivu, tu još ljeti (ilegalno) razapne svoj šator…
Danas nema Barbe (Maršala) Marka, da riješi ovaj  imovinsko-pravni problem (i mnoge druge probleme) među mještanima ovog malog dalmatinskog mista.
Danas Barba (Maršal) Marko lovi ribe po nekim nebeskim morima, gleda dole na njegovu rodnu – Malu Dubu – i viče glasno, da se čitavo rajsko nebo trese:
“Jeba´vas Isus nesposobne! Sve ste sjebali…ooo Gospe moja spusti me samo jedan dan dole u Dalmaciju, samo da ove moje tovare (magarce) dovedem u red…Ooo Gospe moja, ja ti ove đavle više gledat´ne mogu…

Tih godina su svi imali Hrvatsku – a i Hrvatska je imala sve!

Moje odrastanje u Dalmaciji / u Hrvatskoj počelo je 1970. godine. Moji roditelji su te godine,  zajedno sa tri porodice (naše familije), kupili jednu ruševinu, u namjeri da na mjestu te ruševine naprave domicil za odmor – vikendicu. Moj otac je tih godina, zajedno sa njegovim rođakom Borom Gačićem (čiji je dio kuće – apartman – bio odmah iznad našeg), u gepeku našeg Fiata 850, iz Mostara vozio cimentu i razni građevinski materijal za Malu Dubu. Boro Gačić (ja sam ga zvao strikom – iako mi nije bio pravi stric) je po zanatu bio izvrstan građevinac, a moj otac – po zanatu profesor sociologije, je u ovoj dalmatinskoj ulozi (kako je sam sebe nazivao) bio dundžer (fizički radnik). I tako, dok sam ja pravio prve plivačke pokušaje u Jadranskom moru, njih dvojica su se kupali u vlastitom znoju, mješajući cimentu, razbijajući stijenu, slažući crijep na krovu… Kamen po kamen palača…

„A Gospe mi, baš sam se bia zabrinia, što vas još nema“ – govorio bi tih godina Barba (Maršal) Marko odmah po našem dolasku, iako se možda nismo vidjeli (od prošlog vikenda) tek par dana. „Imali smo zastoj na putu barba, pa je vožnja iz Mostara trajala duže od uobičajenih 90 minuta“ – odgovarala bi moja majka Jelena, koju su svi zvali Lela.
„A vidi ti ove lipotice, ajme majko…Ama, što starija, to sve lipša i lipša…Ajme Gospe moja! Ma jesi li ti uopšte svistan, da si oženia najljepšu curu Mostara” – govorio bi barba mome ocu. „Gospe mi – da sam ja mlađi, vidia bi ti – ukra bi ti ja ovu lipotu, ne bi ja tebe ni pita – ajme meni“…
Svi bi se, svaki put, od srca smijali, te je tako naš dan u Dalmaciji / u Hrvatskoj uvijek počinjao sa širokim osmijehom na licu.

I tako uglavnom svakog vikenda, svakog zimskog i ljetnjeg školskog raspusta (ferija), svakog 01. Maja, svakog 29. Novembra, često za Novu Godinu, svaki slobodni trenutak – u Hrvatsku – u Dalmaciju – u Malu Dubu.

Naravno da je barba (Maršal) Marko bio Hrvat!
Ja kao dijete nisam uopšte znao, nisam imao pojma šta to znači biti Hrvat…
Ja barbu Marka nisam volio zato što je on bio Hrvat! Volio sam ga jer je bio: pravičan, duhovit, mudar, solidaran, brižan, iskusan…
On je jednostavno bio MOJ barba – ja drugog barbe imao  nisam!
VOLIO SAM OVOG DOBROG ČOVJEKA HRVATA!

Ja bih po dolasku iz Mostara u Dalmaciju odmah okupio moju “bandu” iz Male Dube: Žarka (unuka barbe Marka), Đina, Marija…Igrali smo baluna (lopte), pecali ribu, pravili skrovišta, skakali po okolnim brdima, istraživali pećine, a ljeti naravno nismo izlazili iz vode jadranske…
Prolazile su godine, mi smo odrastali…Preko 20 godina sam bio praktično jedan od mještana ovog malog mista u Hrvatskoj i kada bih sabrao sve dane moga života, koje sam proveo u Hrvatskoj, sigurno bih došao do ukupne brojke od 5-6 godina.

Naravno da su moji drugovi iz Male Dube Hrvati!
Ja kao dijete nisam uopšte znao, nisam imao pojma šta to znači biti Hrvat …
Kasnije su mi stariji – iskusniji objasnili: nas LJUDI na planeti Zemlji ima i Hrvata i Srba i Muslimana… A na našoj planeti Zemlji ima (nažalost) i NE- LJUDI.
Objasnili su mi i da ja nisam Hrvat, ali da to uopšte nije nikakav problem – objasnili su mi, da je najvažnije biti ČOVJEK.
Ja moje drugove iz Male Dube ne volim zato što su oni Hrvati!
Volim ih jer su oni jednostavno MOJI drugovi!
VOLIM OVE DOBRE LJUDE HRVATE!

U to vrijeme sam u mome rodnom gradu Mostaru stanovao u ulici Stjepana Radića. Za one koji to još ne znaju – Stjepan Radić je bio Hrvat. Ja sam svoju ulicu volio, ne zato što je nosila ime po jednom poznatom Hrvatu, već zato što je to bila ulica moga sretnog djetinjstva.
U to vrijeme sam u mome rodnom gradu Mostaru išao u osnovnu školu, koja se zvala “Braća Ribar”. Obadva brata Ribar su poginula u oslobodilačkoj borbi protiv fašizma. Za one koji to još ne znaju – Braća Ribar su bili Hrvati. Volio sam svoju osnovnu školu, ne zato što je nosila ime po ovim legendarnim herojima – Hrvatima. Volio sam svoju osnovnu školu, jer sam tu imao sjajne drugove i drugarice, jer smo imali odlične uslove za učenje, sport i kulturne djelatnosti, druženja…

U mojoj osnovnoj školi, niko me nije pitao: jesam li Hrvat, jesam li Srbin, jesam li Musliman…

Šta sam – ko sam? Ako jesam – zašto jesam? Ako nisam – zašto nisam?

Otac moje prve mostarske ljubavi je Hrvat. Majka Hrvatica. Al´mene to uopšte nije interesovalo! Da li je moja ljubav Hrvatica, da li ide u crkvu, da li vjeruje, da li se moli…?
Ako jeste – i treba da jeste, ako ide – i treba da ide, ako moli – i treba da moli…
Za mene ljubav ne može biti ni hrvatska ni kineska, ni srpska ni engleska, ni muslimanska ni japanska…
LJUBAV je jednostavno LJUBAV, ona ne treba ni motive ni razloge, ona nema ni interese ni povode…Ljubav ne voli ni vjere, ni narode…
LJUBAV JEDNOSTAVNO VOLI LJUDE!

Otac moje ljubavi i supruge je Hrvat. Majka Muslimanka (danas kažemo – Bošnjakinja). Al´mene to uopšte nije interesovalo! Mene uopšte nije interesovalo, da li je moja ljubav (procentualno) više Hrvatica, ili više Muslimanka. Da li ide u crkvu ili u džamiju…
Mene su interesovale neke sasvim druge stvari (oprostite – intimnosti ne iznosim).
Ja se nisam oženio niti sa vitalnim hrvatskim, niti sa vitalnim bošnjačkim „nacionalnim interesom”. Ja sam 1991. godine u Sarajevu oženio moju LJUBAV – Mostarsku Sanju Bošković, koja se od tog dana potpisuje sa mojim prezimenom – Šotrić.
Prezime i ime – potpuno nevažne stvari. Prezime i ime – samo latinica ili ćirilica, samo nevažna slova na listu bijelog papira! Lako je imena olovkom potpisivati…
Al´ljubav se ne potpisuje ni imenom, ni prezimenom – ni papirom, ni olovkom. Ljubav se ne potpisuje ni vjerom ni nacijom! Ljubav se potpisuje iskrenom dušom i čistim srcem!
LJUBAV je jednostavno LJUBAV, ona ne treba ni motive ni razloge, ona nema ni interese ni povode…Ljubav ne voli ni vjere, ni narode…
LJUBAV JEDNOSTAVNO VOLI LJUDE!

Očevi i majke velikog broja mojih prijatelja i prijateljica su Hrvati i Hrvatice. Jedan od mojih najboljih prijatelja (još iz mladosti) je Hrvat iz Mostara. Obadva djeda moga mostarskog prijatelja su na kraju Drugog svjetskog rata tragično stradali. Jedan djed u Bleiburgu, a jedan na Križnom Putu….

Moj mostarski prijatelj – Hrvat, nije rastao sa djedovima. Mome mostarskom prijatelju – Hrvatu su čitav život nedostajali njegovi djedovi! Nedostajali su mu djedovi: da ga odvedu u prvi školski razred, da ga sačekaju ispred škole, da ga odvedu u park, da ga nauče pecati ribu i šutati loptu, da mu pričaju priče o hrabrim hajducima, da slave njegove rođendane, da se raduju njegovim peticama u školskim svjedočanstvima…
Moj mostarski prijatelj – Hrvat nije rastao sa djedovima.

Ni ja nisam rastao sa djedovima! Moja obadva djeda su već 1941. godine ubile ustaše-fašisti.

Meni su čitav život nedostajali moji djedovi! Nedostajali su mi djedovi: da me odvedu u prvi školski razred, da me sačekaju ispred škole, da me odvedu u park, da me nauče pecati ribu i šutati loptu, da mi pričaju priče o hrabrim hajducima, da slave moje rodđendane, da se raduju mojim peticama u svjedočanstvima osnovne škole “Braća Ribar”…
Ja nisam rastao sa djedovima.

Što se tiče današnjih dnevno-političkih tema Bosne i Hercegovine, moj mostarski prijatelj – Hrvat i ja često nismo istomišljenici, ali meni je važnije imati pravog prijatelja nego političkog- istomišljenika!

Da, moj dragi prijatelj je Hrvat!
Ja moga prijatelja ne volim zato što je on Hrvat!
Volim ga, jer on je jednostavno MOJ prijatelj!
VOLIM OVOG DOBROG ČOVJEKA HRVATA!

Mogao bih ovako do sutra da nabrajam i da pišem, koje LJUDE- Hrvate volim..
Puno jednostavnije i kraće mogu da opišem koje NE- LJUDE ne volim!
Ne volim one Hrvate, koji ne zaslužuju da ih uopšte nazovem Hrvatima (te ih ja nikad i ne zovem Hrvatima)! Ne volim one Hrvate, koji su sramota za hrvatski narod!
Ne volim fašiste, ne volim kriminalce-političare, ne volim ratne zločince!
Ne volim te NE- LJUDE (koji su se igrom pukog slučaja rodili kao Hrvati)!
Svima njima bi trebalo doživotno oduzeti pravo da se nazivaju i da se pišu Hrvatima!
Oni su osnovni krivci za težak život, za osjećaj ugroženosti mojih hrvatskih prijatelja, za nedostatak perspektive njihove djece.
Oni su osnovni krivci za patnje velike većine Hrvata u zadnjih 20 godina. Oni i njihova četničko-muslimansko- fašističko-nacionalističko- klerikalna BRAĆA PLJAČKAŠI.

Ne Gospe moja!
Nije moja četničko-ustaško-fašistička boja!

Ratni zločinac, kao što je to narpr. Mostarac Jadranko Prlić, po meni nije Hrvat – on je (samo) ratni zločinac! On je po međunarodnom pravu osuđen ne zato što je (igrom slučaja rođen kao Hrvat), nego zato što je svjesno i pri zdravoj pameti počinio ratni zločin.
Korumpirani političar – po zanimanju kriminalac, kao što je to napr. Mostarac Dragan Čović, po meni nije Hrvat – on je samo korumpirani političar! I ništa više… On za mene Hrvat nije!

Ne, niko me ne može navesti – niko me ne može zavesti – da Hrvatima nazivam ubice nedužnih ljudi, učesnike u etničkom čišćenju, pljačkaše, pedofile, i slične izrode ljudske rase!

Mnogi od vas će se najkasnije ovdje upitati: zašto ja (koji nisam Hrvat) vama solim pamet o Hrvatima? U našim geografskim širinama je to vrlo sumljivo…
Upitaće se mnogi: zašto on (koji nije Hrvat) hvali Hrvate? Zašto on (koji nije Hrvat) kritikuje Hrvate? Zašto on (koji uopšte ne zna kako je to biti Hrvat) uopšte piše o Hrvatima?
Zašto on (koji nikad nece biti Hrvat) voli Hrvate? Sumljivo je to…
Zasto on (koji nikad nije bio u koži jednog  Hrvata) kritikuje kriminalce, ratne zločince i fašitičke pjevače?
U našim geografskim širinama, u našim geografskim dužinama je to vrlo sumljivo…

Prije skoro godinu dana napisah napr. jedan tekst o pjevaču – fašisti, čiji koncerti se zabranjuju u svjetskim gradovima poput Berlina, Amsterdama itd. Ovaj “pjevač”, sam je sebe “umjetnički” nazvao po vatrenom oružju – strojnici Thompson. Ovaj moj tekst pod nazivom: – Raštimani “koncert” stare strojnice “Thompson” i “pjevača” (Kraljevića) Marka Perkovića u gradu u kojem žive moji dragi prijatelji Hrvati” – objavio je tada portal TAČNO.

Ubrzo nakon objavljivanja ovakvih i sličnih mojih tekstova, javljaju se (kao po direktivi) pojedinci – takozvani “zaštitnici vitalnog nacionalnog interesa” (uglavnom anonimnim porukama), koristeći se često jezičkim fekalijama. Ipak, jedan od njih tada, nije želio da ostane anoniman. Ovaj Mostarac, koji se u mladosti zabavljao sa mojom školskom drugaricom iz Stare Gimnazije“Aleksa Šantić”, a koji danas živi u Skandinaviji i koji za sebe tvrdi da je Hrvat, napisao mi je tih dana nešto u stilu: (…) Sergio, da te sretnem na ulici – šutnuo bih te”. Ko si ti, da tako pišeš o nama Hrvatima (…)
Ja mu odgovorih, tada nešto u stilu, da LJUDI- Hrvati uopšte nemaju običaj šutati druge ljude po ulici, a ako se on ipak odluči, na takvo ulično ponašanje, treba da zna da sam i ja (kao i on) odrastao u mostarskim mahalama – na mostarskom asfaltu…

Prije par dana, u poštanskom sandučiću moje elektronske pošte, nađoh i ovo pismo iz Zagreba, od virtualnog prijatelja, kojeg lično ne poznajem, (prenosim u originalu):
(…) Po čijem ti nalogu radiš sve to što radiš i kakve te želje vuku kao patriotizam i slično.
Ti imaš jasno svoj cilj u tome svemu koji još javnosti nije poznat. Zašto se guraš? Koji su tvoji motivi? Šta očekuješ da ćeš biti? Ispričavaš se za ratne zločine kao da si predsjednik države a u stvari jako si ne bitan. Ne želim te uvrijediti niti jednom rijećju samo objasni ljudima koji su tvoji ciljevi da iz dijaspore dižeš ustanke financirajući za neku politićku stranku ili pojedinca koji ima velike interese u Mostaru. Držiš svima predavanje o patriotizmu kao da Hrvati dole i ne postoje. Zašto te Hrvati ne podržavaju? Ima li razloga za to? Imaj obraz poštenog čovjeka pa objavi ovo na svom zidu i objasni Hrvatima u Mostaru šta ti u stvari želiš? (…)

Naredne poruke od ovog Zagrebčanina (rođenog u Osijeku), koji se interesuje za Mostar, su slijedile sljedećih dana (dijelove poruka prenosim u originalu):
(…) Mislim da je jasno pitanje bez uvreda ikakvih da se da objašnjenje ljudima koji hrle ko ovce u sve što se čini nerealno…Ja sam za mir i suživot ali ne ulijeva mi povjerenje netko ko dana nije bio u Mostaru i proživljavao strahote rata…I sad poslije 20 god dolazi nam gospodin Sergio jako bogat i bori se za prava svih građana..Zašto? Imaš novaca i previše objasni ljudima…Velika je stvar priznajem kao Pravoslavac istupiti tako za nas koji smo normalnih shvačanja ali nešto se krije u tome i svi bi voljeli znati šta je iza toga a gospodin Sergio dobro zna…Ako je stvar politike reci odmah glasat će mo za tebe ako je stvar ulaganja tvojih sredstava u Mostar napaćeni grad odlično, bit će radnih mjesta za našu raju ali mislim da duguješ ljudima objašnjenje i ciljeve svoje. Pravi mostarci i prate diskusiju bez uključivanja u nju… koji žele istinu a anonimni su jer očito da se mnogi isto pitaju a ja ne znam stvarno zašto ti toliko treba da odgovoriš očito spremaš veliki govor,nas zanima kratko ali jasno ne dugi članci na koje smo navikli. (…)

Napisah već gore: u našim geografskim širinama je mnogima – mnogo toga vrlo sumljivo. Kako je moguće, da Mostarac, koji je “dobrovoljno” u aprilu 1992. godine sa suprugom (i sa dva kofera ličnih stvari) otišao iz Mostara, danas u Njemačkoj ima vrijedna poznanstva i saradnju sa mnogobrojnim uglednim njemačkim i evropskim društveno-politčkim autoritetima? Kako je moguće da taj Mostarac sarađuje sa cijenjenim njemačkim i evropskim institucijama, sa uglednim firmama, sa svjetskim umjetnicima? I zašto se on i pored svega toga, danas uopšte interesuje za Mostar? I zašto se on danas uopšte interesuje za najsiromašniju zemlju u Evropi – Bosnu i Hercegovinu? Zašto on jednostavno ne pijucka hladnu limunadu na slamku u svome sunčanom vrtu u privrednom gigantu Deutschland?  Sumljivo je to…
Upitaće se mnogi: zašto on (koji nije Hrvat) hvali Hrvate? Zašto on (koji nije Hrvat) kritikuje Hrvate? Zašto on (koji uopšte ne zna kako je to biti Hrvat) uopšte piše o Hrvatima?
Zašto on (koji nikad neće biti Hrvat) voli Hrvate? Sumljivo je to…
Zašto on (koji nikad nije bio u koži jednog  Hrvata) kritikuje kriminalce, ratne zločince, fašitičke pjevače? Sumljivo je to…

Prije par dana dobih elektronskom poštom (između ostalog) i jedno pismo moga druga (Srbina) iz osnovne škole (prenosim u originalu):

(…) Zdravo, evo citam tvoje komentare u vezi presuda o zlocinima nad muslimanima…i vidim stalno da kritikujes sve druge osim muslimana. Zelim te upitati znas li ti ko ti je maltretirao i pretukao pokojnog tatu. Luster i kompanija pod okriljem hrvatske vojske a vecina muslimani u tim redovima. Mene bi bilo sramota pisati protiv svog Srpskog Naroda, naravno u svakom zitu ima kukolja ali ja smatram da mi Srbi imamo isto toliko stradanja i muka kao i ostali, Pozdrav moj druze skolski, ti se nas odreci nemozes (…)

I tako prolaze dani ovog razmaženog 21. vijeka/stoljeća…
Dopisujem se redovno i sa Srbima i sa Hrvatima i sa Bošnjacima-Muslimanima i sa svim ostalim ljudima – sa bijelim, sa crnim, sa žutim…
Sa debelim i mršavim…Sa plavookim i crnookim…

Dragi moji,
Ja, LJUDIMA u Mostaru, u Bosni i Hercegovini i u cijelom svijetu, koji su se (igrom pukog slučaja) rodili kao mali Hrvati, kao mali Srbi, kao mali Bošnjaci itd.; želim od srca da još u ovom zemaljskom životu postanu:
VELIKI HRVATI, VELIKI SRBI, VELIKI BOŠNJACI!
Da budu jednostavno VELIKI LJUDI!
Da tu svoju veličinu iskažu kroz LJUBAV prema LJUDIMA- komšijama i susjedima.
Da tu svoju veličinu iskažu kroz LJUBAV prema LJUDIMA druge vjere.
Da tu svoju veličinu iskažu kroz LJUBAV prema LJUDIMA druge nacije.
Da tu svoju veličinu iskažu kroz LJUBAV prema svoj djeci, bez obzira da li se ona rađaju kao mali Hrvati, mali Srbi, mali Bošnjaci, mali ostali itd. Da sva ta djeca dobiju šansu, proživjeti djetinjstvo, kakvo sam napr. ja proživio u Mostaru i u Dalmaciji. Da toj djeci oni budu, dobar komšija i dobar susjed – da toj djeci oni budu i njihov Barba i dobar Maršal!
Da toj djeci u budućnosti ne nedostaju njihovi djedovi! Da tu djecu, njihovi djedovi odvedu u prvi školski razred, da ih njihovi djedovi sačekaju ispred škole, da ih njihovi djedovi odvedu u park, da ih njihovi djedovi nauče pecati ribu i šutati loptu, da im njihovi djedovi pričaju priče o hrabrim hajducima, da njihovi djedovi slave sve njihove rođendane, da se njihovi djedovi raduju peticama u njihovim školskim svjedočanstvima…
Da ta NAŠA djeca budućnosti – i u bližoj i daljoj budućnosti – rastu sa djedovima!

Dragi moji,
ja i dalje furam svoj (sumljiv) stil, ja i dalje tjeram svoj (čudan) fazon – pa bilo to vama čudno il´ sumljivo – pa bilo to vama drago il´ nerazumljivo!
Ja i dalje imam ljudsko pravo da VOLIM Mostar, da VOLIM Bosnu i Hercegovinu,
da VOLIM LJUDE…
Nikome se zbog toga ne želim pravdati ili ispričavati, niti ljubav bilo kome želim objašnjavati!
LJUBAV je jednostavno LJUBAV, ona ne treba ni motive ni razloge, ona nema ni interese ni povode…Ljubav ne voli ni narode, ni vjere…

LJUBAV JEDNOSTAVNO VOLI LJUDE!

P.S.

U Njemačkoj, gdje evo već 22 godine plaćam porez na prihod, često mi nedostaje
Barba (Maršal) Marko, da mi, oslanjajući se na svoj drveni štap, polako krene u susret i da mi kaže ono njegovo: „A di´si ti mali jeba te Isus“!
Tek tada bih Gospe moja, imao osjećaj da je sa ovim svijetom ipak sve u redu i da će mi dani opet počinjati sa širokim osmijehom na licu.