Elvedin Nezirović: Vrisak u bezdan

Povezani članci

• Kako je moja majka postala ateistkinja
• Abdulah Sidran: Možda je cijela umjetnost iz dječje suze izišla
• Krah suverenizma
• REUF BAJROVIĆ: HDZ Stolac je mafijaška organizacija, a Čović razmišlja na mafijaški način
• Miroslav Trbović: Put juga i nazad
• Biljana Srbljanović: Sahrana Srđe Popovića pokazala je ko smo mi, koliko nas ima

Foto: Štefica Galić

Boli me jer osjećam nesreću ovoga grada, tako jasno i tako duboko, a nemam moći da nešto promijenim. Policija je u Mostaru pokazala da je u službi politike, a ne građana i to je, zapravo, jedan od najvećih poraza koje je doživio poslijeratni Mostar

Elvedina Nezirovića, direktora Pavarotti centra u Mostaru, suradnici nazivaju glasnogovornikom promjena u ovom gradu, ali i cijeloj BiH. Za Dane Nezirović govori o problemima Mostara, Šantićevim večerima poezije i sukobima vezanim za njih, kao i predloženim političkim rješenjima za Mostar

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak, Dani

DANI: Gospodine Neziroviću, s obzirom da su institucije kulture u velikoj krizi, kako funkcionira Pavarotti centar?

NEZIROVIĆ: Muzički centar Pavarotti se finansira mjesečnom tranšom koju dobiva iz budžeta Grada Mostara. Ona se već nekoliko posljednjih godina ne mijenja i iznosi 14.019 KM na 15 uposlenih. U taj iznos ukalkulirane su plaće i režijski troškovi. U tom podatku počinje i završava svaka matematika. To kako uspijevamo opstati predstavlja pravu malu nauku preživljavanja. No, nije to tako samo nama. Ni ostale institucije kulture u Mostaru, niti bilo gdje drugdje u ovoj zemlji, nisu u mnogo boljoj poziciji.

Svi mi koji radimo u kulturi na neki način smo prepušteni sami sebi. To već postaje pomalo banalna priča. Zbog nedostatka novca za normalan rad, prinuđeni smo izvore finansiranja tražiti na drugim mjestima i na razne načine. Morate biti jako domišljati i sposobni da biste u tome uspjeli.

Što se tiče politike, ona se, da budem iskren, ne miješa u moj niti u rad Centra. No, naš glavni problem je to što ljudi koji vode ovaj grad ne mogu ili ne žele da shvate naše probleme, a oni su, opet, vrlo praktični: krov nam prokišnjava, fasada je dotrajala, prozori istruhli, računi za struju previsoki, ali ne zbog potrošnje već zbog cijene i načina obračuna. O visini plata da i ne govorim. To, jednostavno, nikoga ne zanima. Kao da ne postojite. S druge strane, s kantonalnog nivoa vlasti, od početka mog mandata – a to je od novembra 2011. – Pavarotti centar nije dobio niti jednu konvertibilnu marku.

DANI: U Mostaru se tradicionalno održavaju Šantićeve večeri poezije. Postoje indicije da u Mostaru vlada sukob oko te manifestacije i da je svojata kako ko hoće. Zašto?

NEZIROVIĆ: Da najprije razjasnimo neke stvari: Šantićeve večeri poezije postoje još od 1969. godine. Pokrenute su na ideju Ravijovle Rave Kolak, stručnjaka u Odjeljenju književnosti Muzeja Hercegovine, a njihovu prvu organizaciju potpisuju Muzej Hercegovine, redakcija lista Sloboda i Klub pisaca Abrašević.

Do 1991. godine Večeri je organizirala Kulturno-prosvjetna zajednica Mostar, čije je predsjedništvo i upravljalo manifestacijom. Prve poslijeratne Šantićeve večeri poezije, ako se ne varam 24. po redu, održale su se 1997. godine, a inicirao ih je najveći kulturni neimar poslijeratnog Mostara, rahmetli Alija Kebo. Mislim da je njihovo finansiranje poslije rata preuzela najprije Općina Stari Grad, a nakon izmjene statuta Grada i ukidanja općina, Grad Mostar. Tako je bilo sve do prošle godine, kada su gradske institucije odlučile finansijski podržati Šantićeve večeri poezije koje, u posljednje dvije ili tri godine, organiziraju Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta Mostar, te Srpsko pjevačko kulturno-umjetničko društvo Gusle, također iz Mostara.

Dakle, obje manifestacije imaju isti naziv, ali se razlikuju u suštinskoj stvari – jedne su one prirodne, nastale iz duha, tradicije i kulture ovoga grada, a druge su nuspojava političke zbilje u kojoj živimo. Ja nemam dvojbi oko toga koje će opstati. Nemojte ih imati ni vi.

DANI: Od skora ste se uključili u rješavanje problematike s ovom manifestacijom. Je li istina da je zbog toga došlo do sukoba između Vas i Veselina Gatala?

NEZIROVIĆ: Najprije, sukoba između mene i Gatala nikada nije bilo. Naravno, ako me već pitate za njega, moram da kažem da se ne slažem s većinom onoga što on javno govori, ali to je njegovo pravo. Da budem iskren, on me uopće ne zanima. Nebitan je u cijeloj toj priči o Šantićevm večerima poezije. I ja sam u cijeloj toj priči nebitan. Važna je institucija. Važne su Šantićeve večeri i važan je ovaj grad.

Treba reći i to da najveće zasluge zašto se Šantićeve večeri poezije održavaju ove godine pripadaju Muzeju Hercegovine koji je uspio obezbijediti sredstva. Ja sam samo član Organizacionog odbora i selektor pjesničkog programa. Uvijek sam tu da pomognem i da doprinesem, onoliko koliko mogu, da ovaj grad vrati prepoznatljivu kulturnu auru kakvu je imao u bivšoj Jugoslaviji, pa i ranije.

DANI: Mostar je prepoznatljiv i po tome što se u Mostaru i dalje održavaju protesti koji su počeli u februaru. Međutim, čini se da policija provodi represiju. Kakve su Vaše informacije o tome?

NEZIROVIĆ: Pitanje protesta mi je toliko bolno da bih ga najradije preskočio. Ne mogu o tome misliti, a da se ne uzrujam. Boli me to. Boli me jer osjećam nesreću ovoga grada, tako jasno i tako duboko, a nemam moći da nešto promijenim. Policija je u Mostaru pokazala da je u službi politike, a ne građana i to je zapravo jedan od najvećih poraza koje je doživio poslijeratni Mostar.

O tome pišem i govorim, uzalud upozoravam javnost da se ljudima krše temeljna ljudska prava, ali sve mi to više izgleda kao vrisak u bezdan. Teško mi je i zamisliti kako se ti jadni ljudi osjećaju. Kao građanin duboko saosjećam s njima.

Elvedin Nezirović

DANI: Ipak, na protestima je malo građana. Zašto se ljudi u gradu podijeljenom kao što je Mostar, s mnoštvom problema, u tako malom broju odazivaju na demonstracije?

NEZIROVIĆ: I to je fenomen. Mislim da je suština problema u intelektualnoj zajednici. One zdrave intelektualne zajednice, koja bi – kada već nema ko drugi – javno stala u obranu tih ljudi i njihovih ideja, u Mostaru uopće nema. Ljudi su prepušteni sami sebi i razumljivo je da ih je strah izraziti svoje mišljenje. Vidite, intelektualna dubioza u Mostaru ne bi bila toliko katastrofična da nije jednog ozbiljnog fakta: u ovom gradu postoje dva univerziteta, odnosno univerzitet i sveučilište, koji su od rata na ovamo proizveli na desetine hiljada kadrova s visokoškolskim diplomama, od čega – da stvar bude još i gora – sigurno polovica nikada u životu nije zasnovala radni odnos. Gdje su ti ljudi u javnom prostoru? Gdje su njihova razmišljanja, stavovi, ideje, akcije? Gdje je ta kritička masa? Gdje su oni, koji bi, po defaultu, trebali biti nosioci Sartreove ideje o intelektualcima kao moralnoj savjesti svoga doba?

DANI: Pjesnik ste i pisac, možete li nam s tog aspekta prokomentirati činjenicu da se u Mostaru javlja nova generacija mladih pisaca i intelektualaca?

NEZIROVIĆ: U Mostaru se poslije rata pojavila jedna nova generacija književnika i pisaca koji su do sada već objavili neke knjige, značajne unutar zajedničkog jezičkog prostora bivše države. Čini mi se da Mostar odavno nije imao jaču književnu scenu niti se u njemu u posljednjih tridesetak, četrdeset godina pojavila tako ozbiljna grupa mladih ljudi koji osjećaju i razumiju književnost na jedan senzibilan i uistinu poseban način.

Adnan Repeša, Almin Kaplan, Adnan Žetica i Senka Marić-Šarić su samo neka od imena koja se ističu onim što pišu i rade. Ne treba zaboraviti ni ostale: Gorana Karanovića, Ivu Krešića, Anitu Pajević, Šimu Majić, Sonju Jurić, Sanelu Kuko i druge, čije vrijeme tek dolazi. Možda bi se ova zanimljiva literarna pojava, koja je uistinu unikatna na prostoru bivše države, mogla u nekoj književnoj teoriji nazvati Mostarskim književnim naraštajem, ali to je već posao za teoretičare.

DANI: Prošle su godine od rata. Koliko su danas duboke podjele ljudi iz Istočnog i Zapadnog Mostara?

NEZIROVIĆ: Moram reći da mi terminologija, tipa “Istočni i Zapadni Mostar” nikada nije ležala, jednostavno nije prirođena ovom gradu u kojem se oduvijek živjelo skupa, bez podjela, mada je i ja koristim s vremena na vrijeme, u nastojanju da što tačnije približim i objasnim stvari o kojima govorim.

Činjenica je da su podjele u Mostaru i danas vidljive, prije svega na političkom i administrativnom planu, gdje na jedan tako mali grad imate, recimo, dva komunalna preduzeća i gdje se zapravo sve množi s dva ili tri. To su, za gradski budžet, ovakav kakav jest, jednostavno, ogromna opterećenja. S druge strane, ako pak zavirite ispod površine, vidjet ćete da su podjele među običnim ljudima znatno manje. Primjera radi, u Pavarotti centru, u našim kreativno-edukativnim radionicama, kao i u Rock školi, koja djeluje u našim prostorijama i kao naš partner, imate i djecu i profesore iz oba dijela grada, pa i šire, iz čitave Hercegovine. To je najbolji pokazatelj da su ljudi u Mostaru, bez obzira na sve što se ovdje događalo, spremni prevazići međusobne razlike i živjeti onako kako se u Mostaru i živi već više od 500 godina – zajedno.

Elvedin Nezirović

DANI: Nedavno je predloženo “novo” političko rješenje za Mostar?

NEZIROVIĆ: Kakvo god da bude statutarno rješenje za Mostar, ono mora počivati na stvarnoj osnovi i njime moraju biti zadovoljni svi građani ovoga grada. Problem Mostara je višeslojan i on u sebi sadrži sve probleme današnje Bosne i Hercegovine. S jedne strane, imate jaku prohadezeovsku politiku koja se, po mom mišljenju, zalaže za najstupidniju moguću stvar, a to je da Mostar “postane” hrvatski stolni grad, centar nekog novog trećeg entiteta ili kako se god to zvalo, što je samo po sebi lunatično i sociološki i kulturološki nemoguće.

S druge strane, imate politiku ili politike koje se tome manje ili više protive iz vrlo jednostavnog razloga: Mostar niti je kada bio isključivo hrvatski niti to ikada može biti. On je hrvatski onoliko koliko je i bošnjački i srpski. Isto je toliko bošnjački koliko hrvatski i srpski i da ne idem dalje. Tako je uvijek bilo i tako će biti. Svako ko tvrdi drukčije niti poznaje dušu ovoga grada niti mu je stalo da na kvalitetan način doprinese razvoju mostarske statutarne krize.

DANI: Koliko su ljudi u Mostaru svjesni političkih igara koje se igraju oko njih?

NEZIROVIĆ: Mostarci su svjesni svega, ali i prilično nemoćni, pa ako hoćete i u dobroj mjeri nezainteresirani da nešto učine. Vidite, iza te priče o hrvatskom stolnom gradu, s jedne strane, i politike ili politika koje se tome protive, odvija se jedna dugogodišnja nepravda, da ne kažem kriminal ili pljačka javnog dobra. Pogledajte u Mostaru nekadašnje privredne gigante i bit će vam jasno o čemu govorim. Ko ih je uništio i kako? Građani nisu. Uzmite nacrt gradskog pa i kantonalnog budžeta u posljednjih pet godina, da ne idem dalje, i pogledajte kuda odlaze i na šta se troše ogromne svote novca. Prilikom izbora na svako interesantnije radno mjesto biraju se politički podobni ljudi i to je već otišlo u beskraj. Sve to Mostarci znaju, ali ipak je tako kako jeste. Nažalost.

DANI: Vjerujete li u skoro pronalaženje rješenja za Mostar?

NEZIROVIĆ: To se ni u snu ne bih usudio prognozirati. Volio bih da se to dogodi što prije zbog moje generacije kojoj je rat uništio dobar dio života, ali i zbog generacija koje dolaze. Jer, iza svega ovoga o čemu smo pričali, poput jedva čujne pjesme u pozadini, naš život prolazi, curi kao pijesak kroz prste, nestaje u magli minulog.