Snježana Kordić: Nacionalni mitovi – laži velikih razmjera

Autor/ica 👤Snježana Kordić 10.5.2014. u 18:14

Povezani članci

Preduvjet za prihvaćanje mitova je neznanje: kad se nacionalisti služe mitovima, “pritom koriste neznanje javnosti o povijesnim i jezičnim činjenicama. Umjetni karakter zatvorene kulturološke nacije koju oni propagiraju ostaje često neopažen i od strane adresata u regiji i od strane oponenata na nacionalnoj razini, i mogu ga prozreti najčešće jedino stručnjaci” (Riedel).

Kao što je već rečeno, “u Srbiji i Hrvatskoj su grupe elita upotrijebile nacionalističku ideologiju za stabiliziranje svoje u velikoj mjeri ugrožene političke funkcije” (Segert). A za nacionalističku ideologiju je tipično da se jako služi mitovima (Friedrich) i da “njeni mitovi izokreću stvarnost” (Gellner).

Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”

Mitovi su laži velikih razmjera, a za njima se poseže jer nude “neposrednost obraćanja, snažno mobiliziranje sa znatnim isključivanjem racionalnog ispitivanja i prosuđivanja, raspaljivanje emocija pomoću uzbudljivih slika, proizvođenje spontanih ispada (npr. nasilja) i ujedinjujuću snagu. U najvažnije oznake mitskoga ubraja se sposobnost proizvođenja nasilja i prvenstveno njegovog opravdavanja” (Friedrich).

Utvrđeno je da “nacionalizam proizvodi čudne mitove, koji se nekritički prihvaćaju kao normalni i racionalni” (Snyder). Oni su “idealan građevinski materijal za populističko-nacionalističko mobiliziranje” (Segert). U nacionalističkoj ideologiji “narod postaje ʻpramit’, na koji se onda mogu nastaviti mladi nacionalni mitovi” (Kaschuba). Tako kod južnoslavenskih sukoba “noviji istraživački radovi ukazuju na posebnu odgovornost mitova o etničkim korijenima, koje su propagirale sve tri sukobljene strane kako bi opravdale svoje strategije nasilja” (Riedel).

Na sve tri strane “se nacionalistički intelektualci i političari pozivaju na mitove i simbole koje su naslijedili iz prošlosti i preradili u argumente koji trebaju jačati nacionalni identitet i opravdati nacionalne zahtjeve” (Breuilly). Koriste “klasična obilježja nacionalnih mitova kao što su nesrodnost s okolnim grupama, odvojenost od njih i autohtono postojanje od drevnih vremena. Ta obilježja služe za naglašavanje razlikovnosti i jedinstvenosti izabrane grupe ljudi” (Skrbiš). Nadalje, koriste tipično mitsko pojmovlje, a “u pojmovlje mitskoga spadaju herojska djela i ličnosti, žrtva, patnje, izbavljenje, odbačeni i izabrani” (Lewada).

Treba imati na umu da politički mitovi “nisu nastali spontano ili izrasli povijesno, nego su napravljeni svjesno za postizanje određenih ciljeva” (Mattusch). U skladu s tim, “nacionalni mitovi cvjetaju najviše kad ih elite najviše trebaju” (Evera). Štoviše, “ograničavanje političkog kuta gledanja pomoću mitskih priča i slika je tim jače i uspješnije što je više neka politička zajednica kod svoje integracije ovisna o mitskom osiguravanju svog zajedništva” (Münkler).

Podređujući pojedinca kolektivnome, “mit uništava individualnost: pojedinac postaje direktno u svim dijelovima predstavnik svoje vrste, individua samo primjerak svoje vrste” (Friedrich). U domaćim mitovima je “uvijek prisutna tendencija za prisilnim zajedništvom, koja se suprotstavlja diferenciranju društva i umjesto toga nudi arhaične oblike kvaziorganskog zajedničkog života” (Friedrich/Menzel).

Na južnoslavenskim prostorima ima niz šovinističkih mitova jer “šovinističko pravljenje mitova je obilježje nacionalizma. Ti mitovi se prenose pomoću škole, pogotovo u nastavi povijesti, pomoću književnosti ili pomoću političkih elita. Dolaze u tri osnovne varijante: veličanje sebe, zataškavanje vlastite krivice i ocrnjivanje drugoga. Mitovi veličanja sebe sadrže tvrdnje o izvanrednoj čestitosti i sposobnosti, kao i neistinite tvrdnje o prošlim dobročinstvima prema drugima. Mitovi zataškavanja vlastite krivice sadrže neistinito negiranje prošlih nepravdi učinjenih drugima. Mitovi ocrnjivanja drugih mogu sadržavati tvrdnje o kulturnoj inferiornosti drugih, krive optužbe za prošle zločine i tragedije, i neistinite tvrdnje da drugi sada gaje zle namjere prema ovoj naciji” (Evera).

Istraživanja su dala odgovor na pitanje “Zašto se mitovi prenose? Oni potječu velikim dijelom od nacionalističkih političkih elita, za koje vrše bitne političke funkcije. Neke od tih funkcija služe samo uskim interesima elite. Vjera u veličanje sebe ohrabruje građane da doprinose nacionalnoj zajednici – da plaćaju porez, idu u vojsku i bore se za zaštitu nacije. Mitovi također podupiru vlast i političku snagu vladajuće elite: mitovi veličanja sebe i zataškavanja vlastite krivice omogućuju eliti da zasja u svjetlu zamišljenih postignuća i zamišljene slave svojih prethodnika u nacionalnoj instituciji koju kontrolira” (ibid.). Usto mitovi zataškavanja vlastite krivice “sugeriraju neprihvaćanje pogrešnosti zločina, a to onda sugerira spremnost da se zločin ponovi” (ibid.). Ta spremnost je znatna, i zato se “u novijem kulturnoantropološkom istraživanju govori o pravom ʻmotoričkom’ učinku mitova, o posebnom dinamičkom potencijalu energije i snage, koji nastaje pomoću takvog religijskog, povijesnog ili političkog pravljenja mitova” (Kaschuba).

Nadalje, o funkcijama mitova utvrđeno je da svi “mitovi koji ocrnjuju druge jačaju vlast elita podupirući tvrdnju da je nacija suočena s vanjskim prijetnjama; na taj način se narodno neprijateljstvo skreće od nacionalnih elita na vanjske grupe” (Evera). Ovo koriste i hrvatski jezikoslovci: kad prave mit o jezičnom zlostavljanju od strane Srba, time opravdavaju svoje današnje jezično zlostavljanje Hrvata i guše neprijateljstvo i pobunu hrvatskih govornika protiv sebe, a frustracije govornika izazvane stalnim osjećajem krivnje koji im jezikoslovci usađuju uvjeravajući ih da ne znaju vlastiti jezik usmjeravaju protiv Srba.

Mitovi veličanja sebe i zataškavanja vlastite krivice dovode do toga da “kako je Gellner napisao, ʻu nacionalističko doba društva obožavaju sebe drsko i otvoreno, bez kamuflaže’” (Billig). Takav “nacionalni egoizam ne prestaje biti egoizam time što je nacionalni. Naprotiv: on postaje ʻsveti’ egoizam” (Benda). U njemu “svaka grupa uzgaja svoju vlastitu oholost i sujetu, hvali se svojom superiornošću, uzdiže svoja božanstva i gleda s prezirom one koji nisu članovi te grupe” (Billig).

Količina mitova na južnoslavenskim prostorima ne iznenađuje. Naime, istraživači su utvrdili da mitovi cvjetaju u točno određenim okolnostima. A kad se pogleda opis okolnosti koje su idealne za pravljenje mitova, vidi se da je potpuno primjenjiv na južnoslavensku sredinu: “Društva koja nemaju tradiciju slobode govorenja, jak slobodni tisak i slobodna sveučilišta podložnija su pravljenju mitova jer nemaju ʻborce za istinu’ da se suprotstave nacionalističkim kreatorima mitova. Nezavisni povjesničari mogu biti lijek protiv službenog pravljenja mitova o sadašnjim događajima. Nepostojanje akademske slobode i slobodnih medija je uvjet za nacionalističko pravljenje mitova” (Evera).

Nadalje, po svom posezanju za šovinističkim mitovima “najopasniji režimi su oni koji u određenoj mjeri ovise o narodnom pristanku, a usko su rukovođeni nereprezentativnom elitom. Stvari su još gore ako je ta vlada slabo institucionalizirana, nesposobna ili koruptna, ili se suočava s velikim problemima koji nadilaze njene mogućnosti. Režimi koji su izrasli iz nasilne borbe ili uživaju samo oskudnu sigurnost također su skloniji zadržati u borbi rođeni šovinistički sistem uvjerenja” (ibid.).

Totalitarni ratni režimi, kakvi su 90-ih godina bili u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, lansirali su brojne mitove: ratni “totalitarni režimi postavljaju velike zahtjeve pred svoje građane pa zato koriste veliku količinu šovinističkih priča da navedu na prihvaćanje tih zahtjeva” (ibid.). Pored toga, loša ekonomska situacija pogoduje širenju nacionalističkih mitova (ibid.). Za razliku od novih južnoslavenskih država, istinski “demokratski režimi su manje skloni pravljenju mitova jer su takvi režimi obično legitimiraniji i tolerantni prema slobodi govora; stoga mogu razviti evaluativne institucije da iskorjenjuju nacionalistički mit” (ibid.).

Utvrđeno je da mitovi sadrže element misterije, pa prihvaćanjem mita čovjek prihvaća i misteriju, a “kad je kod nekoga postignuto da prihvaća misterije, on će biti spremniji da bez pitanja prihvaća naredbe od osoba koje smatra autoritetima. Ukratko, misterije su dobra podloga za poslušnost” (Burke). To je još jedan razlog zašto vladajuće elite rado upotrebljavaju mitove.

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.