Gojko Berić: Podijeljeni Mostar postao je grad bez Mostaraca

Povezani članci

• Čovićev punac zarađivao kao rudar, poklanjao kao kralj
• Krivci za krah Aluminija su bogati i žive u Zagrebu, Mostaru, Širokom, a ne u Sarajevu
• Godišnjica građanske pobune
• Slobodan Dukić: Pozovi PS radi ubistva Sonje B
• Ljetopis: “ Šamar”, Buna, Trakošćan
• Hegelovska dijalektika i veznice između dijalektike i pojma komemoracije

Federalna televizija prikazala je prošlog četvrtka petu, posljednju epizodu dokumentarnog filma “Rat u Mostaru” autora Sinana Šarića, koji prati genezu političkih i vojnih odnosa između Hrvata i Bošnjaka u Hercegovini početkom devedesetih godina prošlog vijeka.

Moja hrvatska “veza” u Mostaru javlja mi da je među pripadnicima stare hadezeovske garde film jako loše primljen, a moja bošnjačka “veza” mi veli da su mostarski Bošnjaci njime još nezadovoljniji. Po jednoj teoriji, koja je više retoričke prirode, to bi značilo da je film dobar. Hrvatski akteri tog sukoba, koji je na dugi rok, a možda i zauvijek, odredio odnos između dva naroda u Mostaru, doživjeli su film kao pristrasan, antihrvatski od početka do kraja, dok Bošnjaci smatraju da u njemu nije prikazan ni deseti dio pakla koji su im priredili ne samo HVO i tzv. kažnjenička bojna, već i hrvatske civilne vlasti – ubijanje Bošnjaka na njihovom kućnom pragu, odvođenje u logore u Dretelju, Gabeli i na Heliodromu, protjerivanje cijelih porodica na lijevu obalu Neretve i urnebesno granatiranje istočnog dijela grada. Nisu u proteklom ratu ni Alijini ratnici bili jagnjad, ali ovo nije film o njihovim zločinima u Grabovici, Trusini ili Uzdolu, mjestima u kojima je pobijeno na desetine hrvatskih civila i zarobljenih vojnika, kao što nije ni film o zločinima HVO-a u Ahmićima, nego je ovo film o ratu za Mostar.

Vidio sam svih pet epizoda emitiranih na FTV-u, a prije dva dana ponovo sam pregledao cijeli snimak na internetu. Zašto u sarajevskoj štampi nema ni riječi o tom filmu, zašto ga nisu vidjeli ni neki od najpozvanijih među mojim kolegama, to ne znam. Nismo li upravo mi novinari godinama papagajski ponavljali da je Mostar ključ za rješenje rebusa zvanog Bosna i Hercegovina – šta bude s Mostarom biće i s cijelom zemljom. Ko je vidio Šarićev film, shvatio je da je taj rebus davno riješen. Ko je jamio – jamio! Zato bi filmu više odgovarao naslov “Osvajanje Mostara”. U cjelini uzevši, on ne donosi ništa novo i nepoznato. Ipak, ono što pokazani snimci govore i ono što se dešavalo iza paklene mostarske scene, na kojoj su veliki i mali igrači odlučivali o našoj sudbini, čini “Rat u Mostaru” nezaobilaznim svjedočanstvom o najtragičnijem periodu u istoriji tog grada.

Jedno od najvažnijih saznanja koje se nameće nakon gledanja ovog dokumentarca jeste da je Bosna i Hercegovina podijeljena mnogo prije mirovnih pregovora u Daytonu i da je svaka od zaraćenih strana znala šta će joj pripasti. Karadžić i Boban su se lako dogovorili o tome da Mostar pripadne Hrvatima, ali ta priča ne bi bila gotova bez zakulisnog aminovanja bošnjačkog političkog vrha. Vezivanje zastava pokazalo se kobnim po mostarske Bošnjake, jer je dovelo do njihove potpune političke i vojne potčinjenosti aparatu samoproglašene Republike Herceg-Bosne. Bošnjački ratni komandanti, koji se u filmu pojavljuju kao učesnici tih događaja, iznose teške optužbe na račun samog vrha SDA, tvrdeći da je on izdao Mostar, a mostarske Bošnjake prepustio njihovoj sudbini. “Izgleda da mi ovdje nismo trebali ni biti, jer smo esdeaovskom Sarajevu kvarili neke njegove planove”, kaže jedan od njih. Indikativno je takođe da tokom desetomjesečnih borbi armijska komanda nije ništa učinila da pomogne braniteljima grada, koji su se borili sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem.

Devetog maja 1993. HVO i jedinice Hrvatske vojske krenule su u zauzimanje Mostara. Bio je to klasičan međuetnički sukob, koji je vođen na život i smrt. Ustaška ikonografija i ideologija davali su pečat ofanzivi hrvatskih bojovnika. Zlo koje nije iskorijenjeno kad je trebalo, nakon Drugog svjetskog rata, proizvelo je novu mržnju. S tom mržnjom su se sljedbenici te fašističke ideologije svom žestinom okomili na branitelje neosvojenog dijela Mostara, koji su strani reporteri opisali kao “hercegovačku Hirošimu”. Provodeći u djelo dogovor sa Slobodanom Miloševićem, Tuđman se aktivno umiješao u rat na tlu Bosne i Hercegovine, tvrdeći kako je ona “povijesni apsurd ostao iz Otomanske imperije”. Nakon Vašingtonskog sporazuma, potpisanog 18. marta 1994, donekle je evoluirao u mišljenju, izjavivši kako Bosna i Hercegovina “može biti samostalna država samo u obliku tri konstitutivne jedinice”. To je bila njegova oporuka ovdašnjim hrvatskim liderima, koju HDZBiH nipošto ne želi da iznevjeri, obećavajući svojim biračima, od izbora do izbora, da će Mostar biti i formalno promoviran u hrvatski stolni grad. Kako bi taj grad trebao izgledati, govore nazivi nekih mostarskih ulica, koje su dobile imena ustaških generala i ministara, među kojima Jure Francetića i Mile Budaka. To je poruka ne samo drugim narodima nego i Hrvatima koji ne dijele ustašku ideologiju i ne ljube ustašku ikonografiju – da im tu nema mjesta.

Rat u Mostaru imao je za cilj ne samo teritorijalno osvajanje, nego i iskorjenjivanje tuđeg identiteta. Najprije je general Perišić granatirao crkvu Sv. Petra i Pavla, da bi uskoro zatim Hrvati sravnili sa zemljom manastir Žitomislići i spalili a potom minirali monumentalnu Sabornu crkvu u Mostaru, koja se, uzgred rečeno, nalazila u zoni odgovornosti Mostarskog bataljona. Zoljom je gađan i bačen u Neretvu spomenik Alekse Šantića. Konačno, 9. novembra 1993. srušen je Stari most, simbol islamske kulture i cijelog grada. Podijeljeni Mostar postao je grad bez Mostaraca, jer ga ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni preostali Srbi emotivno ne doživljavaju kao jedinstvenu urbanu cjelinu. Tri naroda nikada nisu bila mentalno međusobno tako udaljena kao danas. Jedna fascinantna multietnička zajednica zauvijek je uništena, s ciljem da se više nikada ne obnovi.

Ratom nedovršeno osvajanje Mostara nastavlja se političkim i ekonomskim sredstvima. Srbi više ne predstavljaju nikakav politički relevantan faktor. Što se Bošnjaka tiče, njihov položaj je u pomenutom filmu najtačnije definirao historičar Dragan Markovina, rođeni Mostarac, danas sveučilišni profesor u Splitu: “Vrijeme je u istočnom dijelu grada stalo. Bošnjacima je, nažalost, ostalo malo životnog prostora, a nemaju ni novaca. Oni će ili nastaviti da žive u getu sa vječitim osjećanjem žrtve ili će jednog dana postati svjesni postojećeg stanja.”

Oslobođenje