Izgubljeno dostojanstvo, ili ima nešto u tome što Dodik kaže

Povezani članci

• Šest identifikovanih Prijedorčana danas će pronaći smiraj nakon 28 godina od brutalnih ubistava
• BALKAN DANCE PROJECT VOL. 3
• Predrag Kojović: Srbi u BiH nemaju problem sa identitetom, nego sa Dodikom
• Vjekoslav Perica: Mitomani
• Udruženje/udruga BH novinari domaćin godišnjeg sastanka Evropske federacije novinara (EFJ)
• SMRT DVIJE DJEVOJKE U SARAJEVU: Sanjin Sefić osuđivan zbog napada na službenika SIPA-e

Piše: Dino Prohić

Nekada davno, prije mnogo godina, kad sam bio jako mlad, slušao sam razgovor dvojice intelektualaca o dolasku “plavih šljemova u BiH”. S obzirom na moje godine, nije bilo pristojno da se miješam u razgovor starijih, ali je prisluškivanje bilo sasvim OK. Jedan od njih bio je jako zabrinut zbog dolaska UN u BiH, jer, kako je rekao: oni kad jednom dođu, nikada ne odu. Svoju tezu bazirao je na primjeru Kipra, gdje su UN-snage bile prisutne nekih tridesetak godina (od 1967).

Naravno, i danas se vidi da snage UN nisu niti povukle, niti obezbijedile mirno rješenje za ujedinjenje Kipra. Dakle, tamo su ali bez rezultata.

Kada Milorad Dodik u javnosti, u više navrata, govori kako je vrijeme da OHR ode iz BiH, ne mogu da se ne složim sa njim. Ono što Dodik kaže je da narodi u BiH treba da nađu vlastita rješenja, a da OHR mora otići iz zemlje, jer za njihovo prisustvo on ne vidi više razloga. Potpuno tačno.

OHR, kao i druge mirovne snage nemaju šta da traže u današnjoj BiH. Vojni balans između strana u BiH postoji: niko nema snage za vođenje bilo kakve vojne operacije, a među stanovnicima BiH nema ni volje za ratovanjem. Dakle, sam osnov za boravak stranih snaga u BiH je nestao. I EU i SAD, i svi drugi relevantni faktori (uključujući i zvaničnu Srbiju i Hrvatsku) su saglasni da dijeljenje BiH nije opcija, dakle ne postoji ni ta vrsta opasnosti.

U drugu ruku, ako malo pogledamo na rezultate onoga što je strani faktor u BiH napravio u zadnjih desetak godina, ta slika postaje još jasnija. Rezultata nema. Kao i u poslovnom, a i u sportskom životu: ko nema rezultata, treba da ide.

Kada Dodik kaže da je u BiH potreban unutarnji konsenzus, on naravno misli na nešto sasvim suprotno onome što ja mislim. Autokrata kakav on jeste, misli da je konsenzus ako se svi slože sa njegovim mišljenjem. Ja se ideološki nalazim na drugoj ravni, i ubijeđen sam da narod u BiH može naći rješenja sa kojima bi svi bili zadovoljni. Potrebno je samo naći najmanji zajednički imenitelj za sve, a to još uvijek niko nije pokušao izvesti u praksi. Po meni je to podizanje ekonomije ali i generalno ugleda zemlje.

Nije slučajna onolika radost rezultatima Zmajeva u kvalifikacijama. Narodi BiH (da, čak i ako se kaže u množini) su se radovali uspjehu i pozitvnoj promociji zemlje, mnogo više nego ostali narodi. Nije to zbog odlaska na SP u Brazilu, nego u većoj mjeri zbog toga što se BiH konačno više nije spominjala kao problem zemlja, već kao relevantna i uspješna u jednom polju. Mene to navodi samo na misao o tome kako su ljudi željni vraćanja ljudskog dostojanstva.

Jedna od prvih žrtava rata bilo je dostojanstvo. Godine iza rata dodatno su dotukle leš našeg ponosa. Danas, kao rezultat loše politike, zaista ne postoji ništa (osim fudbala, i to zahvaljujući igračima iz dijaspore ili onima koji su mladi otišli van) čime se čovjek može ponositi. To je osnovni razlog zašto svi koji mogu napuštaju zemlju. To je razlog zašto je osnovna bolest u BiH danas depresija, i zašto nam je stopa samoubistava tolika kolika jeste.

Narodi BiH trebaju se izboriti za vraćanje dostojanstva. To je moguće jedino ako:

• Nađu zajednički interes
• Krenu u zajedničku borbu protiv kriminala i korupcije
• Stave političarima do zanja da su narodi njihovi poslodavci, i da ih mogu otpustiti zbog nerada ili loših rezultata
• Riješe se stranog miješanja, koje nikad ništa dobro nije donijelo.

Nije ovo što pišem naivna pisanija nekoga ko je pretjerani optimista (bratstvo i jedinstvo, i slične zablude). Ovdje se radi isključivo o racionalnom mišljenju. Ne moraju se ljudi voliti da bi zajednički uspješno vodili frimu, a isti je slučaj i sa zemljom. Bitno je da firma radi i prihoduje, a tu ljubav ispada iz igre.

Cijeli svijet funkcioniše na osnovu interesa, a u BiH se ljudi zamlaćuju emocijama. Kada podignu glavu i upitaju se “gdje sam u tome svemu ja (i moja djeca)?”, onda će neke stvari biti mnogo jasnije. A taj trenutak dolazi, bez obzira koliko ga snage koje profitiraju iz današnjeg stanja odlagale i spriječavale.