Viktor Ivančić: Protu-K.

Povezani članci

• Brijuni i Tito se još vole
• DANETOV LIČAN OREŠKOVIĆ
• Mladić na EU pladnju
• Bajtal, Mujkić, Markovina: Fra Ivu Markovića mrze jer odbija da mrzi
• TOMISLAV KLAUŠKI: ZAŠTO JE SVE OKO NJEGA MISTERIJ
• Glad na baterijski pogon, a punjač u Bruxellesu

Hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga

 Piše: Viktor Ivančić

Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, jer je jednoga jutra bio uhapšen iako ništa nije skrivio.

Već sam pokušaj da glavnome tajniku HDZ-a provizorno navučemo kožu junaka Kafkina „Procesa“ – a očigledna je namjera ovoga bivšeg policijskog načelnika da se u javnosti predstavi žrtvom „jedne velike organizacije“ i, makar bio pošteđen konkretnoga literarnog utjecaja, odigra ulogu Jozefa K. u nešto bješnjem izdanju – izaziva komične efekte. Najprije, Milijan Brkić nije uhapšen, niti će to uskoro biti, a zatim, mnogo važnije, njegov je doživljaj vlastite nedužnosti – suprotno K-ovom – proporcionalan uvjerljivosti dokaza o deliktu što ga je počinio. Tako nam se, sasvim tipično, još jedna hrvatska politička protuha ukazuje kao Protu-K.: što je više materijalnih potvrda njegova grijeha, snažnije je njegovo osjećanje da „ništa nije skrivio“.

Milijan Brkić, žrtva grandiozne društvene zavjere, više nije diplomirani kriminalist, jer je, objavom u Narodnim novinama, poništena diploma koju mu je u lipnju 2011. izdala Visoka policijska škola iz Zagreba. Posebno tijelo, nazvano „stručno-stegovnim povjerenstvom“, utvrdilo je da je bivši policijski dužnosnik u svojem stručnom sastavku, koji je predstavljao krunu njegove izobrazbe, plagirao tuđi diplomski rad u obimu od točno 79 posto, naime – od ukupno 1630 redaka Brkićeva diplomskog uratka, njih 1285 su prepisani, uključujući tiskarske i pravopisne pogreške.

Imajući u vidu takvu neumoljivu argumentaciju, kao i samilost prilikom izricanja kazne – jer je počinitelju drske akademske prijevare dodijeljena najblaža predviđena sankcija – jasno nam je da K-ove kaotične misli u trenutku kada ga odvode na smaknuće (koje će biti obavljeno zabijanjem noža u srce) pristižu iz posve drugog svijeta. „Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao?“ Ipak, hrvatska politička protuha – Protu-K. – smisao „velike organizacije“ koja mu radi o glavi tumači na identičan način kao i njegov književni antipod: „on se sastoji u tome da se uhićuju nedužne osobe, te da se protiv njih pokreće besmislen postupak“.

Zlosretni se K., naposljetku, podčinio pogonu laži, prožet sve većim osjećajem krivnje što ga je pobuđivala bezrazložna optužba, prepustio se birokratskome stroju koji bezličnim automatizmom proizvodi privid nužnosti, pa je njegov tupi odlazak na stratište, bez pružanja otpora, naprosto bio način da se prilagodi vladajućim okolnostima, i jedino što mu je u momentu pogubljenja preostalo bila je erupcija srama, toliko silovita da je imao dojam kako će ga isti nadživjeti, jer „činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti“.

Nasuprot tome, teško se oteti utisku da je hrvatska politička protuha – Protu-K. – samim svojim životom usmrtila stid. Ako jednom i otputuje na onaj svijet, za pretpostaviti je da će u odsudnome času svisnuti od ponosa. On ima tu vitalnu snagu da do samoga kraja nedokazanim smatra ono evidentno. Zbog toga K., prema vlastitome snažnom osjećanju, umire „kao pas“, a Milijan Brkić živi kao heroj, ne prestajući lajati.

Ostaju, dakle, laž i besramnost, dvije osnovne komponente sustava u kojemu pitanje krivnje i nevinosti postaje izlišno, dok konačni pravorijek, plasiran kroz privid nužnosti, pristiže kao rezultat gole samovolje. Nezgoda s Brkićevom predodžbom idealnih „vladajućih okolnosti“ – gdje on može do mile volje poricati notorne činjenice, gdje nije moguće zamisliti toliko egzaktne dokaze koji bi ga nagnali u avanturu prihvaćanja krivnje – u tome je što ona ne spada u privatnu sferu. Naprotiv, zbijanje snaga angažiranih u njegovoj javnoj obrani pokazuje da je on samo ogledni primjerak na čijem se slučaju bruse poželjna pravila igre, a ta pravila, u najkraćem, propisuju da se važeći zakoni imaju razumjeti tek kao prigodno normiranje bezakonja.

Nastupajući u ime partije, šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio je u tom pogledu više nego izravan: „Ostavite Milijana Brkića na miru, on je specijalac, heroj Domovinskog rata!“ Očekivano, zboru se ubrzo pridružila i Udruga veterana specijalne policije „Alfa“, otvorenim pismom u kojem se traži da „prestane hajka“ na njihova bivšeg suborca, jer ovaj obiluje stručnim, ljudskim i borilačkim vrlinama. Ton je nedvojbeno prijeteći: „Bacanjem ljage na našeg ratnog kolegu i dozapovjednika elitne ratne postrojbe SJP Alfa, to isto činite i na sve nas ratne veterane.“

S druge strane, proslavljeni herc-sociolog Slaven Letica, gardom neutralnog promatrača, relativizirao je policajčev plagijat uz pomoć znanstvene analitike za imbecile, cinično se pozivajući na rezultate istraživanja prema kojima je više od 72 posto hrvatskih studenata barem jednom prepisivalo na ispitu, dok je na europskim i američkim sveučilištima taj procent još i veći, pa dakle plagijatorovo ponašanje ne izlazi iz okvira međunarodne rutine, uz važnu napomenu kako „ne treba smetnuti s uma“ da je počinitelj delikta, razumije se, „bivši dragovoljac Domovinskog rata“.

Krajnji je cilj toga udruženog napora vratiti u optjecaj maskirnu prirodu zakona i – preko jednog neosnovano osporenog plagijata – reafirmirati ugroženi ideal koji nije ništa drugo nego falsifikat pravne države. Ako se, primjerice, veteransko pismo čita na ispravan način, razvidno je da ratoborni pripadnici „Alfe“ otvoreno poručuju kako su se borili zbog toga da propisi za njih ne bi važili, a to znači da je njihova borba – iz perspektive građana za koje propisi važe – imala sve odlike agresije. Hrvatska je, drugim riječima, sretno okupirana od strane onih koji su je oslobodili: poredak laži osvojen je oružanim sredstvima, te će se, ustreba li, takvima i braniti.

Djelotvornost toga okupiranog entiteta temelji se na fatalnome odsustvu istine i stida, na vladavini laži i besramnosti. Utoliko hrvatska politička protuha – Protu-K. – pripada društvenome sloju koji, čak i kada se gradi žrtvom, bez milosti zabija bodež u K-ovo srce. Žanr se zove tragedija zabune, obred koji dobiva na ubrzanju kada egzekutor preuzima diskurs priklanoga.

Za glavnoga tajnika HDZ-a, ojađenog gubitkom diplome koja podupire njegov karijerni uzlet, uznemirenog trenutačnim odnosom snaga na političkoj sceni, presudnom se pokazuje upravo odrednica „bivši“ – dakle policijski načelnik, stameni nositelj šapke i epoleta sa zlatnim pleterima, nehrđajući vijak u represivnom mehanizmu, činovnik režima koji teži kafkijanskim reperkusijama, gdje su usvojene pravne norme puki instrumenti bezakonja. Hrvatska je po tome modelu poricanja očiglednog (ili veličanja nepostojećeg, svejedno) funkcionirala puna dva desetljeća, praktički bez prestanka, a u operativnom ga je smislu ponajbolje sažeo Milan Vuković, nekadašnji predsjednik Vrhovnoga suda, tvrdnjom da „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločine“.

No, sada se radi o tome da iz „bivšega“ progovara izgledna budućnost, s garniturom lica što pršte od dobrih namjera i jamče pouzdanost aparata: bivši ravnatelj tajne policije i ministar unutrašnjih poslova koji će postati premijer, bivši šef žandarmerije s nevažećom diplomom koji će postati ministar unutrašnjih poslova, bivša intelektualna kurva koja će postati kurvinski intelektualac, te struktura domovinskih alfa-mužjaka u svojstvu pretorijanske garde koja će – uz uvjet da ju se izdašno plaća i opskrbljuje privilegijama – braniti sistem vladajuće samovolje, ako treba i oružanom silom.

Tek tada Kafka potpuno izmiče plagiranju, a mala hrvatska priča – za koplje uzdignuta od razine stvarnosti, pedantno očišćena od trivijalnosti istine – postaje zrela za novu vrstu uvertire: „Milijana Brkića mora da je netko oklevetao, što znači da će mnogi najebati…“

novossti.com