Enver Kazaz: SOCIJALNI BIJES I DRUŠTVENI POTOP

Autor/ica 👤Enver Kazaz 14.2.2014. u 12:07

Povezani članci

I šta im, ljudima iz lopovskog režima, treba još reći: neće stati, protesti će se nastaviti. SIGURNO. Ako ove svojim manipulacijama potrošite, dolaze drugi, masovniji, ozbiljniji, sa stotinama hiljada ljudi na ulicama i sigurnom transetničkom socijalnom solidarnošću. Dolazi potop, a nema Nojeve barke, ili ti Nuhove lađe. I još nešto, socijalno nasilje se ničim ne može opravdati, ali se mogu razumjeti razlozi za njega. Zdrav razum bi sve učinio da do njega ne dođe. Šta ste, gospodo na vlasti, pardon, šta ste LOPOVI na vlasti, vi učinili da do njega dođe.

Piše: Enver Kazaz

Već osam dana u BiH traju protesti građana, što je dovoljno dugo vremena da se uplašene i zaprepaštene političke oligarhije organiziraju i uzvrate udarac gotovo preko svih medija, a posebno javnih servisa, kako bi učinile nevidljivim prije svega uzrok, zahtjeve i karakter protesta. Režim se, dakle, osovio na svoje vampirske noge i nakon nokdauna hapsi, odlučuje da nabavi gumene metke za policiju, donosi oštre mjere u tužilaštvima i proglašava paljenje zgrade terorističkim aktima i podrivanjem ustavnog poretka. Poruke su sasvim jasne i zastrašujuće: svaki uhapšeni protestant koji je učestvovao u paljenju zgrade Predsjedništva BiH ili neke od kantonalnih vlada može dobiti onoliko godina zatvora koliko ih je dobio vehabija Mevlid Jašarević za polusatno pucanje po zgradi ambasade SAD-a. Takve poruke razotkrivaju karakter režima: on je totalitaran, gramziv, pljačkaški, koruptivan, nepotistički lopovski, vampirski, represivan, dakle – NEODRŽIV. Samo je pitanje vremena kad će mase uvidjeti tu njegovu neodrživost i krenuti u treći val protesta koji će biti daleko masovniji i neće se zaustaviti na sadašnjim zahtjevima za socijalno pravednijim sistemom.

Ako su sadašnji protesti, kako je odlično primijetio Žarko Papić, bili društveni cunami, onda bi njihov naredni val mogao biti društveni potop bez Nojeve barke. U ovakvoj Papićevoj konstataciji i leži cijela istina fenomena. Naime, dugotrajni, desetogodišnji mirni, nemasovni protesti grupa radnika ili manjih skupina građana, bili su prvi val socijalnih protesta, koje je režim uspješno anestezirao, činio nevidljivim i smirivao minimalnim socijalnim davanjima s ciljem korumpiranja građanskog bunta. Drugi val, kojemu upravo svjedočimo, daleko je masovniji i bio je prava eksplozija dugogodišnjeg potiskivanog socijalnog bijesa. Ako se on ne razumije na odgovarajući način, a očigledno je da neće i da će vlastodršci preko medija i režimskih, histeričnih intelektualaca sve učiniti da socijalni bijes proglase za huliganstvo, vandalizam i rušilačko bezumlje, odnosno za izazivanje međunacionalne napetosti i prijetnju miru koji političke oligarhije poimaju kao nezavršeni rat – onda možemo očekivati treći val koji će biti masovan sa stotinama hiljada ljudi na ulicama koje niko i ni na koji način neće moći kontrolirati i koordinirati.

Svako iole odgovoran i sa zrnom razuma morao bi već ovog trenutka sve učiniti da se to ne dogodi. Ali, razum i odgovornost su kategorije koje su davno nestale iz vlastodržačkog režima. Tamo namjesto njih caruju lopovluk, kriminal, nemoral, nestručnost, gramzivost, laž, prevara, ucjena, prijetnja, sila, bahatost, korupcija, jednom riječju bezmjerno društveno zlo i glupost slijepa za sve osim za enormno vlastito bogatstvo.

A kako je sve počelo i zbog čega? Počelo je davno, puno prije Tuzle i protesta radnika uništenih firmi u tom bivšem industrijskom gradu. Počelo je onog trenutka kada je vlastodržački aparat postavio model nepravedne privatizacije koja se pretvorila u pljačku društvenog bogatstva. Korijen, dakle, leži u modelu tranzicije iz socijalizma u vampirski (etno)kapitalizam u kojemu su političke oligarhije i njihove familije za samo desetak godina stekle onoliko bogatstvo za koje je u uređenim državama potrebno dva-tri ljudska vijeka. To nije bio proces prelaska iz socijalizma u kapitalizam, iz državno diktiranog u neoliberalno tržište. Bio je to po svemu proces refeudalizacije zemlje sa čežnjom da se u nekoliko godina stvore lokalni kapitalisti. Namjesto njih proizvedena je neobegovska lopovska kasta i to ne samo u SDA, u njoj ponajviše, nego i u SDP-u, u Stranci za BiH, pa i u manjim strankama, da bi neobegovski zov odjeknuo i u novoformiranim partijama, prije svega u Radončićevom SBB-u. Parnjak neobegovatu u partijama sa tzv. hrvatskim i srpskim predznakom je neoplemićka fantazma.

BiH je sa takvim mentalnim sklopom nove kaste enormno bogatih, a po svemu nesposobnih ljudi, zemlja ispala iz svog vremena. Ciljano i planski ona je arhaizirana na svim društvenim planovima, a stepen njene deindustrijalizacije ima razmjere samoubilačkog akta. Drugim riječima, svu svoju lohotnu mentalnu energiju političke oligarhije su koristile za pujdanje nacionalizma i pljačku, dok je zemlja ekonomski tonula da bi danas na svim razinama vlasti praktički bila u bankrotu.

I onda se vlastodršci čude otkud nasilje na ulicama i pri tom liju krokodilske suze lažnog patriotizma skupa sa svojim histeričnim intelektualcima koji pozivaju druge patriotske intelektualce da izađu iz zavjetrine i brane zemlju, jer je ona tobože ugrožena, evo samo što Srbi i Hrvati nisu napali napaćene Bošnjake. Kolosalna intelektualna i politička glupost i besramna uvreda za svaki zdravorazumski uvid u društvenu stvaranost.

A kako se manifestirao višedecenijski potiskivani socijalni bijes. Sve je počelo mirno, gotovo neprimjetno u Tuzli, sa najjednostavnijim zahtjevima radnika da ih jedan bahati vlastodržac primi i da im opet da lažna obećanja. A on, Sead Čaušević, (treba upamtiti to ime iz čitavog niza opće povijesti bešćutnosti i beščašća kreližijanskih skorojevića, bosanskih Glembaja i Domaćinskih) ne samo da je zahtjeve radnika ignorisao, nego je i policiji dao ovlasti za prekomjernu upotrebu sile. I počela je tuča, socijalni bijes je eskalirao, a doslovce niko nije mogao pretpostaviti njegove razmjere. Moć društvenih mreža za jednu noć bila je jača od svih institucija lopovskog sistema: Bihać, Sarajevo, Mostar, Zenica, Tešanj, Bugojno, Travnik, Kalesija, Brčko, Zavidovići, Maglaj itd. itd. Za samo jednu noć solidarnost sa protestantima u Tuzli rezultirala je socijalnim požarima. Ima još jedan direktni krivac za izazivanje socijalnih požara. Konjički neuspjeli rukometaš, nešto što glumi predsjednika Vlade Federacije BiH, a odaziva se na ime Nermin Nikšić. To je održalo sastanak sa svim važnijim policajcima u Federaciji BiH i time poslalo poruku da će braniti vlast policijskim snagama. Danas, kad je medijska mašinerija lopovskog režima u punom zamahu i kad Nebojša Radmanović, koji sanja raspad BiH, roni krokodilske suze u djelimično spaljenom Arhivu BiH, slično kao patriotski bošnjački intelektualci koji se kunu u građansku, cjelovitu i selmasku na desničarskom rigidnom portalu Behar – te se činjenice zaboravljaju.

Je li lopovski režim morao odgovoriti baš na taj način – prekomjernim nasiljem policije i sastancima koji su trebali zaplašiti protestante. Je li glupost norma lopovskog režima. Glupost i sila, uz neograničenu sposobnost manipulacije i najprovidnijih laži. I još nešto: neka se konačno dogovore vlastodršci, prije svih Izetbegović, Lagumdžija i Radončić – čiji su ono momci sa fantomkama i maskama bili na ulicama Sarajeva, Tuzle, Mostara, Zenice i Bihaća, koji su srednjoškolce poveli u paljenje zagrada. I još jedna opaska: pa nije za ljude koji nemaju šta jesti i za srednjoškolce bez budućnosti, i za one sa fakultetskim diplomama koje ne vrijede nigdje, ni pišljiva boba, a nemaju šansu za posao po desetak-petnaest godina – zgrada Predsjedništva simbol odbrane BiH. Taj se simbol istrošio i postao socijalnim simbolom troglave političke aždahe. To što histerični patriotski intelektualci i bahati vlastodršci ne vide trošenje i preokretanje društvenih simbola, posljedica je samo gluposti koja je konstituirala BiH kao mentalni zatvor. Pozivanje na te simbole kao ne presudne povijesne vrijednosti u situaciji provale socijalnog bijesa samo je gesta glupih koji vatru gase benzinom.

Dolje, u neosvijetljenom i nevidljivom podrumu društva, među poniženima, uvrijeđenima, obespravljenima, gladnima, onima kojima je uzeta budućnost i žive u potpunom egzistencijalnom beznađu – rastu godinama drugi simboli. Njih akademska zajednica prezire, jer je iznevjerila znanstveni um, religijske elite ne vide, jer su nacionalizirale i politizirale Boga, a lopovski režim zatire novom represijom i medijskom manipulacijom. Drugim riječima i sasvim direktno – u gladnom stomaku nema patriotizma. On je definitivno postao utočište hulja.

I na koncu podsjetimo zbog čega su izbili protesti, danas vrlo civilizirani, sa čežnjom za socijalnom pravdom; za minimumom egzistencijalne sigurnosti; za pravednim kažnjavanjem bezmjernog kriminala, korupcije, pljačke, metaforički rečeno za nizom bosanskih Sanadera u zatvoru, a ne na funkcijama u vlasti; za modelom direktne demokratije u kojoj bi građani mogli imati pravo da budu kritički korektiv vlasti; za minimalnim ljudskim licem bezočnog, grabežljivog, lopovskog režima. Pa BiH je zemlja u kojoj oko devetsto hiljada (i brojem 900 000) ljudi živi na granici ili ispod granice siromaštva, zemlja sa oko 70% mladih nezaposlenih ljudi, sa oko petsto i šezdeset hiljada ( i brojem 560 000) ljudi bez posla i šanse da ga dobiju u skorijoj budućnosti, sa najplaćenijim političkim huljama koje za jedan mjesec dobiju na ruke godišnju radničku zaradu, sa osamdeset i pet (i brojem 85) milijardera u najsiromašnijom zemlji u Evropi. Ovim brojkama dodajte ljudska lica, godine bez nade, strah od beskućništva, svakodnevno ponižavanje, dodajte one ljude koji u borbi za preživljavanje odlaze u minska polja sa djecom da kupe staro željezo i tamo ginu, dodajte demoblisane borce koji izvršavaju saomoubistva, jer ne mogu gledati patnju svoje porodice. A iznevjerili su ih, između ostalih, i oni iz Predsjedništva BiH, pardon, iz zgrade u kojoj sjedi troglava aždaha, a Izetbegović se poziva na očeve zasluge i simboličku vrijednost, dok patriotski intelektualci padaju u trans i pjevaju Da te nije Alija. Dodajte tim brojkama parolu u pekarama: hljeb za poslije kojom trgovci pozivaju kupce da ostave novac, kako bi oni podijelili sirotinji hljeb. Dodajte činjenicu da građani pakuju hljeb u kese i ostavljaju pored kontejnera kako bi ga siromašni mogli pokupiti.