JA NISAM JA, Juan Ramón Jiménez

Povezani članci

• Ostah željan svega, majke i sve što je ona bila
• U Zagrebu predstavljena knjige Snježane Banović “Službeni izlaz”
• Stvarna uloga crkve
• Neispričane priče
• Prikaz knjige “Stakleni dvorac” autorice Jannette Walls
• SALON U ZNAKU INOVACIJA I „ŽENSKOG PISMA“

JA NISAM JA

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravljam.
Taj što šuti, spokojan, kad govorim,
taj što oprašta, blag, kada mrzim,
taj što šeće tamo gdje mene nema,
taj što će ostati uspravan kad ja umrem.

POSLJEDNJE PUTOVANJE

… Otići ću. A ptice će ostati
pjevajući;
i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom
i svojim bijelim zdencem.

Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno;
i zvonit će, kao i večeras,
zvona sa zvonika.

Umrijet će oni koji su me voljeli;
i svijet će se obnavljati svake godine;
a u uglu mog vrta rascvala i okrečena
lutat će duh moj, nostalgičan…

Otići ću; i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla
zelenog, bez zdenca obijeljena,
bez neba plava i spokojna …
A ptice će ostati pjevajući.

SAMOĆA

Svo si u sebi, more, pa ipak
kako si bez sebe, kako samo,
kako daleko, uvijek, od sebe samog!

Otvoreno u tisuću rana, svakog časa,
kao i moje čelo,
tvoji valovi odlaze, poput mojih misli,
i dolaze, odlaze i dolaze,
ljubeći se, rastajući se,
s vječnim upoznavanjem,
more, i nepoznavanjem.

Ti jesi a ne znaš,
srce ti udara, a ne osjećaš …
Kakva potpunost samoće, more samo!

UMRIJETI

Umrijeti, to je samo
gledati unutra; otvoriti život jedino
prema unutra, biti tvrđava neosvojiva
za žive iz života.

Juan Ramón Jiménez,  (1881-1958)

Španj. pjesnik; r. 1881, u. 1958. Počeo pisati vrlo mlad, pod utjecajem franc. simbolizma i španj. modernizma (Ninfeas). Sa zbirkom Rime (1902) počinje njegova pjesnička zrelost i samosvojnost, čije prvo razdoblje karakterizira kao sentimentalni postmodernizam (teme intimističke, forma stroga). Zbirke: Tužne melodije; Daleki vrtovi; Čiste elegije; Zaboravi: zeleno lišće; Proljetne balade; Zvučna samoća; Pastorale; Melankolija; Labirint, poezija u prozi Platero i ja. Od 1915. u njegovoj poeziji mentalno počinje istiskivati sentimentalno, i to je njegova “čista poezija” (krajnje jednostavan izraz, teme i dalje intimističke, stroga forma rasipa se u slobodan stih), koja u posljednjoj zbirci Žuđen bog što žudi prelazi u hermetizam. Zbirke te faze: Ljeto; Duhovni soneti;
Dnevnik tek oženjenog pjesnika; Vječnost, Kamen i nebo; Poezija; Ljepota; Pjesme novog svjetla. J. je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1956.