DOGOVOR JOŠ VAŽI: Jebo materijalnu bazu, daj da se pokoljemo zbog duhovne nadgradnje
Povezani članci
Posljednji put kada sam ovo pokušao objasniti gotovo dva mjeseca su horski tražili moju glavu. Da probam ponovo. Dakle: oni, svih vjera i nacija, koji pristaju na budućnost koju tvore vječna vatra etničke mržnje, nastavak rata drugim sredstvima i državne laži o prošlosti nisu samo nemoralni, nego i retardirani
Piše: Andrej Nikolaidis
Sjećate li se prvog filma Zemeckisove trilogije Povratak u budućnost? Michael J. Fox tu igra mladića koji se uz pomoć vremenske mašine – automobila koji je konstruisao “ludi” naučnik – vrati u prošlost.
Tamo, u godini 1955., on svojim postupcima izmijeni slijed onoga što se već desilo, tako da bude poništeno njegovo postojanje u 1985., godini iz koje je krenuo na vremensko putovanje. Mladić, naime, stekne romantičnu naklonost svoje majke, čime spriječi vezu nje i svoga oca, a čime, opet, spriječi preduvjet svoga postojanja.
Kada se njegova majka zaljubi u njega, što nju udaljava od njegovog oca, a našeg junaka od mogućnosti rođenja, njegov lik na fotografiji koju nosi u džepu počne da blijedi. Ako bi došlo do zabranjene veze između njega i njegove majke u prošlosti, on bi bio izbrisan iz budućnosti, time i sa fotografije koju je otud na svoje putovanje kroz vrijeme ponio.
SPECIJALCI U PROŠLOSTI
Kada su dobro naoružani policajci Republike Srpske obrisali riječ “genocid” sa spomenika žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu u Višegradu, braneći na taj način “državnu istinu” da genocida nije bilo, izveli su, zapravo, besmisleni čin državnog vandalizma. Vandalizam tinejdžera koji sprejom uništavaju fasade svjedoči o njihovom nemoćnom bijesu. O istoj kombinaciji nemoći i bijesa svjedoči i rečena demonstracija “državne moći”.
Tužna činjenica da se genocid zbio ne može biti poništena brisanjem, čak ni zabranom upotrebe riječi genocid.
Gospode, kako su stvari, pa i one koje se čine tako velike, zapravo jednostavne… Ukoliko su doista željeli da riječ genocid nestane ne samo sa višegradskog, nego sa svih spomenika u Republici Srpskoj, ukoliko su željeli da TA riječ ne bude za vječnost vezana uz taj entitet, trebali su gledati da genocida – pokolja, ne riječi – ne bude. Nije li to tako jednostavno, ne podrazumijeva li se to?
Eh, da je samo onomad bilo manje Boja na Kosovu i manje Gorskog vijenca, a više Povratka u budućnost.
Tvrdim da bi bilo manje besmisleno i manje neefikasno, da su specijalce sa fantomkama poslali ne da brišu riječ “genocid” sa spomenika, nego vremenskom mašinom natrag u 1992. Bilo bi razumnije da su specijalci poslati u prošlost sa zadatkom da spriječe genocid koji će biti počinjen. Ako bi uspjeli u tom zadatku, riječ genocid bi trajno nestala sa spomenika u Višegradu, kao i iz sjećanja svih nas, baš kao što Michael J. Fox nestaje sa fotografije u Zemeckisovom filmu.
Dobro, znam, nemoguće je. A to da se činjenica da je genocid u Bosni počinjen izbriše tako što će se izbrisati sama riječ genocid, to je kao moguće?
Zemeckisov film je jasan: svaka intervencija u prošlost na nepredvidljiv način se može reflektovati na budućnost. Povratak u budućnost je zasnovan na ideji da je prošlost otvorena za promjene. Naučno-fantastična pretpostavka Zemeckisovog filma praktičnu primjenu pronalazi tamo gdje se to ne očekuje – u istorijskoj nauci, koja je česta žrtva entuzijazma različitih političko-ideoloških pokreta.
Svakako smo primijetili da političke promjene često nose i promjene u pisanju i čitanju povijesti. Novo traži i pronalazi legitimitet u starome, u prvi plan izvlačeći činjenice koje će pokazati kako je novi poredak zapravo izraz takozvanih “istorijskih težnji”, neka vrsta istorijske nužnosti. Intervencijom u istoriju novo pokušava pokazati kako prirodno i organski proizilazi iz prošlosti. Recimo to parafrazom Hegela: ukoliko prošlost ne odgovara potrebama sadašnjosti, utoliko gore za prošlost.
PROBAĆU PONOVO OBJASNITI
Promijenimo, za tren, perspektivu iz koje gledamo Povratak u budućnost. Razmotrimo ideju koja je već upisana (ali ne i razrađena) u Zemeckisov film: mi o našoj prošlosti uistinu ne znamo ništa sve do kraja našeg vremena. Prošlost je retroaktivno određena budućnošću. Prošlost se još nije dogodila: ona će se tek dogoditi.
Standardna istorijska logika podrazumijeva da postoje višestruke mogućnosti koje čekaju da budu ostvarene. Mi biramo jednu od njih, i u tom trenu sve druge mogućnosti nestaju. Povratak u budućnost razvija ideju da različiti izbori u prošlosti otvaraju mogućnost za različite budućnosti. Ali što ako svaki scenarij retroaktivno otvara svoju mogućnost?
Ako postoji slobodna volja, tu je treba tražiti – u tački u kojoj naša odluka uspijeva izmaći okovima determinizma, u tački u kojoj naš slobodni izbor djeluje na prošlost tako što u njoj otvara mogućnost čije je on ostvarenje? Budućnost se ne mijenja izborom koji je učinjen u prošlosti (što je osnova zapleta Zemeckisovog filma). Ne slučajno, nakon svih peripetija viđenih u filmu, budućnost ostaje ista: prošlost je na koncu samo potvrdila budućnost. Borba je vođena na pogrešnom mjestu. Izborom načinjenim u budućnosti mijenja se prošlost (tako što se u njoj otvara nova mogućnost), što onda vodi ka izmjeni budućnosti. Ne danas za sutra, nego sutra za juče.
Hoću reći – srećom, nije potrebno putovati u prošlost. Za početak, dovoljno je o njoj prestati lagati. I prestati se oko nje tući. I tako dati šansu nekoj drugoj budućnosti.
Posljednji put kada sam ovo pokušao objasniti gotovo dva mjeseca su horski tražili moju glavu. Da probam ponovo.
Dakle: oni, svih vjera i nacija, koji pristaju na budućnost koju tvore vječna vatra etničke mržnje, nastavak rata drugim sredstvima i državne laži o prošlosti nisu samo nemoralni, nego i retardirani.
Zašto?
Zato što Srbi i Bošnjaci imaju zajedničkog neprijatelja, a to nisu Hrvati. Jer i Hrvati imaju istog neprijatelja.
Pa ko bi to mogao biti?
Oni koji su ih opljačkali, naravno.
Bez svijesti o tome, postoji samo jedna budućnost: dok budu prolivali svoju i tuđu krv za vjeru i naciju, opet će ih pljačkati.
Onda opet. Pa opet…
Tako to biva kad se kaže: jebo sad materijalnu bazu, daj da se pokoljemo zbog duhovne nadgradnje.