Mali Božji zabavnik

Povezani članci

• Umro je Mislav Bago
• Fondacija „Imam petlju poručuje: Bombaški napad na Vijesti, regionalni je problem
• Zemlja suvišnih ljudi
• STRANKA LIJEVOG KROŠEA
• Novi HDZ 2015.
• Dino Pobrić: Moramo se boriti za goli život i dostojanstvo

Je li se Gospodin Bog sažalio gledajući kako stvorenja što ih je stvorio na svoju sliku – da gospodare ribama morskim, pticama nebeskim, stokom i svim gmizavcima što puze po zemlji – gube nadu da će se ikada i ikako riješiti svi problemi koji su tim Njegovim stvorovima odnekud natovareni za vrat, a oni ih prigrlili kao svoje vlastite, pa se ne daju od njih odvojiti? I je li im Svevišnji priskočio u pomoć tako što je preko ovlaštenih otpravnika svojih zemaljskih poslova poslao znakove koji nedvojbeno svjedoče o nesalomljivosti Njegova zajebantskog stvaralačkog duha, uz jasnu poruku ljudskim stvorovima da ni sebe ni Njega ni išta Njegovo ne uzimaju za ozbiljno?

Je li se Bog osjetio pozvanim da svima što u nedogled razvlače ovu trakavicu oko izručenja i neizručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu pokaže tko je veći zajebant od svih njih? I je li samo stoga i ni zbog čega drugoga odlučio da baš sada nadahne svoje vatikanske povjerenike da odbiju zahtjev pravosudnih organa Republike Poljske za izručenje nadbiskupa Józefa Wesołowskog, optuženog da je u Santo Domingu, dok je službovao kao apostolski nuncij u Dominikanskoj Republici, orgijao s malodobnim dječacima koji su mu podvođeni za novac, o čemu svjedoče i video-snimke nastale u privatnoj produkciji nezajažljivog poljskog prelata? Ili možda postoji teolog koji će objasniti kako vatikanska odluka da pohotnika s mitrom zaštiti od zemaljskog suda, uz spasonosno obrazloženje da Vatikan ne izručuje svoje državljane, nije Božja sprdačina s vlastitom dječurlijom nego nadasve ozbiljna i promišljena odluka donesena u svrhu očuvanja Božjega poretka u Dolini Suza?

Nisu li se Gospodinu Bogu, nadalje, smučile sve ove rasprave oko toga je li se vrhovni pacijent Republike Hrvatske Ivo Josipović našao u sukobu interesa kada je zatražio da operaciju njegovih očnih kapaka obavi plastični kirurg iz Njemačke i kada mu je dr. Milomir Ninković tu uslugu učinio besplatno? I nije li Tvorac pokušao sve to okrenuti na još veću zajebanciju tako što je svećeniku Nikoli Majcenu iz župe Sv. Antuna Padovanskog u Voloderu došapnuo da svojim župljanima uputi poruku sljedećeg sadržaja: »Ljudi brzo trče k liječnicima. Oni ne mogu spasiti čovjeka. Najviše ljudi umire po bolnicama. Ako čovjeku pozli, najprije pozovite svećenika. Ako je Božji plan da čovjek preživi, stići će i do liječnika. Ako ga je Gospodin odlučio pozvati k sebi, ni svi liječnici svijeta neće mu moći pomoći.«? Ili će se i ovim povodom javiti neki teolog s pričom kako se ni Gospodin Bog ni gospodin župnik ne šale s ljudskim zdravljem, već da su – baš naprotiv – ovu poruku sročili mrtvi ozbiljni, kakvi bi, uostalom, trebali biti i vjernici koji joj se odazovu?

Jesu li Bogu dojadile i sve ove puste priče o sumanutoj utrci za materijalnim bogatstvima u koju su se upustili čak i oni najodličniji među stvorovima Njegovim, oni što ih je milošću svojom stvorio da zemljom hodaju uspravno i dostojanstveno, ne sagibajući se ni pod kakvim zemaljskim teretom i ne tražeći sebi blaga opipljivijega od Duha Svetoga? Je li Gospodin i tu htio pokazati ne toliko svoj smisao za humor koliko sam humor prema smislu svega što je stvorio, pa je službenika svojega fra Šimu Nimca podgovorio da na učestale upite o sudbini novca zarađenog neovlaštenom prodajom crkvenoga zemljišta u Baškoj Vodi odgovara dosjetkom da je svoticu od milijun i 300 tisuća zamračenih eura pošteno razdijelio siromašnim obiteljima – svakoj od njih 13 po 100 tisuća eura okruglo? Ili ozbiljni teolozi i za ovaj slučaj karitativne kleptomanije imaju suvislije objašnjenje od ovoga da se nasmijani Bog od samoga sebe i od djela svojega brani spasonosnom autoironijom?

I  nije li Dragom Bogu, na kraju krajeva, bila puna kapa vazda istih priča o smicalicama vatikanskih bankara, pa je – vjetrogonja i obješenjak jedan – iz čiste zajebancije inspirirao bandu svjetovnih prevaranata da naivne hrvatske poduzetnike dovabljuju u Rim, vozaju ih luksuznim automobilima, napijaju ih i prežderavaju po ekskluzivnim restoranima, podvode im eskortne dame i salijeću ih svim ostalim zemaljskim slastima, pa ih onda olakšaju za sav novac što su ga dosad stekli, a sve to pozivajući se na davno ugaslu Banku Svetoga Duha (Banco di Santo Spirito) koja će – po Duhu Svetome, a kako drugačije?! – oploditi njihov kapital i učiniti ih Sinovima Božjim? Ili Korporacija, pardon, Kongregacija za nauk vjere i tu nudi neko drugačije, smrtno ozbiljno tumačenje, koje i samoga Boga nagoni na smijeh?