Dušan Zec čovjek kojem je Tuđmanov režim ubio porodicu: “Meni su pokrili oči da ne pamtim tijelo mrtvog oca”

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Postoji li Dida Mraz?
• Maoča je simptom tek jedne od bolesti bosanskohercegovačkog društva
• Vešovićeva priče iz Tomašice: Vas treba sjeć motikama
• Potemkinovo šoping-selo u Mostaru
• Romeo i Julija iz Mrduše Donje
• Grabar-Kitarović proglasila svoj reakcionarni politički svjetonazor službenom stvarnošću

Dušan Zec bio je desetogodišnjak kada mu je 7. prosinca 1991. pred obiteljskom kućom na Trešnjevci u Zagrebu ubijen otac, Mihajlo Zec (38), a dvanaestogodišnja sestra Aleksandra i mama Marija (36) odvedene na Sljeme gdje su u noći 8. prosinca također ubijene. U kuću im je došlo petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova: Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović. Nekoliko dana poslije zločina, policija ih je uhitila i ubojstva su priznali, ali unatoč tome, kao i drugim dokazima, formalno je objašnjenje da zbog proceduralne pogreške nitko nije osuđen. Ni tada ni ikada kasnije

Mihajlo je bio poznati zagrebački mesar, a Marija je vodila gostionicu na Dolcu i mesnu proizvodnju u njihovoj obiteljskoj kući. Dušan se oca dobro sjeća, mame nešto manje, a Aleksandre sasvim slabo. Kaže da je ta sjećanja vjerojatno šok potisnuo. Te noći kada su im roditelji ubijeni, Dušan i njegova sedmogodišnja sestra Gordana su spavali, što ih je vjerojatno spasilo.

Ni Dušan ni Gordana ne razgovaraju s novinarima. To mi je rekao kada smo se prvi put čuli početkom godine. Zvala sam ga nakon što je Oliver Frljić objavio da radi kazališnu predstavu o Aleksandri Zec. O tome Dušan nije ništa znao. No kada smo se neobavezno našli u Banjaluci gdje živi, pristao je na intervju. Bilo je to 8. prosinca, na 22. godišnjicu ubojstva njegove mame i sestre. Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, rodnom mjestu Mihajla Zeca. Dušan kaže da mu godišnjica njihove smrti ne pada toliko teško koliko Aleksandrin rođendan 8. svibnja. Na taj dan misli koliko bi imala godina, kakva bi bila. Dušan ima 33 godine, troje djece i bavi se nekretninama.

Razgovarala: Barbara Matejčić

Imali ste deset godina kada su Vam ubijeni roditelji i sestra. Sjećate li se te noći?

Sasvim su mi pomiješana sjećanja na tu noć, imam u glavi dvije verzije događaja. U jednoj verziji su oni, ubojice, ušli u kuću, a ja sam gledao s prozora, a u drugoj me komšija Božo probudio u krevetu kada se već sve završilo i ništa nisam vidio. Uopće ne znam što je od toga stvarno bilo, valjda bih trebao ići na hipnozu da saznam što sam sve potisnuo. U svakom slučaju, nas troje djece – Aleksandra, Gordana i ja – smo bili na spavanju, jer je bilo već 11 sati uvečer. Aleksandra je istrčala na dvorište za mamom, vjerojatno ju je buka probudila. Nakon što su otišli, Goga je sama otišla zvoniti komšiji na vrata. Putem je prošla pored našeg oca koji je ležao na dvorištu. Goga se s tom slikom teško nosila kroz život. Meni je komšija prekrio oči tako da oca nisam vidio. Sve dok nismo došli u Prijedor, nismo znali što se dogodilo s Aleksandrom i mamom. Mislili smo da su se i one negdje sklonile.

Kako ste otišli iz Zagreba u Prijedor i kakav Vam je tamo bio život?

Od komšije je Gogu i mene u svoj stan odvela naša strina, supruga očeva rođaka, oficira JNA koji je tada bio u Beogradu. U našu se kuću više nismo vraćali. Ta je strina bila jedina osoba u Zagrebu s kojom smo imali rodbinske veze. Imali smo u Otočcu u Lici maminu obitelj, ali njih nekako tada nije bilo. S njima ni danas nismo u kontaktu, iako imamo trojicu ujaka, maminu braću. Možda su oni mislili da smo mi ovdje, među Srbima, a oni su Hrvati, možda nisu bili u financijskoj mogućnosti, možda su nas izbrisali… Ne znam, zapravo, nemam neko objašnjenje. No iz tadašnje Vojne bolnice u Dubravi vojnim avionom otišli smo u Beograd, a iz Beograda u Prijedor gdje nas je čekala naša baba, očeva majka. Ona je živjela u selu Gornja Dragotinja pokraj Prijedora. On se sa 19 godina i bez ikakve škole u toj selendri zakačio na voz i otišao u Zagreb. Tamo je završio večernju školu za mesara, zaposlio se u Mesnoj industriji Križevčanka i napredovao je do poslovođe poslovnice Križevčanke u centru grada. Paralelno je u kući koju je sagradio na Trešnjevci imao privatnu proizvodnju mesa i dućan mješovite robe. Nakon onog što se dogodilo, baba je preuzela starateljstvo nad nama. Smjestili smo se u kući babina brata i tamo smo proveli dvije godine. Baba nije nikome vjerovala nakon toga što se dogodilo. Ni tu, domaćim Srbima, jer su stalno obigravali oko novog džipa koji je moj otac tu držao i htjeli su ga uzeti. A to je bila jedina naša pokretna imovina i baba ga je čuvala da bi od prodaje napravila nadgrobni spomenik mojim roditeljima i Aleksandri, drugog novca za to nije imala. Baba je bila jaka žena. U školi Goga i ja nismo imali ni jednu jedinicu jer je za babu to bila sramota, mada je jedva znala pisati, a mi je nismo htjeli sekirati nakon svega što je prošla u životu. Nije ljude dijelila po tome koje su nacionalnosti. Naši su komšije uglavnom bili muslimani i s njima je bila u odličnim odnosima. To je sigurno pomoglo da uspijemo naći ljude s kojima smo zamijenili našu kuću u Zagrebu s njihovom u Banjaluci. Iako su muslimani odlazili iz tog kraja, to nije bilo jednostavno zbog onog što se u kući dogodilo.

Otac Vam je imao širok krug prijatelja u Zagrebu. Je li se netko od tih ljudi brinuo za Vas, jesu li se javljali, nudili pomoć?

More ljudi je prolazilo kroz našu kuću, javnih ličnosti, puno očevih prijatelja koji su bili na visokim položajima u policiji… No samo se nekolicina njih kraće vrijeme povremeno javljala. Moj otac je bio imućan i možda su mislili da nam ništa ne treba, ali nije bilo ni moralne podrške. Neki su nas i izigrali. Baba se bojala da nas neće imati čime prehraniti i dala je bivšem očevom prijatelju punomoć za prodaju vikendice u Crikvenici i lokala na Dolcu. Od prodaje smo dobili neki smiješan novac. Nakon niza pokušaja stupio sam u kontakt s tim čovjekom i tražio kupoprodajne ugovore, ali nam ih nije htio pokazati. Onda sam uspio naći čovjeka koji je kupio našu kuću u Crikvenici. Znao je tko sam i bio je vrlo ljubazan. Pokazao mi je dokumente iz kojih sam vidio da smo dobili samo trećinu novca. Pogodilo me kada sam vidio da smo tako iskorišteni.

Zbog čega je Vaš otac ubijen, kome je smetao?

Mislim da je ubijen zbog toga što je bio Srbin i što je smatrao da ono što se tada događalo u Hrvatskoj nije u redu. Najviše se kompromitirao kada nije htio staviti šahovnicu na mesnicu u Petrinjskoj gdje je bio poslovođa. Govorilo se da je davao neki novac za HDZ, valjda da se zaštiti, ne znam koliko je to točno. No ako je i davao, možda su smatrali da to nije dovoljno jer su mislili da on ima ne znam kakve milijune. Bio je imućan, ali ipak nije imao toliko. Prijatelji su ga upozoravali da pripazi, dobivao je i prijetnje. Privodili su ga bar desetak puta na informativni razgovor i iz kuće su mu uzeli sve lovačko i drugo oružje koje je legalno posjedovao. Očito nije realno sagledao situaciju. Bio je čovjek koji se nije nikoga bojao. Njegova je cijela porodica bila komunistička i partizanska. Bio je dijete s Kozare, gdje su ustaše pobile strašno puno ljudi, pogotovo iz njegova sela. Njemu je 1941. ubijen djed kao komunist. Kada je proglašena neovisnost Hrvatske i kada je Tuđman postrojio vojsku, očekivalo se najgore. Odrastao je u strahu od ustaša, u njegovu kraju se pričalo tko je koga i kako izgubio, svi su znali te priče i bojali su se. Sada mene moj Mihajlo, koji ima šest godina, pita gdje je moj tata po kojem je dobio ime. Što da mu kažem? Jednog dana ću mu morati objasniti.

Dolazili ste u Zagreb nakon te 1991., jeste li bili i u kući u kojoj ste živjeli?

Više puta sam dolazio, ne bojim se, imam osjećaj da mi se ne može ništa desiti u Zagrebu. Sama pomisao da u tom gradu slobodno živi Siniša Rimac, ubojica mog oca, nekome bi stvarala nelagodu, ali ja sam to potisnuo i pustio da prevlada uspomena na Zagreb kao mjesto mog rođenja i odrastanja. Ali do kuće nisam išao. Sve mogu, ali tamo ne mogu otići. Puno me lijepih uspomena veže uz to mjesto i bojim se da bih ih pokvario da odem.

Ubojice Vaših roditelja i sestre nikada nisu osuđeni. U toku je suđenje Tomislavu Merčepu, kojeg se tereti da je kao zapovjednik pričuvnog sastava MUP-a odgovoran za ubojstva srpskih civila, među ostalima i Vaše obitelji. Bi li Vam što značilo da bude osuđen?

Vjerojatno bi, ali ne razmišljam puno o tome, jer ne vjerujem da će biti osuđen. A ako i bude, bit će to za druge zločine, ne za moju obitelj. Uvjeren sam da je Merčep naredio ubojstvo moga oca, da nisu o tome na svoju ruku odlučivali oni koji su došli po njega. Možda ga nisu namjeravali ubiti pred kućom, ali su ga planirali ubiti. Jedan od njih, Munib Suljić dolazio je kod nas kući i otac mu je posuđivao novac. Mislim da ga ne bi samoinicijativno došao ubiti, bez obzira što je bio kriminalac i prije rata. Netko mu je to morao narediti. Ne vjerujem ni da je motiv bilo koristoljublje, jer zašto onda nisu ušli u kuću i opljačkali nas? Imali smo zlata, a ništa nisu odnijeli. A hoće li se dokazati na sudu da je Merčep naredio ubojstvo mog oca? Mislim da neće.

Postoji li išta što bi Vam makar donekle dalo osjećaj zadovoljštine?

Ništa mi ne može vratiti roditelje i sestru, ali bih ipak volio da su ubojice bile osuđeni. Značilo bi mi da je Munib Suljić osuđen zato što je ubio dijete, ali njega više nema, umro je. Ništa mi ne bi vrijedilo da je Siniša Rimac i 150 godina u zatvoru, jer je bio osuđen za druge zločine, ne zbog ubojstva moga oca. No ipak sam se strašno iznenadio kada ga je tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić prije četiri godine pomilovao. To ne mogu shvatiti.

Je li Vam se ikada itko od predstavnika hrvatskih vlasti ispričao? Možda onda kada Vam je Vlada premijera Ive Sanadera isplatila milijun i pol kuna takozvane novčane pomoći?

Tim je ipak Hrvatska država priznala da je to bila njezina odgovornost, ali je to upakirano u jednokratnu financijsku pomoć, nije to bila klasična odšteta niti smo dobili ikakvo izvinjenje. Ma i da mi se tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, koja nas je primila, izvinjavala pet dana, to mi ne bi nešto posebno značilo. Zapravo su htjeli izbjeći sudski proces koji smo Gordana i ja, na inicijativu advokata Ante Nobila, pokrenuli tražeći naknadu štete. Da je suđenje išlo do kraja, nešto bi se u presudi moralo navesti, čija je to odgovornost, tko ih je ubio, a ovako se to izbjeglo. Nismo inzistirali na nastavku suđenja jer nismo bili sigurni u ishod. Nije baš da vjerujemo hrvatskim sudovima.

Tekst preuzet sa Tportala