Ličnost godine – Drago Bojić: Čovjek koji svijetli aurom žrtve pravednika

Povezani članci

• Preminuo Charles Simić
• Narcise i narcisi trče počasni krug
• BH memorandum – kao odgovor na memorandume susjeda
• Viktor Ivančić: O SLOBODI I IDIOTIMA
• Stvarno zašto ne bi mogli imati tri imena?
• Viktor Ivančić: MEDIJI I MLIJEKO

Foto: Mario Iličić, Š. G.

Bojić je i dalje svećenik, franjevac, ali bez ijedne službe. Faktički sva njegova prava kao člana franjevačke zajednice su mu oduzeta do 2016. Bojić, međutim, i dalje istupa u javnosti na način kako smo od njega naučili, svjetlo njegove riječi je prisutno i tim značajnije jer svijetli aurom žrtve, pravednika koji se zalaže svojim radom za dobrobit zajednice, nenasilno, bez materijalne naknade za taj rad i spreman za suočavanje s egzistencijalnim rizicima. To svjetlo je važno i jedno je od rijetkih koje je svijetlilo u godini na izmaku, a među tim rijetkima svijetlilo je najvećim intenzitetom.

Piše: Amer Tikveša

U širokom izboru kandidata za ličnost godine portala Tačno.net ta titula je pripala Dragi Bojiću, bivšem uredniku Svjetla riječi. To što je bivši, ključni je povod da bude ličnost godine jer način na koji je smijenjen čini ga čovjekom u centru pažnje na pozitivan, reklo bi se „prometejski“ način – obespravljen, kažnjen, ponosan, ustrajan.

U predzadnjem broju Svjetla riječi koji je Bojić uređivao, a bilo je to povodom 30 godina novine, dao sam kratki intervju. Bio je tu cijeli niz ljudi u vezi s bh. medijima koji su komentirali stanje tih medija. Vjerski časopis za svoju značajnu obljetnicu kao temu broja bira medije. Sama ta činjenica govorila mi je o veličini urednika. Odbijao je da časopis uvuče u etnokonfesionalni autizam i umjesto neke vjerske patetike, nešto kao „Isus u tridesetim“, on je svoje čitaoce informirao i educirao o nečemu što njihov svjetonazor pa i život u mnogome određuje, a nije religija.

Odabir, između ostalih, i mene da istupim u Svjetlu riječi još mi je više govorio o njegovoj moralnoj, intelektualnoj i novinarskoj veličini. Ateist, etnički neopredijeljen pa u Svjetlu riječi! (Ne znači da u Svjetlu riječi nije bilo još takvih, i to u stalnoj njihovoj postavci, ali ne bih se usudio da ih bez njihove dozvole poimenice navedem kao takve.) U normalnim društvima u tome ne bi bilo ničeg čudnog, svi bismo trebali imati pristup svugdje ako pristupamo u skladu sa svojim kompetencijama, ali u BiH Svjetlo riječi je bilo jedinstven slučaj, najviše zahvaljujući Dragi Bojiću.

Pitao me je, između ostalog, i ovo: „Kako gledate na vjerske medije? Nisu li upravo ti mediji posljednje utočište nacionalnih i vjerskih ideologija bar kad je riječ o našim prostorima?“

Moj odgovor glasio je: „Na vjerske medije posebno i ne gledam, ali dovoljno ih poznajem da mogu reći da oni nisu posljednja utočišta spomenutih ideologija. Njima se može pripisati prefiks kripto u smislu da još neku dozu mistike u vezi s tim ideologijama održavaju na površini svog medijskog iskaza. Međutim, opet ne svi. Eto, npr., vaš medij, Svjetlo riječi koji je u vjerskom smislu pretežno oslonjen na katolički a u nacionalnom na hrvatski puk – pa ja dosad nisam kod vas vidio nacionalizam a ideologiju jesam u smislu koliko temeljni kršćanski nauk možemo smatrati ideologijom jer podrazumijeva određen sistem ideja, mitova i slika, ali koje su u suštini humanističke. S druge strane, sličnu ciljanu publiku, kad je u pitanju njeno nacionalno i vjersko određenje, ima portal Poskok.info koji sebe naziva i portalom za društvenu dekontaminaciju a koji je rigidno desničarska mračnjačka utvara.“

Uredio je Bojić nakon toga još jedan broj Svjetla riječi, a potom ga je Lovro Gavran smijenio. Povod je bila Bojićeva kritika dijela hercegovačkih franjevaca, ali suština je bila njegova kritika hrvatskog nacionalizma te otvaranje katoličkog vjerskog prostora u BiH za kompetencije različitih vrsta bez obzira na njihov vjerski ili etnički prefiks, jer kompetencija to ne može ni imati. Bilo je potrebno Svjetlo riječi pretvoriti u kriptonacionalistčki medij. Time je ugušen posljednji javni nedogmatski vjerski prostor u BiH, koji je uz to politički neutralan. Kad kažem vjerski, mislim na sve vjerske zajednice.

Ne znam kako je unutra, daleko od očiju javnosti, ali vjerujem Bojiću kad kaže da Bog ne stanuje unutar crkvenih zidova. Sa Bojićevom smjenom, crkva je ubila pomisao na mogućnost Kranjčevićevog ili Šopovog Isusa, po ko zna koji put.

Bojić je i dalje svećenik, franjevac, ali bez ijedne službe. Faktički sva njegova prava kao člana franjevačke zajednice su mu oduzeta do 2016. Bojić, međutim, i dalje istupa u javnosti na način kako smo od njega naučili, svjetlo njegove riječi je prisutno i tim značajnije jer svijetli aurom žrtve, pravednika koji se zalaže svojim radom za dobrobit zajednice, nenasilno, bez materijalne naknade za taj rad i spreman za suočavanje s egzistencijalnim rizicima. To svjetlo je važno i jedno je od rijetkih koje je svijetlilo u godini na izmaku, a među tim rijetkima svijetlilo je najvećim intenzitetom.