Dirljiva povijest paukovog stradanja

Povezani članci

• U pismu iz 1944. Orwell najavio ‘1984.’
• Sa stvarnim likovima o stvarnim događajima iz filma Quo vadis, Aida?: Jer, stvarnost je uvijek gora!
• Mario Kopić: Crkva i nihilizam
• Novi uspjesi balerina Balet Mostar Arabesque u Portugalu
• IZGRADITI CRKVU U SEBI
• DOBROVOLJNO NIKAD …

 Recenzija knjige Paučina, Samedin Kadić, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2013.

Briljantna mješavina duhovitih dosjetki i šaljivih štikleca, opisane groteskne sudbine malih bosanskih tipova, psihoanalize vlastitih duhovnih komešanja i dramatičnost Emirovog odnosa sa nepostojanjem svog najvećeg simbola zaštite, ljubavi i oslonca.

Piše: Abdurahman Ljevaković

Paučina je priča o Emiru Žari, studentu filozofije koji je u svom ratnom djetinjstvu ostao bez oca i na taj način iskusio bolan nedostatak koji ga je obilježio kroz cijeli život: kao neizbrisiv žig koji ga konstantno čini drugačijim od onih koji imaju sve što on nema, a s druge strane stvara zabludu da je upravo zbog toga na neki način „poseban“. Emir Žara je uvijek nezadovoljan, dekadentan, podrugljiv i čangrizav prema svojoj zatucanoj sredini, zajedljivi cinik, kapriciozni neuropat, razdražljivi nihilist, katkada grozničavi mizantrop i dosadni melankolik, vječno obuzet čemernom spoznajom da živi mali život provincijskog dušobrižnika i kojem je takav život u skučenoj bosanskoj zabiti ostao bolnom postratnom ranom koju nikakve sufijske ili filozofske kupusare ne mogu izliječiti. Zbog toga je upravo ramazanski boravak u Švedskoj morao ostati lijepa uspomena za onoga koji po povratku u Bosnu doživljava potresnu ispovijest njezinih džamija vječno osuđenih „na maglu i vlagu, na rat i sirotinju, na Srbe, komuniste i munafike…“

Osim toga, Emir Žara je i pisac „Tautologija“, zbirke pripovjedaka i eseja koja parodira „muslimansku čaršijsku stvarnost“ i na čije objavljivanje će čekati duže od Beckettovih junaka. U cijeloj toj papazjaniji oko objavljivanja djela prolazi plejada likova koji Emiru režiraju otužne priredbe o smislu života i spaljivanju rukopisa (profesor Bosnić i akademik Čaršinlić) ili organiziraju njegovu otmicu zbog pripovijetke „Zippo i Džo“ koja je opisivala avanture dvojca Zippo-Džo tokom školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Upravo je Emirov lik i školski prijatelj Džo centralna figura koja se uplela u životnu paučinu mladoga Emira Žare i zamalo ga koštala života jer se Džou nikako nije „svidjela“ ta priča o njegovom školovanju i opisanim razvratnostima. Ili je prosto, kako pretpostavlja autor, „previše puta gledao ‘Pulp Fiction’, samo ga malo islamizirao“. Bilo kako bilo, u tom vlastitom strašnom ali tako banalnom slučaju otmice Emir prolazi kroz neprekidne i proždiruće procese samoispitivanja i književnofilozofskih zaključivanja o sudbini: „Sada je bilo gotovo. Ali, osjećao je krivnju. Kao da je ovo bio ishod koji je zaslužio: život se pretvorio u sudbinu, a samo je sudbina nepobjediva, poput ljepljive paučine…“. Ili o beskorisnosti knjiškog pogleda na čovjekov život: „Kakve koristi od knjiga ako te ne nauče kako da sačuvaš dostojanstvo? Gubljenje vremena.“

Međutim, takva shizofrena situacija nije kobno završila za Emira koliko ga je natjerala da se srami zbog izgubljenog ponosa i dostojanstva, nakon čega u dosluhu sa svojim gangsterima smišlja osvetu koja nikako da se ostvari jer je Džo otišao u Egipat. Na kraju je sve završilo u skromnom policijskom zapisniku kao dokaz da nikoga ne zanima njegov slučaj, jer u suprotnom – Emir ne bi bio zaokupljem „drevnim mladićem koji zbog ubistva bježi iz svoje zemlje“ – po mogućnosti u Skandinaviju.

U intermezzu takvih događaja, Emir provodi uobičajene dane studenta filozofije koji s vremena na vrijeme piše teze o svom diplomskom radu: „Tragamo za stijenama, zapisivao je u bilježnicu velike misli kojima bi se iskusan kritičar momački nasmijao, ali se fiksiramo na prhkim mrežama što se srebrenasto cakle nad uskiptjelom provalijom dunjaluka.“ Tipologizacija likova koju nam daje Kadić u ovom djelu jasno ocrtava obrise odnosa koji Emir Žara ima sa svojom okolinom, porodicom, fakultetom, društvenom stvarnošću. Svaki lik u Emirovom životu na svojstven način predstavlja drugačiju sliku života, ratne traume, društvene pojave. Od promiskuitetnog Hašima do tvrdoglavog Ragiba, sve su kvalifikacije o kojima je i Andrić pisao, razmišlja Emir, i bio u pravu. Često podsmješljivo i ironično gledajući na lokalne vjerske skarednosti i narodne svinjarije koje na par mjesta zvuče tragično, nekad komično, Emir zapada u stanje krajnje rezigniranosti i očaja. Zašto? Kako? Zbog čega?, pita se Emir. Progonjen takvim sociopsihološkim vivisekcijama i introspektivnim uvidima, Emir često povlači paralele između današnjeg i ratnog stanja, kao zastrašujuće otkriće rajsko-paklenskog aranžmana koji može ponuditi samo život u ovom tužnom podneblju.

Upravo kada mu u goste dolazi Hurija iz Švedske, Emiru će trajno ostati urezana u sjećanju rečenica koju izgovara njegova majka koju doživljava i oslovljava kao Oca: „Cijeli mi ga je život rat.“ I to je rečenica koja će Emiru otkriti svu tragiku njegovog bivstva, tragiku njegove sudbine, rasap svih iluzija i duhovnih utjeha, otklon od bilo kakve životne ironije i vica – nemoć uma da shvati i prihvati svoje mjesto u svijetu  – drugim riječima, uvijek u tuđini, stranstvovanju, paučini: „Jer je čitav svijet velika paučina, jer je jedino smrt – trenutak spoznaje da su svilene niti klopka  i mjesto buđanja, a ne šuškavo gnijezdo vječne bezbrižnosti… Ali opet, da nije tih paučina… možda bi život bio neizmjerno mučan, tegoban i besmislen, kao bez šuma nevidljivog prijatelja u izobilju životne taštine.“ Jer, šta je život nego hodajuća sjenka, govorio je Šekspir. Ispisujući povijest elegantnog plesa i zavodljive igre Emirove sjenke, Kadić nam ilustrira bogato iskustvo paukovog stradanja koje je zapravo simbol cijele postratne generacije davno mrtvih ljudi, upletenih u paučinu sa svojim neodoljivim sjećanjima i ljepšim pričama.

Briljantna mješavina duhovitih dosjetki i šaljivih štikleca, opisane groteskne sudbine malih bosanskih tipova, psihoanalize vlastitih duhovnih komešanja i dramatičnost Emirovog odnosa sa nepostojanjem svog najvećeg simbola zaštite, ljubavi i oslonca, obilje književnih, filozofskih i teoloških asocijacija, uspješna je književna tvorevina Kadića koji – u vremenu kada mladi bošnjački pisci ne mogu konstruktivno iznijeti životno breme svoje generacije – odolijeva nagonu da neinventivnim i epigonskim sredstvima slika nakaradnu stvarnost bosanskih generacija; zbog toga Paučina iznosi na vidjelo piščevu kreativnost gradnje književnog teksta i poetike, daje novi spoj bistroumne ironije i stilističke dotjeranosti koji je mnogo nedostajao našem književnom prostoru.