Stezulja za Vesnu Parun
Povezani članci
- Zemljama bivše Jugoslavije prijeti dužničko ropstvo: Javni dug dosegao 90 milijardi eura
- Norveški poučak
- Olga Lalić-Krowicka: Zar u njima ….
- DOSIJE BEZ TRUNKE HRABROSTI: KAKO OD ČOVJEKA NAPRAVITI BISTU
- Tuđman u suknji 2018.
- Zašto ono što je dozvoljeno drugima nije dozvoljeno Pupovcu: Zato što je Srbin?
Nikakvo čudo nije što je baš HDZ-ov načelnik općine Čačinci izgovorio sljedeće: »Što uopće znači datum 10. travnja? Zašto bi on asocirao na datum osnutka NDH? Pa gradonačelnik Orahovice rođen je tada, Vesna Parun rođena je tada, a neki kažu i Milan Đukić.«
Piše: Predrag Lucić, Novi list
Ne mora čovjek biti blesav niti se praviti blesavim, pa da odluku Ministarstva uprave o ukidanju naziva Ulice 10. travnja u selu Slatinski Drenovac, općina Čačinci, prokomentira evo ovako:
„Odluka o preimenovanju ulice iz 21. novembra u 10. travnja donesena je 11. travnja 1997., a ja sam načelnik od 2005., dakle naslijeđe je to iz bivših mandata. U obrazloženju ministra Arsena Bauka ne stoji kako se ona sada zove, da li ponovno po starom datumu, ima li novo ime, je li bezimena i do kada. Vrati li se ulici stari naziv, 21. novembra, trebat ćemo službenog prevoditelja jer službeni hrvatski ne poznaje taj termin. Što uopće znači datum 10. travnja? Zašto bi on asocirao na datum osnutka NDH? Pa gradonačelnik Orahovice rođen je tada, Vesna Parun rođena je tada, a neki kažu i Milan Đukić.«
Ne mora čovjek koji je izgovorio ovo što ste upravo pročitali biti malouman niti izigravati maloumnika. Dovoljno je da taj čovjek bude HDZ-ov dužnosnik, pa da se bez imalo stida razmeće svojom HDZ-ovskom pameću kojoj, eto, nije jasno ni »što uopće znači datum 10. travnja« ni zašto bi taj 10. travnja uopće »asocirao na datum osnutka NDH«. Nevažno je pritom radi li se o utemeljitelju HDZ-a Franji Tuđmanu koji je tvorevinu nastalu 10. travnja proglasio »izrazom težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom« ili se pak – kao u ovom slučaju – radi o nekakvom Mirku Mališu, HDZ-ovom načelniku općine Čačinci, koji je tehniku literarnih dosjetki za prikrivanje stvarnih razloga slavljenja Endehazije očigledno svladao u Tuđmanovoj školi licemjerja, čiji su polaznici naizust ponavljali ono što ih je naučio Ćaća: da ulice u Hrvatskoj dobivaju ime Mile Budaka isključivo u znak posebnog pijeteta prema književnom geniju Pavelićeva doglavnika.
Ne mora čovjek biti bedak niti od sebe praviti bedaka da bi na toj uličnoj demonstraciji hrvatskoga knjigoljublja otišao toliko daleko od pameti i toliko nedaleko od Tuđmana pa da se usudi i jednu Vesnu Parun umatati u tu budačku stezulju. Dovoljno mu je, nesretniku, to što je izučio strukovnu školu za zvanje HDZ-ovca, pa da vas krene uvjeravati kako s ploče na kojoj je ispisan datum 10. travnja možete pročitati stihove Vesne Parun, unatoč tome što nije baš siguran o čemu ti stihovi zapravo zbore: da li o nevinim rukama ili o nevinim zarukama ili o… Ma znat ćete vi već i sami o čemu, jer atestirani HDZ-ovac čvrsto vjeruje da su vas Hermeneutičari Državnoga Zavjeta u ovih dvadeset i kusur godina taman toliko opismenili da sa srodnih literarnih ploča, poput onih egzemplarnih na kojima se koči ime Mile Budaka, i niste u stanju pročitati ništa osim »Ognjišta«.
Ne mora čovjek biti dripac niti se truditi da na vas ostavi dojam kakav obično ostavljaju dripci pa da bi se, od svih na ovom i onom svijetu, išao iživljavati baš na Vesni Parun. Dovoljno je da se kao čovjek na svome mjestu osjeća upravo u onom nacionalnom pokretu čiji članovi za svoga barda drže onog mrguda s vrhovnikova noćnog ormarića koji je, u sam osvit svoje araličnosti, veliku i nepotkupljivu pjesnikinju proglašavao »bolesnicom koju bi trebalo zaštititi od nje same«. A taj mrgud je o Vesni Parun, još nakon onog njenog glasovitog istupa na novosadskom kongresu pisaca – kada je književnike i farizeje uzalud nagovarala da se zamisle nad stanjem u kojemu je »država odjednom postala važnija od ljudi u njoj, a kolektivna besvijest od pojedinačne svijesti« – napisao evo ovo: »Nikako ne mogu dokučiti vuče li sračunate poteze, dakako, u skladu sa svojom bolešću, ili ona ne razumije ništa od politike. Da nisam bio u njenoj blizini, postavljao bih također ovakva pitanja, ali bez osjećaja gađenja. Ovako, jezim se i odsad ću bježati od nje kao od nečeg ljepljivog i suludog.«
Nije stoga nikakvo čudo što sljedbenici nacionalnog mrguda svoju podlost treniraju na sad već pokojnoj Vesni Parun, što svojom endehazijskom semantikom pokušavaju opoganiti dan kad se u ovoj zemlji rodila tako svoja i nikako njihova pjesnikinja, i što u svojoj politikantskoj bezdušnosti smatraju duhovitim da ženu koja je njihovom lažnom obilju suprotstavljala svoje stvarno siromaštvo trpaju u isti kontekst s onim HDZ-ovim gradonačelnikom Orahovice koji je samome sebi podigao osam spomen-ploča i još ih k tome svečano otkrio.
Nikakvog čuda nema ni u tome što Mirko Mališ, HDZ-ov načelnik općine Čačinci, treba službenog prevoditelja da mu hrvatsku riječ novembar prevede na službeni hrvatski jezik. Jer u tom njegovom službenom hrvatskom – kao što se može pročitati s ploča u Slatinskom Drenovcu – novembar znači isto što i travanj, a nema travnja do deseti travnja, nema bolesnice do Parunice i nema barda do Aralice. E pa, dobro došli u bardbarstvo!