Dogmobrani protiv Pecnika

Povezani članci

• Goran Sarić : Naša mala klinika
• Pazite na Kosovo
• Sead Turčalo dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: Političke stranke ne razumiju šta je državni interes
• Konfederacija lopuža, plačipički i parazita
• U Srebrenici se završilo ono što je u Prijedoru počelo
• Vita activa Viktora Ivančića: O slobodi i pisanju o njoj

Tek što je biskup sisački Vlado Košić zaustio kako bi na političku, moralnu, pa čak i pravosudnu odgovornost trebalo pozvati sve one koji ne vjeruju da je obitelj kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene ustrojio glavom i bradom Gospodin Bog i koji su se – u skladu sa svojim nevjerovanjem u tu bogomdanu izliku za suspenziju građanskih prava i sloboda – drznuli da lidere i sive eminencije referendumaškog pokreta nazovu »glupim, nazadnim i netolerantnim ajatolasima, nacistima i fašistima«, osječki su gradski vijećnici prešli s biskupskih riječi na inkvizicijska djela.

Na udaru bigotnih dogmobrana našao se Jaroslav Pecnik, čovjek koji je samo u ovom listu objavio na stotine tekstova protiv svih povijesnih totalitarizama što su svoj tobožnji legitimitet snažili huškanjem svjetine na pojedince kojima ljudska čast, slobodna misao i uspravna kralježnica nisu dopuštale da se stave u službu obijesnih moćnika i njima podložne gomile.

Budući da je i sam Pecnik gradski vijećnik, zastupnici HSP-a dr. Ante Starčević su pomislili kako im se – nakon biskupova poziva na politički, moralni i pravosudni obračun s neistomišljenicima Crkve i njezine udarne desnice – pruža idealna prilika da ga difamiraju i ušutkaju.

Sklepali su stoga prijedlog da se Gradsko vijeće Grada Osijeka ogradi od Jaroslava Pecnika i da osudi njegove postreferendumske izjave u kojima je, kako su naveli, kazao »da su Hrvati neugledna nacija, Hrvatska zatucana državica, te da je volja gotovo milijun hrvatskih građana iskazana na referendumu uvod u fašizaciju Hrvatske«.

Zatražili su Tomašićkini pravaši da Gradsko vijeće izglasa deklaraciju kojom se tvrdi da je Pecnik svojim izjavama »osramotio i narušio ugled« ne samo tog predstavničkog tijela »nego i svih građana Grada Osijeka«, a kojom bi se također uputila isprika »svim građanima Republike Hrvatske, a posebice onima koji su se opravdano osjetili poniženi navedenim izjavama«.

Za one koji su se osjetili pozvanima da se zbog prokazanih izjava osjete poniženima i bez da su ih pročitali, evo najprije onoga što je Jaroslav Pecnik doista rekao: »Hrvatska je ovim referendumom i promjenom Ustava pokazala da je jedna mala zatucana državica, koja živi u svom svijetu na zapadnom Balkanu. Pokazali smo da nismo dorasli Europi. Ovo je de facto puzajuća fašizacija Hrvatske. Pogledajte prosvjede protiv ćirilice, nacionalnih manjina, širenje crkvenih dogmi. Kad je počinjao napad na ćirilicu, predstavnici drugih manjina su šutjeli, ali sada vide da se prava ukidaju svima nama. Solidarnost je danas trebala pobijediti isključivost, a to se ne može sjedenjem kod kuće. U ishodu referenduma vidim i oblik kompleksa hrvatske nacije, kao male, neugledne i vječito nesretne u svojoj svakidašnjoj jadikovci. Ustavnom odredbom o braku svrstali smo se u društvo s Crnom Gorom i Srbijom, koje su također ustavno definirale heteroseksualni brak, odnosno na zapadni Balkan, umjesto na Zapad.«

 Zanimljivo je da HSPAS-ovci – kojima se zapadni Balkan ukazuje kamo god da pogledaju – nisu ni spomenuli kako se Pecnik poslužio geopolitičkim pojmom kojim se oni koriste u tolikoj mjeri da su ga mogli tužiti zbog povrede njima pripadajućih autorskih prava, a još je zanimljivije da na osječkom Gradskom vijeću nije prošao njihov prijedlog antipecnikovske deklaracije, već da je izglasan sličan akt što ga je sročila koalicija Glavaševa HDSSB-a i Zelenih Hrvatske.

Iako se u toj Deklaraciji o poštovanju i zaštiti dostojanstva građana Osijeka Jaroslav Pecnik ne spominje imenom i prezimenom, nego se u njoj – onako načelno – kaže kako »gradski vijećnici svojim javnim djelovanjem ne smiju omalovažavati i vrijeđati građane Osijeka zbog njihovih političkih stajališta, a posebno ne zbog njihove volje izražene na izborima i referendumima«, te kako »vijećnici trebaju biti svjesni da ih se doživljava kao predstavnike građana Osijeka te moraju paziti da ne osramote njihov ugled«, bilo je jasno da se ona donosi isključivo kao čin osude jednog jedinog vijećnika i njegovih izjava o proteklom referendumu i o nadolazećim referendumskim udarima na ljudska prava kojima se već trijumfalno prijeti.

Da je tome tako, dokazala je i rasprava u Gradskom vijeću koja se vodila samo oko Pecnikovih izjava i koja je rezultirala usvajanjem deklaracije od strane predlagača i njima pridruženih vijećnika HDZ-a, HSPAS-a i Stranke umirovljenika.

Deklaraciju o poštovanju i zaštiti dostojanstva građana Osijeka ipak ne treba shvatiti preširoko, jer ona je donesena zato i samo zato da bi se pokušalo ograničiti i spriječiti Jaroslava Pecnika u njegovom ljudskom pravu i ljudskoj dužnosti da slobodno iznosi svoja kritička razmišljanja, a ne naprimjer zato da bi se dostojanstvo građana Osijeka štitilo od predlagača deklaracije koji – Osječanima na ponos i diku – ne kriju da nastupaju kao poslušnici osuđenoga ratnog zločinca Branimira Glavaša.

A HDSSB-ovci, kao što je poznato, to deklarirano dostojanstvo građana Osijeka štite svaki put kada odlaze po naputke u mostarski zatvor i kada se iz Ćelovine vraćaju s jasnim stavovima što se u Osijeku smije a što ne smije govoriti.

Sada im je napokon uspjelo da svoju mjeru dostojanstva propišu i službenim aktom iz kojega se zapravo čita stari poučak: tko fašizam smatra dostojnim šutnje, taj stvara šutnju dostojnu fašizma.