Božica Jelušić: SENTIŠ O BUGAČICI

Povezani članci

• U Mom Mostaru
• Živčana inauguracija
• Izložba „Mostar sanja more“ otvara drugi Mix Art Fest
• Pobjednički hod Krležine “Pijane noći 1918.” nastavljen u Jajcu
• Promocija monografije: ‘Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina’ u Sarajevu
• Novinarski prosvjed zbog nerazjašnjene Matijanićeve smrti

Juriš elektronike izbrisao je iz naših nedavnih, polustoljetnih života, mnoge lijepe i ruci drage predmete, poput bugačice ili upijača tinte. Bila je to zgodna spravica nalik klackalici, s drvenom drškom, podložena upojnim papirom, a služila je da završenu stranicu ostavimo čistom, urednom i nezamrljanom. Pisalo se držalom i perom, te nekom vrstom odabrane tinte: modrom, crnom, ljubičastom. Slova su bila čitljiva, ravnomjerna, po načelu tanka/ debela (crta) i to se zvalo KRASOPIS. Da, i ta je riječ nestala, usporedno s bugačicom. Pisala su se, naravno, pisma, dnevnici, kućni troškovnici na imanju, ulomci iz pročitane lektire. Bugačica je sve to blagoslivljala, pamtila, pospremala za vječnost. Njena sivkasto-bijela tekstura pretvarala se u apstraktan crtež- tekst preko teksta- koji bi zasigurno i Alechinsky rado potpisao.

Evo zašto se danas sjećam bugačice: postoji barem jedna duša na svijetu, koja je upila naše mrlje, crnila, loša raspoloženja, kriva slova, promašaje i propuste. Netko tko nam je pomagao (a pomaže i danas) da ostanemo kao list najljepšim krasopisom ispisana papira, usprkos svim našim mijenama, nesavršenostima, zakinutostima. Onaj NETKO, zbog koga smo se i mi trudili postati boljim od sebe, ne ostajući više “nadohvat shvaćanja”, već otvarajući svoju intimu poput školjke u oceanskoj tišini.

Ta duša, i ta stvarna osoba (ono rame koje je upilo postiđujuće suze naše kasne dobi) ostaju zauvijek najdražom našom bugačicom.

B. J. Refleksije i zapisi, 2013.