PROBLEM ULIČNIH PASA U BIH – STAV FONDACIJE DOGS TRUST

Povezani članci

• Otkrivena nova vrsta džinovske kornjače
• Kako naučiti mačke da izbjegavaju radnu površinu?
• Koliko psi žive? Računanje ovisi o veličini i pasmini, evo što kažu znanstvenici
• Belgijski zoo vrt “bogatiji” za još jednog člana: Rođeno mladunče belog nosoroga
• Info štandovi o provedbi zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH
• Zatvorimo farme krzna u BiH! Održani protesti u Sarajevu,Tuzli i Beogradu

Sarajevo 10.12.2013. – Problem s psima lutalicama u Bosni i Hercegovini javio se kao posljedica neprovođenja Zakona iz 2009. godine. Da su se odmah provele odredbe o identifikaciji i registraciji pasa, neodgovorno vlasništvo kao glavni uzrok pojavljivanja brojnih uličnih pasa moglo se sankcionirati i problem se ne bi ni javio. Državne institucije odgovorne su za uspostavu ovog registra, ali su i lokalne vlasti mogle uspostaviti svoje, po uzoru na one od prije rata.

Psi na ulicama nastali su razmnožavanjem nesteriliziranih pasa, koje godinama nekažnjeno napuštaju neodgovorni vlasnici i koji se onda nastavljaju razmnožavati karakteristično velikom brzinom. Provođenje ovih mjera nije zahtijevalo milionske sume, kako se tvrdi ovih dana, a zbog njihovog neprovođenja problem je eskalirao do kritičnih razmjera kad su potrebna znatno veća sredstva za njegovo rješavanje. Za problem su, dakle, krivi ljudi, i oni koji ga generiraju, i oni koji takvo ponašanje ne sankcioniraju.

Dogs Trust, najveća fondacija za pse u svijetu, došao je u Bosnu i Hercegovinu sa ciljem da pomogne. Nije došao da radi posao lokalnih vlasti, jer za to nema ni kapacitete ni ovlasti. Projekt je započeo u Kantonu Sarajevo (KS), u kojem je ovaj problem najjače izražen. Nažalost, odaziv lokalnih vlasti bio je vrlo slab ili nikakav i ubrzo smo došli u apsurdnu situaciju da nemamo kome pomoći u rješavanju ovog problema. Većina je bježala od preuzimanja odgovornosti, koristeći pritom rupe u zakonu. Neprecizno definirane odgovornosti zapravo su jedino što u tom zakonu treba popraviti. Neke općine otvoreno su potvrdile da koriste te rupe da bi izbjegle preuzimanje odgovornosti, očekujući da neko drugi umjesto njih riješi problem, dok su im usta puna brige za građane. U jednom kantonalnom ministarstvu su, nakon određenih početnih koraka, prije nekog vremena odbili dalju saradnju kazavši da su dosta uradili i da je red na druga ministarstva, što su ona odbila. Pokušali smo i s javnim preduzećima te Koordinacionim odborom za KS, ali je i tu odaziv bio slab. Lokalne vlasti treba da se dogovore ko će se baviti ovim problemom (mislimo da je najbolje da to bude radna jedinica u sklopu nekog javnog preduzeća), ali da bismo pružili pomoć, moramo znati ko je odgovoran.

Dakle, tvrdnje da se Zakon iz 2009. ne može provesti ne stoje, zato što njegovo provođenje nije ozbiljno ni pokušano. Većinom se sve svodilo na nekoordinirana budžetska izdvajanja za manji broj sterilizacija. Zato se vjerovatno mnogi ovih dana pitaju da li se ovim izmjenama zapravo želi prikriti nečiji nerad. Međutim, i eventualna primjena predloženih izmjena zahtijevat će da vlasti urade sve ono što do sad nisu, jer prijedlog ostavlja Zakon nedirnutim i samo dodaje novu obavezu i nemali trošak eutanazije. Ne stoje ni poređenja s drugim zemljama, jer su one davno primijenile sve odredbe sličnih zakona i nikad nisu koristile ovakve eutanazije za rješavanje problema s psima lutalicama. Insistiramo na partnerstvu s lokalnim vlastima jer samo to garantira dugoročno rješenje i to da se problem neće ponovo javiti nakon što naš projekt završi. Ako se do tada kroz zajednički rad lokalni partneri ne osposobe za ove poslove, naš trud bio bi uzaludan pošto bi se problem opet javio nakon što se njime više niko ne bi bavio. Naime, kontrola broja pasa zahtijeva kontinuiran pristup i zato sve zemlje u okruženju i Evropi imaju odgovarajuće gradske službe. Dakle, ne izmišljamo toplu vodu. Ipak nismo sjedili skrštenih ruku već smo dosta uradili sami u nadi da će se vlasti napokon odlučiti iskoristiti naše prisustvo i pet miliona eura vrijedan projekt. Proveli smo, između ostalog, najveću ikad organiziranu akciju masovne sterilizacije u ovom dijelu Evrope poslije koje se prvi put stabilizirao broj pasa lutalica u KS. Međutim, probem nije riješen, jer to možemo samo zajedno s lokalnim partnerima.

Nakon što je postalo jasno da očekujemo veći angažman vlasti, počele su optužbe o navodnom pranju novca, profitiranju na psima lutalicama i o tome da ne nudimo rješenje. Na žalost, stvorena je atmosfera u kojoj su svi oni koji su protiv predloženih izmjena zakona označeni kao zagovornici nastavka napada, što je neprimjerena i opasna zamjena teza, koja ne ostavlja prostora za diskusiju u cilju iznalaženja najboljieg rješenja. Tako se ova ugledna fondacija, koja se finansira isključivo donacijama, čiji je pokrovitelj britanska kraljica, koja savjetuje Vladu Velike Biratnije, koja slične projekte provodi u brojnim zemljama – nažalost, prvi put u svojih 120 godina našla u apsurdnoj situaciji da se u zemlji u koju je došla da pomogne mora braniti od optužbi o pranju novca. Valjda je nekima i to bolje nego da se govori o njihovom neradu.

Psima nije mjesto na ulici i zagovaramo samo djelimično i kratkotrajno vraćanje socijaliziranih i veterinarski obrađenih pasa (očišćeni od parazita, vakcinirani, manje agresivni, sterilizirani, registrirani), i to kao dio sveobuhvatnog i finansijski najprihvatljivijeg rješenja. Naime, i veliki azili i masovne eutanazije puno su skuplji. Svi agresivni, bolesni i zaraženi psi, kojih je prema procjenama domaćih stručnjaka znatan broj, mogli su se i trebali eutanizirati još od 2009. i pravo je pitanje zašto vlasti to nisu i radile, u kojem se slučaju ne bi desili mnogi od napada. Ostatak pasa može se udomiti u zemlji ili inozemstvu, kako se to već u mnogim slučajevima uspješno i desilo. Na taj način problem bi se riješio humano, jeftino i trajno.

Sterilizacije su jeftinije, djelotvornije i humanije od ponuđenih eutanazija, ali one su samo dio rješenja i prije svega je potrebno bavljenje uzrokom problema kako se on ne bi ponovno javljao. Bavljenje posljedicama uvijek je skuplje i manje efikasno ali i zahtijeva da se svakih nekoliko godina moraju izdvajati velika sredstva za eutanazije, što znači manje novca za socijalne programe. Naravno da želimo da se psi nepotrebno ne pogubljuju i da budu sretni, ali je to moguće samo ako su najprije ljudi sretni. Mi, i svi domaći stručnjaci, itekako smo za hitno rješavanje problema jer i naša djeca hodaju ulicama i bivaju napadnuta – suosjećamo sa svim žrtvama napada. Baš zato i ukazujemo na manjkavosti ovog prijedloga koji neće dovesti do rješenja. Rješenje koje konzistentno nudimo i koje će osigurati dobrobit i ljudi i životinja jeste potpuna i hitna primjena postojećeg Zakona iz 2009. u čemu smo i dalje spremni pomoći.