ENG
Ni raj ni pakao
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Ali, Jugoslavija je pokojnica. Pokojnica kojoj ne daju mira i neće joj ga dati sve dok se srpski i hrvatski nacionalisti ne saglase o tome ko je kriv za njeno stvaranje, a ko za njenu smrt. A to bi moglo potrajati još dvjesta godina.
Piše: Gojko Berić, Oslobođenje
Negdje sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Dubrovniku sam sreo poznatog hrvatskog pjesnika Gustava Krkleca. S njim se o ozbiljnim stvarima moglo razgovarati samo za šankom, pa sam i ja dogovoreni intervju obavio za šankom hotela Excelsior. Krklec je bio lascivan i srdačan tip, pa kad sam ga upitao kako doživljava Bosnu i Hercegovinu, ispalio je: ‘Sve polazi iz Jajca.’ Njegov duhoviti odgovor je sve što sam upamtio iz tog razgovora, a podrazumijevao je činjenicu da je zemlja u kojoj smo tada pjesnički bard i moja novinarska malenkost sjedili za šankom elitnog dubrovačkog hotela i pili crno vino – stvorena u Jajcu. Bilo je to 29. novembra 1943. godine, kada je u tom gradu održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Taj datum, poznat kao Dan Republike, bio je oficijelno najveći praznik bivše države. Proći će svega petnaestak godina od tog zimskog susreta s Krklecom, a sve što je ‘pošlo iz Jajca’ nestaće na nacionalističkim lomačama bratskih naroda.
Prošlog petka navršilo se punih sedamdeset godina od avnojskih odluka, institucionalne krune partizanskog pokreta. Bivšim građanima zemlje koja se zvala Jugoslavija ta godišnjica nije značila ništa. Izuzetak je tek nekoliko brigada antifašista, mahom starih partizana izgubljenih na prostoru od Vardara do Triglava, od kojih su mnogi došli u Jajce, okićeni ordenjem, sa zastavama iz prošlih vremena. Za naš ‘državni’ javni TV servis ovaj događaj je bio dostojan tek kratke vijesti koja je emitovana pri samom kraju Dnevnika. Kultura sjećanja, svojstvena civiliziranom svijetu, još jednom se manifestovala kao kultura zaborava. Novi pobjednici falsifikovali su život čitavih generacija, kako bi sve što je nekada bilo dobro iščezlo iz naše memorije, školskih udžbenika i javnog govora. Učinak nacionalističke kampanje – političke, akademske i medijske – bio je fascinantan: većina građana bivše zajedničke države, negdje manje, negdje više, živi sa spoznajom kako nije pametno imati dobro mišljenje o bilo čemu što je u vezi sa Jugoslavijom.
Znamo kako je država skončala, ali uzrok smrti još nije usaglašen. Prema jednoj verziji, riječ je o samoubistvu, jer je tako bio projektovan Ustav iz 1974. godine, a prema drugoj o klasičnom ubistvu koje je, prema Latinki Perović, izvršio srpski narod, ‘jer on je bio jedini narod koji je imao snage da razbije Jugoslaviju’. Slovenci su prvi utekli iz nje, a Crnogorci posljednji. Iako je nakon rušenja Berlinskog zida komunizam bio osuđen na smrt, što je zahtjevalo novi istorijski dogovor o sudbini zemlje, Milošević je uzeo stvar u ruke. To je imalo fatalne posljedice. General Veljko Kadijević odlazi u Moskvu da traži saglasnost Rusije za eventualni državni udar, ne znajući da je godinu ranije, vrativši se iz Beograda, Mihail Gorbačov rekao svojim saradnicima: ‘U Jugoslaviji sam vidio ono što nema budućnosti. Jugoslavija shvaćena kao državni aparat izdala je sve koji su je voljeli, Bošnjake ponajviše, jer oni su bili najvatreniji Jugosloveni. Kad smo sve probali, a ništa nije išlo, mogli smo probati i Jugoslaviju kao asimetričnu federaciju ili konfederaciju, ali je Milošević arogantno odbacio takvo rješenje. Predsjednici Češke i Slovačke sastaju se svake godine da uz šampanjac obilježe dan kad su se dvije zemlje dogovorom razišle i ostale prijatelji. Lideri državica nastalih raspadom Jugoslavije nemaju takvu priliku, jer je miran razlaz zamijenjen krvavim ratom.
U školi smo učili da je Kraljevina Jugoslavija bila tamnica naroda, a danas mladi naraštaji uče da je tamnica naroda bila Titova Jugoslavija. Mađari, Čehoslovaci, ponekad i Poljaci, Rumuni i Rusi ljetovali su na jadranskoj obali kao u carstvu slobode. O Jugoslaviji kao međustanici na putu za Zapad pisala je njemačka književnica Herta Muller, rođena u Rumuniji, koja je prije nekoliko godina dobila Nobelovu nagradu. Što se mene tiče, utamničen sam naknadno, onog trenutka kad je ta zemlja nestala i kad sam se našao u tjeskobnom prostoru koji je izdjeljen zidovima etničke i vjerske mržnje. To je sudbina svakog neprilagodljivog tipa koji prezire nacionalizam. U tom prostoru utamničenim se osjeća svako ko po bilo kojem osnovu pripada manjini. Podrazumijeva se, naravno, da se tzv. jugonostalgija, šta god ona značila, u njemu tretira kao teži oblik emocionalnog poremećaja. Svaki narod ima pravo da živi kako hoće i s kim hoće, da od svog jezika radi šta hoće, da obožava muziku koju hoće. A to je ono što srpski hegemonisti, ponašajući se kao vladari Jugoslavije, nikada nisu mogli da shvate. Ali, kako objasniti činjenicu da se ti isti narodi danas, dvadeset godina nakon krvavog razlaza, mrze više nego ikada? I kako to da svi oni, neki više, a neki manje, pate od istih bolesti, gušeći se u vlastitom nacionalizmu, metastaziranoj korupciji, socijalnim nepravdama i ovisnosti od Međunarodnog monetarnog fonda?
Posve je razumljivo da politička zajednica zvana Jugoslavija, imajući u vidu ratove i zločine koji su se u njoj desili, ne zaslužuje da iko žali za njom. Pa ipak, bila je to suviše zanimljiva zemlja da se je tek tako moglo zaboraviti. Ona je neožaljiva, ali ima dokaza da njen duh, oličen u nekim lijepim uspomenama, još živi. Taj duh se može naći na društvenim mrežama, može se prepoznati u razgovorima onih koji su iz Jugoslavije pobjegli na razne strane svijeta, a hvale je kao da je bila raj na zemlji. Međutim, Jugoslavija nije bila nikakav raj na zemlji, ali nije samo bila ni ono što o njoj govore nacionalisti svih vrsta. Ona je značila civilizacijski napredak u odnosu na nacionalističke državice nastale njenim raspadom. Ali, Jugoslavija je pokojnica. Pokojnica kojoj ne daju mira i neće joj ga dati sve dok se srpski i hrvatski nacionalisti ne saglase o tome ko je kriv za njeno stvaranje, a ko za njenu smrt. A to bi moglo potrajati još dvjesta godina.
Autor/ica 👤tačno.net
