Neće biti boljeg života

Povezani članci

• Plenkovićev fildžan viška
• Danas protesti na trgovima širom Bosne i Hercegovine
• Bez naslova
• Klasa i moć
• Koga vješa Glavašev Facebook?
• Mostar šokiran vandalskim napadom na spomenik Armije BiH

Norveška je za našu zemlju bajka, njena razvijenost i njeni socijalni fondovi su nemjerljivo veći. Ne znam šta bi gospodin Wahl rekao kad bi čuo da ovdje svaki peti stanovnik živi od tri konvertibilne marke dnevno. Ostao nam je još samo taj voz koji vodi u Evropsku uniju. Ali, niko ne zna da li će stići za deset ili za dvadeset godina, pa se i oko tog kolosjeka okuplja sve manje putnika.

Piše: Gojko Berić,  Oslobođenje

Za svakog ozbiljnog čitaoca naslov ove kolumne mora biti deprimirajući. Ali, tvrditi suprotno bio bi mnogo veći grijeh. Uostalom, on je samo zajednički imenitelj obeshrabrujućih vijesti koje svakodnevno čitamo u ovdašnjim novinama. Pitanje je samo znaju li građani Bosne i Hercegovine šta ih zaista čeka? I koji voz još čekaju? Kraj kolosjeka propale tranzicije više niko ne stoji. Svima je jasno da je taj voz prošao i da se više neće vraćati. Otišao je a da to nismo ni primijetili. Trebalo je da nas, kako su nas naše vladajuće oligarhije i misionari brutalnog kapitalizma uvjeravali, odvede u bolju budućnost. A vratio nas je nekoliko decenija unazad. Za razliku od političara, neki ekonomisti tvrde da narod živi kao pedesetih godina prošlog stoljeća. Sve što je ostalo kao stečevina nekadašnje centralne jugoslovenske republike, sva imovina koju su decenijama stvarali njeni radnici i stručnjaci, sve je to razgrabljeno, opljačkano ili rasprodano. Stotine fabrika otišle su na onaj svijet u tišini, bez pogreba. Kupovali su ih mediokriteti sa vrećama bezvrijednih certifikata, skorojevići koji nisu imali ni pameti ni para, niti su imali pojma o novim tehnologijama. Agencije za privatizaciju – po prirodi stvari možda najkorumpiranije institucije – tužilaštva i sudovi pravili su se da ništa ne primjećuju. Kao da se sve dešavalo u mrkloj noći.

Tako su propale najelitnije firme, desetine hiljada radnika ostale su bez posla, bez penzija i zdravstvenog osiguranja. Sarajevska Hidrogradnja je prije rata spadala među sto najvećih građevinskih firmi u svijetu. Danas su njeni kapaciteti desetkovani, firma nema više nikakvog ozbiljnijeg ugleda, a njeni preostali radnici istjeruju svoja prava štrajkujući. Federalna vlada nije nimalo sretna što je većinski vlasnik ovog nekadašnjeg giganta, jer ne zna šta će s njim. Vlada nema ni žute banke, pa je radničku pobunu stišala njihovim vlastitim parama, naplaćenim od iračkog duga. “Ljudi, gladne smo”, uzvikuju uplakane bivše radnice konfekcije Borac iz Zenice, koje su prije četiri godine ostale bez posla nakon pokrenutog stečaja, a ovih dana su tražile pravdu pred zgradom Suda BiH.

Uključiš televizor, otvoriš dnevne novine i shvatiš da je pola zemlje u štrajku i protestima. U “izvještaju o situaciji”, koji svaki građanin može sastaviti čitajući novine, stoji da je industrijska proizvodnja na koljenima, da je poljoprivreda pred kolapsom, da nikad nije bilo manje zaposlenih i nikad više nezaposlenih i penzionera, da se broj siromašnih približava polovini ukupnog stanovništva, da barem 70 posto mladih studiraju zato da bi posao mogli potražiti u inostranstvu i da hljeba ima još samo u “državnoj službi”, pred čijim vratima vlada velika gužva. Ovdje je sve trulo i propalo, od željezničkih pruga i vozova, do cesta, gradskog saobraćaja, zastarjele tehnologije i fabrika na izdisaju. Metaforički rečeno, današnja Bosna i Hercegovina je rupa do rupe. Očevinu smo, kao što je rečeno, proćerdali, a svoje i tuđe pare potrošili. Dolazi vrijeme vraćanja. Kantoni, entiteti i država, općine, gradovi, firme i građani – svi su u deficitu. Zemlja trenutno duguje preko osam milijardi konvertibilnih maraka. Stručnjaci smatraju, stoji u “izvještaju o situaciji”, da je Bosna i Hercegovina već pala u dužničko ropstvo i da će sva akumulacija odlaziti na otplatu kredita. Spašavajući vlastitu kožu, vlasti posežu za novim zaduživanjem. A zašto narod mirno posmatra srljanje u vlastitu propast? “Narod pipa po mraku”, kaže jedan ugledni ekonomista.

Gaseći sve učestalije požare socijalnog nezadovoljstva, Vlada se petlja i tamo gdje joj nije mjesto i obećava ono što ne može učiniti. Vlada nije dužna da otvara nove fabrike, već da stvara uslove za njihovo otvaranje. Umjesto toga, svaka je vlada – ova ili ona, svejedno – svojim oportunizmom i korumpiranošću stvarala uslove za pljačku svega postojećeg i beskrupulozno bogaćenje pripadnika političke elite. Pokradene su i nestale ogromne pare, ali se do istine o njima nikada nije došlo, jer nekolicina vlastodržaca drži u strahu sve koje ta misterija previše interesuje. “Nećete mirno spavati. Pod istragom ste svi koji ste se nelegalno obogatili. Na nama je da novac koji ste uzeli građanima vratimo natrag.” Ovu poruku je, tu skoro, izrekao Slavko Linić, ministar finansija u Vladi Hrvatske.

U Sarajevu nema političkog autoriteta koji bi rekao nešto slično, jer nema te srpsko-hrvatske-bošnjačke vlade, a teško da će je i biti, koja bi oko toga postigla istinski konsenzus. Jednog dana će cijela ta priča završiti kao i priča o lustraciji, koja je izgubila svaki smisao. Na sceni ostaju kapitalizam, kapital i dvije klase – bogati i siromašni. Prije dvije godine svjetski milioneri su strahovali za svoju imovinu zbog globalnog nezadovoljstva mladih ljudi bez perspektive, ali kako ništa konkretno nije urađeno kako bi se teret krize prebacio i na one “kojima se presipa sa svih strana”, bogataši su shvatili da je povika na njih bila samo verbalna. “Ono čemu danas prisustvujemo jeste period žetve koju sprovode kapitalisti i desno orijentirane političke snage. Era socijalne države, kakva je, recimo, do juče bila Norveška, je gotova ili joj je kraj sasvim blizu. Trenutno je u Evropi na djelu poništavanje socijalne države i poraz sindikalnog pokreta”, kaže norveški sociolog Asbjorn Wahl.

Norveška je za našu zemlju bajka, njena razvijenost i njeni socijalni fondovi su nemjerljivo veći. Ne znam šta bi gospodin Wahl rekao kad bi čuo da ovdje svaki peti stanovnik živi od tri konvertibilne marke dnevno. Ostao nam je još samo taj voz koji vodi u Evropsku uniju. Ali, niko ne zna da li će stići za deset ili za dvadeset godina, pa se i oko tog kolosjeka okuplja sve manje putnika.