Karamarkovo zlokobno prizivanje masakra

Povezani članci

• Senja Perunović: TAJNA
• Snježana Kordić u Mostaru: Jezik je izmišljeni razlog zašto je uvedeno razdvojeno školovanje u BiH
• Duel
• Ljubomir Živkov: Irinejsko poluostrvo
• „Oprosti“ mi Srpkinjo majko, „oprosti“ mi Srbine oče! Ja sam još uvijek „samo“ DRŽAVLJANIN Bosne i Hercegovine! Ja sam još uvijek u mojoj domovini „samo“ kao i svi OSTALI!
• ČETIRI ZIMSKE GUME

Ustrašeno petljanje Vlade s postavljanjem dvojezičnih ploča lider najjače oporbene stranke usporedio je s – masakrom. Zadovoljan izborom stilske figure, kao da ne razumije da je zastrašujuće pretjerao, da u gorljivoj utrci za sitne bodove u nadmetanju sa Zoranom Milanovićem, zapravo zaziva krv, umjesto da pokaže zrelost političara i prestane bodriti narastajuće zlo u Vukovaru.

Autor: Đurđica Klancir

Znamo koji je masakr doživio Vukovar i drugi masakr danas doživljava od Vlade’, izgovorio je Tomislav Karamarko, uhvaćen pred kamere i mikrofone na sam Dan neovisnosti upravo pred grobom dr. Franje Tuđmana.

Masakr. Izgovorio je vođa najjače oporbene stranke.

Ustrašeno petljanje Vlade s dvojezičnim pločama, pokušaj postavljanja nekoliko ploča s latiničnim i ćiriličnim nazivima, postavljanje, pa kolebanje što dalje, Tomislav Karamarko usporedio je s masakrom, odvođenjem ljudi na Ovčaru, likvidacijama, rušenjem, mrcvarenjem.

Izgovorio je, i otišao valjda na svečani objed.

Je li moguće da ni na sekundu nije pomislio: jesam li pretjerao? Kako baš: masakr?! Pa to je krv, patnja, klanje, zlo. Kako mogu te table s nekoliko slova, latiničnih i ćiriličnih, biti – masakr?

Vukovarski stožer za borbu protiv ćirilice, koji predvodi Tomislav Josić, uporno naglašava da nije eksponent HDZ-a, a Tomislav Karamarko, vođa HDZ-a, svoju podršku stožeru predstavlja tek kao postupanje odgovornog i osjetljivog političara koji želi podržati narod, branitelje, one koji dižu glas protiv dvojezičnih ploča. Zoran Milanović i svi njegovi ministri pak u svemu vide čistu političku instrumentalizaciju.

Što ako stvari nisu tako jednostavne? Ako Tomislav Josić i njegov tim nisu samo daljinski navođeni projektil, nego samostojeća eksplozivna naprava?

Možda Josiću godi ova razmetljiva podrška HDZ-a, ali možda se već smatra snažnijim od svih njih zajedno. U trenutku kada je izgovarao ultimatum Vladi, da će stožer čekati 14 dana, da vidi hoće li Vlada povući ploče, i kada je najavio da će njegov stožer sam preuzeti obilježavanje godišnjice pada Vukovara, kada je dakle, implicirao, da se sprema zabraniti ulazak predstavnicima legitimno izabrane vlasti u Vukovar, Josić je zapravo izgledao kao odmetnuti šerif, kao netko tko počinje osjećati da može biti moćniji od svih, da ga se svi plaše.

Vlada Zorana Milanovića nedvojbeno ga se plaši. Taj dan kada je Tomislav Josić grmio oko ultimatuma, Vladu su s opreznim izjavama predstavljali tek Arsen Bauk i Milanka Opačić. Kada je pak Milanović predložio sastanak u Zagrebu, a Stožer ga dramatično odbio, oglasio se Predrag Matić.

Vlada ne zna što i kako dalje. Spetljana u nekom pokušaju. Neodlučna oko daljnjeg postupanja.

Tomislav Josić likuje. Tomislav Karamarko i dalje izgovara poruke podrške. Izgleda kao nekakav osrednji komentator poteza opasnog igrača. Tomislav Josić mu je oduzeo igru. Maltene proglašava neovisnost Vukovara. A Karamarko, otužno ulovljen u igri podbadanja sa Zoranom Milanovićem, ne razumije da je ovo nešto teže i opasnije od pukog ubiranja sitnih političkih bodova ili pak borbe za centimetre u utrci tko će biti najnepopularniji političar.

Kada vrh najjače oporbene strane gleda na to natezanje s pločama kao na priliku da potpaljuje emocije ljudi koji su stradali, kada postavljanje ploča sa slovima smatra ravnim ratnoj klaonici, masakru, tada mora razumjeti da postaje aktivan sudionik u tom prizivanju masakra.

Kako prigodno, upravo na grobu dr. Franje Tuđmana.
Možda Tomislav Josić jest pulen Tomislava Karamarka. Možda se tek nada da će to postati. Možda se Tomislavu Karamarku čini da ga ‘ima’, ovako kad ga mazi laskavim rečenicama. Ali što ako se i njemu, Karamarku taj isti stožer jednog dana otme, i krene samo sebi znanim putem.

Karamarko bi morao razumjeti da postoje trenuci u kojima se pokazuje prava veličina političara. To su trenuci u kojima si spreman presjeći drugačije od predvidljivog. Drugačije od onoga što ti šapću oni koji te trenutačno vole.

To je trenutak u kojem bi, recimo, Karamarko mogao izgovoriti da ne podržava ovo tinjajuće samoproglašenje nezavisne države hrvatske Vukovar.

To su trenuci u kojima slabašni političari mogu izrasti u zrele političare.

Jesu li mu tapšali ramena kada je ispalio ‘masakr’? Već sama ta riječ, kao da je kadra zakrvariti ruke.

tportal