Alijini Srbi

Povezani članci

• Slobodanka Komljenac Macanović: Žrtve zaslužuju istinu o Kazanima
• Srpskim timovima zabraniti igranje u Evropi
• Ideja o državljanima RH kao političkim Hrvatima – loša ideja
• Fiskalna blagajna i za doušnike?
• Čovićeva politika razaranja bh. društva
• Glup kao moć

Nedavno je nezavisni beogradski dnevnik Danas, jedan od rijetkih listova antinacionalističke provenijencije u srpskoj štampi, objavio obiman osvrt na moju knjigu “Zbogom XX. stoljeće – sjećanja Ive Vejvode”, koja je proljetos izašla u izdanju zagrebačkog Profila. Autor osvrta je Radivoj Cvetićanin, ugledni srpski novinar i publicista, bivši Tadićev ambasador u Hrvatskoj.

Kad se izvagaju i pohvale i zamjerke, i Vejvoda i ja smo prošli više nego dobro. Izuzetak su dvije-tri sitne pakosti na moj račun, poput one da “Berićeva novinarska zvezda ne sija isto u Sarajevu i u Banjaluci”. Kao da takav novinar postoji. Cvetićanin je imao potrebu da istakne još jednu pojedinost, koja nema nikakve veze sa sadržajem knjige – pitao je jednog čovjeka, “vrlo upućenog u detalje sarajevske čaršije”, da li sam ja u novinarstvu ono što je Jovo Divjak u Izetbegovićevoj bosanskoj vojsci? “Tako nešto”, glasio je odgovor. Časno je biti u društvu Jove Divjaka, ali ovo propitivanje nužno asocira na otrcanu sintagmu o “Alijinim Srbima”. To je ona sorta koja je ostala u opkoljenom Sarajevu i koju je, bijesno je govorio Karadžić, trebalo đuture pobiti, jer oni “nisu nikakvi Srbi”.

Da sam u očima srpskih nacionalista “crna ovca”, otpadnik od njihovog zastrašujućeg stada, bruka i sramota srpskog roda, “preostali dežurni Srbin u Oslobođenju, koji dobro zna šta sarajevska sociopatska škola od njega očekuje”, muslimanski plaćenik i tako dalje i tome slično – poznato je svakom ko išta zna o mojoj novinarskoj malenkosti. A Srbi izdaju ne praštaju još od Vuka Brankovića, koji ne dođe u boj na Kosovu. Naravno, primitivna, totalitarna nacionalistička svijest, duh palanke o kojem je Radomir Konstantinović napisao kapitalno djelo, ne trpi ni najtvrdokornije činjenice. Rulja je rulja, budale su budale, gadovi su gadovi. Među njima je i cijela bulumenta intelektualaca iz istog nacionalističkog stada, koja se u suštini ne razlikuje od svog neprosvijećenog naroda.

Liniju razgraničenja u ratu protiv Bosne i Hercegovine nije činio Alija Izetbegović, što god ko tada i danas o njemu mislio. Linija razgraničenja išla je između srpskog fašizma i antifašizma onih koji su branili sebe i svoju zemlju. Ali da bi prikrio fašističku prirodu srpskog vojevanja i masovne zločine koje je označio kao ratne ciljeve, Karadžić je u epicentar sukoba stavio Aliju Izetbegovića. Sintagma o “Alijinim Srbima” kao kolateralnoj šteti bezvrijedne sorte tokom troipogodišnjeg bombardovanja Sarajeva bila je takođe lukavo smišljena. Izetbegović je imao i “svoje” Srbe i “svoje” Hrvate, kako u državnom Predsjedništvu, tako i u vojsci i medijima, ali nikome od njih nije pretjerano vjerovao. Baš kao ni oni njemu. U redakciji ratnog Oslobođenja radilo je desetak novinara srpske nacionalnosti. I dok su novinari četničke Srne, dojučerašnji urednici na RTV Sarajevo, seirili na Palama uživajući u prizorima sarajevskog pakla i šireći patološku mržnju prema Bošnjacima, preostali novinari Oslobođenja, više gladni nego siti, izdavali su svoj list u nemogućim uslovima. Istrajavali smo na jedinstvenoj i multietničkoj Bosni i Hercegovini, a što je ideja poražena, nije naša krivica. Ali, to je prošlost koja pripada istoriji.

Za Karadžića i njegove ratnohuškačke propagandiste, kao i za golemu većinu Srba u Bosni i Hercegovini, mi smo bili izdajnici. Istinu govoreći, u odnosu na njih i njihove ratne ciljeve zaista smo to i bili. Baš kao što su to za Miloševićev režim i nacionaliste s druge strane Drine bili takozvani “drugosrbijanci”, istinski moralni i intelektualni autoriteti među Srbima, ljudi koji su, istina, činili zanemarljivu manjinu u odnosu na moćnu nacionalističku silu, ali koji se nisu mirili sa ratom i zločinima. Ostale su zabilježene riječi koje je u proljeće 1992, na prvoj sesiji Druge Srbije, izgovorio književnik Filip David: “Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici. Izdajnici sistema koji priziva rat i glad, gde narodi žive u groznici, hranjeni mržnjom i obmanama, bolesni od manije gonjenja i manije veličine u isti mah. Biti izdajnik u takvoj zemlji, u takvom sistemu, najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovek.” Parafrazirajući Filipa Davida, rekao bih: Biti novinar srpske nacionalnosti u opkoljenom Sarajevu, gledati i slušati o srpskim zločinima diljem Bosne i Hercegovine, najmanje što si mogao učiniti jeste biti izdajnik sopstvenog naroda. Tako si barem razjasnio na kojoj strani stojiš. Bio je to tvoj moralni ulog, posljednje što ti je ostalo u sudaru sa nacionalizmom. O tome je u intervjuu Radiju Slobodna Evropa govorio i sam Konstantinović, sjećajući se intelektualne pobune “drugosrbijanaca”: “To je bio otpor usamljenika. Veoma potreban i veoma opasan. Protiv nas je bila vlast krvavog režima, ali i većinska opozicija, ogrezla u nacionalizmu. I još više: susedi, rodbina, čak dojučerašnji prijatelji, od kojih su mnogi prestali da mi se javljaju na ulici.”

U nizu svojih čuvenih aksioma, Albert Einstein je izrekao i ovaj: “Probleme ne možemo riješiti ako razmišljamo na isti način kao kada smo ih stvorili.” Prolaze godine i decenije, sve se u svijetu mijenja, samo se među većinom Srba ne mijenja svijest o onome što se na prostoru bivše Jugoslavije dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka. Ona je ostala na istoj gazimestanskoj osmatračnici sa koje je Slobodan Milošević gledao na svijet oko sebe. Poricanje genocida u Srebrenici i zloglasna parola “Nož, žica, Srebrenica” samo su radikalan izraz te nepromijenjene većinske nacionalističke svijesti. A što se tiče “Alijinih Srba” i izdaje općenito, poznato je da nikome od onih koje su srpski nacionalisti žigosali kao izdajnike nije suđeno u Haagu. A gomili prvoboraca fašističkog srpstva jeste.

Oslobođenje