Papa Franjo, crkveni demagog ili sljedbenik Isusa Krista?

Povezani članci

• UZBRDICE/NIZRDICE Ljubo R. Weiss. Kome (ne) treba politička pamet (hrvatska politologija i politika)?
• One-drop rule
• Kamo dalje, rođače?
• DAMA NA BICIKLU
• Granice novog carstva
• EU – MOJA DEŽELA

Papa Franjo, crkveni demagog ili sljedbenik Isusa Krista?

Papa želi reformirati Katoličku crkvu! No, za sada je to ostalo samo na želji i velikim riječima koje neumorno pune svjetske medije diljem svijeta. Međutim, medijska euforija i čuđenja kao da imaju svoje granice pogotovo onda kada djela ne slijede riječi pa stoga nije čudo da su se već i u hrvatskim medijima počela pojavljivati interesantna špekulativna pitanja u vezi papine crkvene reforme: na primjer, da li bi papu njegovo svećenstvo, biskupi i kardinali u slučaju konkretnih koraka pri osiromašenju crkve u zbližavanju Katoličke crkve s izvornim apostolskim Kristovim kršćanstvom slijedili ili bi mu odbili poslušnost. Na primjer:

·      da izda dokumenat u kojem dozvoljava ministru financija gospodinu Liniću da može odmah ukinuti sva novčana davanja crkvi iz državnog proračuna u korist siromašnih.

·      kada bi  papinom bulom zabranio svojim vjernicima svako ratovanje i ubijanje, jer ratove i ubijanja smatra ludilom tj. nebožanskima.

·      kada bi najavio potpisivanje konvencije o ljudskim pravima u kojoj se svakome garantira pravo na život i slobodu izbora načina života.

Papa se o ljudskim pravima već indirektno očitovao kada je na pitanje o homoseksualnosti rekao: “Tko sam ja da sudim?”

Papa je svoje velike najave o obnovi Katoličke crkve, ako ih se pomno analizira, uzeo iz ustiju velikih proroka i Isusa Krista. On je svjestan da ako želi sačuvati svoju crkvu nema drugog puta. Usprkos činjenice učenja i prakse njegove crkve, koja stoji gotovo u dijametralnoj suprotnosti s učenjem i življenjem Isusa Krista, ipak se odlučio za reformu crkve, odnosno, njeno zbližavanje  s izvornim apostolskim Kristovim kršćanstvom. Javnost se nakon tolikih riječi bez djela s pravom pita: što zapravo stoji iza papinog nauma? Ne samo da djela ne slijede riječi već papa daleko od javnosti nastavlja restauracijom svoje stare rupama ispunjene lađe. Stoga, javnosti ostaje dužan dokazati kakvo je njegovo unutarnje uvjerenje. Da li najavljuje obnovu crkve iz ljubavi prema Kristu i vjernicima ili iz koristoljublja, jer izvanjska prepuna skandala Katolička crkva očito sve dublje tone u močvari svojih već poznatih nedjela?

Papa izgleda kalkulira, ako ne učini taj korak iz crkve će mu pobjeći vjernici, ali ako to  učini vjerojatno ga njegovo svećenstvo, biskupi i kardinali neće slijediti. Jer, za predpostaviti je na temelju dosadašnjeg ponašanja klera da će oni radije potonuti u močvari već vidljivih problema s postignutim privilegijama, luksuzom „a la Vatikan“ i već poznatog nemorala u kojem se kaljuže već stoljećima, nego podržati papu u zbližavanju izvornom apostolskom Kristovom kršćanstvu u kojem bi trebali postati čestiti i braća među braćom i sestrama. Papa također zna ukoliko uskoro djela neće slijediti njegove riječi, da će ga čovjećanstvo svrstati u red vjerskih lidera, demagoga i lažljivaca. Optužiti će ga, odnosno, uvjeriti će se da je svjesno zlorabio ime Isusa Krista kao mamca za držanje i dovođenje vjernika, a s ciljem gomilanja blaga. Ipak, manja mu opasnost prijeti od vjernika, u slučaju konkretnih koraka ostvarivanja približavanja njegove crkve Kristu,  a puno veća mu prijeti od vlastitog svećenstva, biskupa i kardinala. Usprkos tome što je on apsolutni vladar i samozvani božji i Kristov namjesnik na Zemlji oboružan sa svim dozvolama, vlastima i nepogrešivostima kako na Zemlji tako i na Nebu, da ipak nemože biti siguran u uspjeh i poslušnost svojih podanika, pa čak ni onda ako im zaprijeti izopćenjem iz crkve, to jest osudom njihovih duša na vječno prokletstvo kako to nalaže crkveno pravo i dogme.

Razlozi zašto papa Franjo nemože provesti najavljenu reformu crkve:

Papa Franjo je najavio siromašnu Kristovu crkvu! Što to znači?  Koje bi posljedice bile za Katoličku crkvu, kler, biskupe i kardinale a i za njega samog da je učini siromašnom?

Papine riječi: “učiniti ću crkvu siromašnom” pobudile su u javnosti asocijaciju na crkvu koja ima svoje korjene u apostolskoj i Kristovoj crkvi. O toj je crkvi u Djelima apostolskim zapisano, po smislu riječi, slijedeće: Kod prvih kršćana, koje je Isus Krist okupio oko sebe i koji su ga slijedili prije i poslije uskrsnuća nije bilo svećenstava niti su imali bilo kakva boguslužja ili vanjskih rituala. Duhovni centar zajednice bilo je zajedničko okupljanje na večeri subotom kod  koje je uskrsli Krist govorio zajednici preko proroka i proročica. Papu nisu poznavali. Petar je bio jedan od braće. U crkvi prvih kršćana, za vrijeme i neposredno iza uzašaća Kristovog na Nebo nitko od vjernika nije ništa posjedovao a s  onim što su donjeli u zajednicu i što su privrijedili rukama bilo je na raspolaganju svima i onima oko njih koji su bili toga potrebni. Zadaće oko organizacije zajednice zvale su se zadaće dijakona, prezbitera i episkopa. Te zadaće nisu bile duhovnog karaktera već obićne laičke službe, koje su tokom vremena njihovi nosioci pretvorili u  vidljivu „duhovnu“ vlast i sa njom se postavili iznad vjernika i tako su ostali do današnjeg dana organizirani u razne instuticonalne kršćanske crkve diljem svijeta (op.autora).

Usporedi li se dogmatsko učenje crkve i njezina vanjska struktura sa hijerarhijskim uređenjem (na čijem vrhu je „sv-otac“) s učenjem Isusa Krista, postaje svakome jasno da je papina namjera učiniti Katoličku crkvu siromašnom, neizvediva opcija. Prvo što bi morao uraditi je sve crkveno blago podjeliti siromasima, a zatim ukinuti svečenički i biskupski stalež, i na kraju sam sebe proglasiti bratom među bračom i sestrama. Stoga je sigurno da Papa Franjo ne samo da nemože, nego niti neće crkvu učiniti tako siromašnom, kako su to pobudile njegove riječi, jer to bi značilo kraj Katoličke crkve a na to sigurno nije spreman?

Papa Franjo želi postati kao Isus!

Što to znači? Koje posljedice povlači  ta njegova namjera za sobom u odnosu na njega samoga i njegovu crkvu?

Za papu bi to značilo degradaciju, jer bi se stavio u red koji je niži od “sv-oca.” Isus je rekao: “Svet je samo jedan a to je jedino naš Otac na nebesima!” Papa bi se morao odreči svećeničke i biskupske službe, jer Isus to nije bio niti je osnovao bilo kakav svečenićki stalež. Morao bi razriješiti sve svoje svečenike i biskupe i poslati ih u laike jer po Isusovom učenju; “Ne nazivajte se rabbi – vi ste svi braća i sestre”. Nadalje, ako papa želi postati kao Isus, tada bi već sada morao početi govoriti svećenstvu kao i Isus npr.: Kod (Mt 23, 27-28): «Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža! Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti».

Istini za volju teško je predpostaviti ovaj scenarij, jer to bi bio kraj njegovog papinstva i Katoličke crkve, a to je po crkvenoj strukturi i tradiciji nemoguća misija!

Papa Franjo je izjavio da je svaki rat ludilo!

Što to znači? Koje posljedice povlači na sebe ova izjava u smislu naučavanja Katoličke crkve i njegovih predhodnika?

Zapisana je božja zapovjed: “Ne ubij!”, kao i Isusova zapovjed Petru: “Stavi mač u korice, jer tko se mača lača od njega će i poginuti”! Papa Franjo kaže – svaki rat je ludilo – no ta izjava ostaje tako dugo obmana dok ju on jednim papinskim dokumentom ne stavi na razinu crkvenih dogmi, tj. proglasi vječnom istinom koju svi vjernici moraju poštivati. Ali pri tome treba imati na umu da papa Franjo izrekom – svaki rat je ludilo – kao nepogrešivi papa proturječi nepogrešivim dogmama, katekizmu, svojim predhodnicima papama a time i svojoj vlastitoj Katoličkoj crkvi i crkvenim ocima, koji su odlučili da postoje “pravedni” ratovi u kojima je ubijanje u samoobrani i obrani vjere i domovine od Boga dopušteno. Papa Franjo na primjer proturječi i uskoro svetom papi Ivanu Pavlu II koji je rekao  za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, da je pravedni rat dopušten. Proturječi također i papi u mirovini Benediktu XVI Ratzingeru koji je rekao: “Mi nismo pacifisti” iako je znao da je Isus bio pacifist! Pitanje je tko je sada nepogrešiv? Netko jest, jer postoje po pitanju rata dvije kontradiktorne papinske i crkvene istine. Predpostavimo kako bi vojni biskup u Hrvatskoj sa svim privilegijama koje ima u vojsci prihvatio papinu bulu o zabrani rata i naređenje da se mora iseliti iz vojske i početi svojim rukama zarađivati svagdašnji kruh. Problem pape Franje i Katoličke crkve je stoga: kako dosadašnju crkvenu istinu proglasiti neistinom i proglasiti novu istinu? To je zaista i za samog „sv-oca“ nerješiva enigma i stoga je za očekivati da će ostati sve po starom?

Što znači crkveni demagog, odnosno crkvena demagogija svjedoči nam jedan dokument iz vremena poslije reformacije. Iz njega se može isčitati da su dužnosnici katoličke crkve, kojima pripada i papa Franjo u potpunosti svjesni da su krivotvorili i da krivotvore Isusovo učenje. Radi toga nisu htjeli dopustiti nikome iz naroda da čita Bibliju, a one koji su o tome govorili proglašavali hereticima i sektašima te ih spaljivali i ubijali. Tri su biskupa iznijela stručno mišljenje papi Juliju III u kojem se kaže: Zaista, u našoj Crkvi nije preostala više niti sjena apostolskog učenja… uveli smo neko drugo učenje i disciplinu. Najvažnije je težiti tome da se ne dopusti da itko, makar i najmanje, čita iz evanđelja, osobito na narodnom jeziku. Dovoljno je ono malo što se čita na misi. Svatko tko marljivo odvagne što se njeguje u crkvama, i to pojedinačno promotri, naći će da je naše učenje različito od onoga u evanđelju, zapravo baš njemu suprotno … (Hans-Jürgen Wolf, Sünden der Kirche – Grijesi Crkve, EFB Verlagsgesellschaft, 1. izdanje 1995, str. 151.)

Za Udrugu David

Moris Hoblaj, teolog i sociolog