Nikada više!

Povezani članci

• Goran Sarić : Naša mala klinika
• I Milanović odustaje od ratifikacije sporazuma Izetbegović -Tuđman?
• Tuga u Silajdžićevoj stranci: Amer Jerlagić smijenjen sa mjesta direktora Elektroprivrede
• Protest poljoprivrednika: Provalit ćemo u zgradu Ministarstva ukoliko Lijanović ne bude „uklonjen“
• Pogled unazad
• Ikebana sarajevskog pakla

Foto: Phillip Orr

Nikada više, čuvena je poruka i zakletva pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Nikada više Aušvic, plinske komore, nikada više fašizam.

Zakletva  je, kako nam je  jako dobro poznato, prekršena 1991. u Vukovaru, da bi nestajala kao mjehurići od pjene u Sarajevu, Prijedoru, Foči, Mostaru  i konačno da bi 1995.  sa Srebrenicom postala isprazna fraza.

Izuzmemo li nas u ostatku Evrope,  a prije svega u zemlji gdje se zakletva i izgovorila, ona se poštuje. U Njemačkoj  generacije se suočavaju sa zločinima,  mladi studenti ljeta provode u Izraelu suočavajući se sa zločinima svojih predaka.

Broj njemačkih fašista danas adekvatan je broju navijača na našim fudbalskim stadionima, u prevodu  beznačajan i jadan.

BiH je dakako čista suprotnost Njemačke, nema nikakvog plana, ekonomskog, socijalnog i naravno,  nema plana suočavanja sa prošlošću.  Čega onda ima? Ima rezultata nepostojanja plana.

„U ulici koja vodi prema džamiji trojica mladića su presreli vjernike, koji su se kretali prema džamiji Begsuja, kako bi obavili sabah i Bajram-namaz. Vjernici su najprije verbalno napadnuti, upućene su im psovke i uvrede, a nakon toga su prisiljavani da govore “Pomoz’ Bog”, objavljeno je na zvaničnoj stranici Medžlisa IZ u Zvorniku. „Međutim, nisu se zaustavili na verbalnim provokacijama, te su predsjednika džematskog Odbora Nezira Dardagana fizički napali zadavši mu udarac pesnicom u lice zbog čega je završio u bolnici.”

Ovo su očekivani rezultati nečinjenja pravih  stvari u suočavanju sa ratnom prošlošću, tj. suočavanja sa ratom na naš način.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je prvi lider koji se suočio sa ratom.  Jasno i razgovjetno je  rekao da  u Srebrenici nije bio genocid. Da se Srpska nema čega stidjeti, što sigurno podrazumijeva konc logore: Omarsku, Trnopolje, Manjaču, Foču, pokolje u  Brčkom, Bijeljini, pokolj na Uborku pored Mostara.  Opsade Sarajeva i ubijene djece u tim logorima. Nema se čega stidjeti ali zato se ponosi  svim ratnim zločincima  a posebno  Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Pošten i jasan stav ima  Republika Srpska: ponosimo se logorima, pokoljima, etničkim čišćenjem.  Time se jedan dio BiH suočio sa ratnom prošlošću.

Dva preostala dijela BiH su se također pokušala suočiti sa ratnom prošlošću. Dragan Čović polažući vijenac braniteljima  Herceg Bosne  na godišnjicu  iste u Hagu osuđene tvorevine koju su haški suci nazvali  “udruženim zločinačkim projektom”  rekao je da se on nema kome i zašto izvinuti. Devet mjeseci bombardovanja i opsade Mostara,  Dretelj, Heliodrom, Ahmići,  desetine hiljada protjeranih Mostaraca, Ljubušaka, Stočana..  nisu ništa drugo nego  imaginacija  bošnjačkih nacionalista, ili to je uradilo par budala,  što bi rekao jedan od Raguža.  Nekolicina budala koji su to uradili zaslužuju divljenje i  poziv na audiciju skorog filma o Supermenu i Betmenu, jer to što su oni uradili sami potrebno je  desetine hiljada vojnika i politički aparat koji stoji iza toga. Hrvati su također završili suočavanje  i rekli: obraz nam je čist, sigurno poput  poda u mučnionicama u Dretelju.

Bošnjaci  su se također munjevito suočili sa ratom: mi smo bili žrtve,  a žrtve ne mogu činiti zločine. Nije potvrđeno jesu li Bošnjaci sami došli do ove naučne činjenice ili su je kopirali od hrvatskog znastvenika Tomislava Merčepa. Grabovica, Trusina, Čelebići, Kazani… su djelo nekolicine budala (izgleda da su i ove budale super ljudi poput Raguževih budala). Vojni, politički  i obavještajni vrh nije ništa  znao o svemu tome pa te budale se dvadeset godina ne mogu naći. Ko god drugačije misli ne vjeruje u oca, a bome ni sina nacije, a sveti duh mu uopće nije naklonjen.

Jedini problem Bošnjacima predstavljaju novinari koji još od rata neće da povjeruju u njihovu naučnu istinu, i uporno traže odgovore na pitanja: “ko je kriv za Grabovicu, Trusinu, Kazane?”  Šta bi oni samo dali za Hercogovačku idilu, gdje svi koji misle loše o hrabrom generalu Praljku i elegantnom predsjedniku vlade Jadranku Prliću mogu stati  u jedan taksi.

Znači,  suočavanje sa ratom se desilo, nove generacije su dobile svoje heroje, koji su im postavili visoke ljestvice hrabrosti. Treba biti hrabar pa silovati nemoćnu ženu, biti sposoban mučiti kao u Omarskoj ili Dretelju, pucati  u dječiju glavicu kao hrvatski heroj u  Ahmićima ili bošnjački gazija koji ubija staricu u Grabovici, ili hrabri škorpioni koji pucaju  zarobljenicima u glavu u Srebrenici.

Svaki Bajram i Božić koji prođe bez krvi uskoro će se smatrati uspjehom, jer očekivati da nove generacije poštuju primirje  uz imperativ mržnje koji im je dat, je iluzorno.

A može biti i drugačije. Treba samo neki Dragan Čović u Dretelju reći: „Nikada više!“, neki Milorad Dodik u crvenoj kući u Omarskoj: „Nikada  vše!“  i neki Bakir Izetbegović u Trusini: „Nikada više!“.

Ili ćemo čuti nikada više ili ćemo dizati  agencijske vijesti o pretučenim povratnicima, a vrlo skoro i ubijenima.

Vremena nemamo, novi klinci nam ne nude izbor:  ili kraj primirja i mir  ili kraj primirja i rat.

Možda da osvetimo ubijene u Crvenoj kući, Dretelju, Mostaru, Trusini, Kazanima, djecu Sarajeva i Ahmića tako što ćemo reći: Nikada više!.