Lopovi – slijedeća generacija

Povezani članci

• Karabaja, duh iz prošlosti
• Anton Komat: GOSPODARSKA KRIZA JE ZAJEB TISUĆLJEĆA
• Uhapšena županica Marina Lovrić Merzel
• Apel za Hrvatsku slobodnu od sporazuma TTIP, CETA I TISA
• Inicijativa Sindikata za donošenje i regulaciju propisa – zaštita od prijetnji i napada na carinske službenike
• Tomislav Jakić: Jugoslavija je u svojem izvornom konceptu bila neka vrsta preteče ujedinjene Evrope

Sve uvijek počinje na isti način – pljačkom! Od engleske buržoaske revolucije („ovce su pojele ljude“), preko one francuske, do kontrarevolucija u bivšoj Jugoslaviji. Teoretičari koriste eufemizam, poput „prvobitna akumulacija kapitala“, ali zaboga – pa moraju nekako pred očerupanim narodom opravdati svoje dugogodišnje školovanje. Čovjek kome ste uperili pištolj u leđa ili oteli imovinu primjenom proizvoljnih, pljačkaških zakona, vrlo dobro zna da se radi o istoj stvari. Teorijski je to opisao još Marx, literarno obradili, primjerice, Krleža („Gospoda Glembajevi“) ili Ibsen („Stupovi društva“), Franjo Tuđman pravdao svoj tadašnji i budući krimen („Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?“) čije su posljedice stanovnici Hrvatske osjetili na vlastitoj koži, a praktično nedvosmisleno dokazao pravnik Sulejman Tabaković u instruktivnom jednosatnom TV intervjuu. Nepoznanica daklem nema, čak su i imena razbojnika poznata, a treba ih potražiti među većinom od 260 hrvatskih multimilijunaša – brojkom upravo frapantno bliskom poznatom Tuđmanovom zahtjevu od „200 bogatih hrvatskih obitelji“ (neke od njih možete vidjeti ovdje). Dakako, to su samo neposredni lopovi, dok pomagače i jatake što su im pružali podršku u pljački svojih državljana treba tražiti u svim poslijeratnim vladama, sudstvu i policiji. Bilo među onima koji su ih neposredno pomagali, bilo među lobistima za zakone koji su omogućili i ozakonili pljačku, bilo među onima koji su sve to znali, gledali i šutjeli! Dakako da smo im u tome neštedimice pomagali, što iz vlastite sitne koristi ili nerealnih očekivanja, što zaslijepljeni nacionalizmima i snovima iz „stoljeća sedmog“ (čak i da smo nešto sanjali, valjda ne to da budemo popljačkani?), a možda ponajviše iz straha i pasivnog odnosa spram aktivnosti besprizornih kriminalaca, ignorirajući pritom upozorenja dalekovidnijih kojih nije da nije bilo. Pa nastavljamo birati na „demokratskim“ izborima tipove koji su nas opelješili, fantazirajući kako će nas izvući iz sranja u koje su nas upravo oni uvalili. Sve rečeno vrijedi bez ostatka i za ostale državice nastale raspadom Jugoslavije, te potvrđuje Tabakovićeve tvrdnje kako je rat bio samo krinka pod kojom se kralo, kao i Horvatove (Branko Horvat, jugoslavenski ekonomist) i Šuvarove tvrdnje da se u osnovi radilo o kontrarevoluciji. Kad premijer Milanović izjavljuje kako će se od sada socijalni dijalog (sindikati, poslodavci, vlada)

„voditi i za stolom, u formatu Gospodarsko-socijalnog vijeća, ali i preko medija da javnost zna o čemu razgovaramo i kako raspolažemo javnim novcem, jer to je njihov novac, odnosno naš zajednički novac“,

treba ga upitati o kojem to on „zajedničkom novcu“ govori? Onome što je preostao nakon neviđenog razbojstva nad ekonomijom države, čiji privredni subjekti su prešli u vlasništvo banaka (umjesto da one budu njihovo vlasništvo!), a građani spali na prosjački štap? Naravno da nije on toliko blesav te ne bi znao što govori, što ga svrstava među jatake koji koriste svoju funkciju da, krijući se iza pljačkaških zakona, svojom slatkorječivovšću zauvijek izbrišu tragove počinitelja. U Hrvatskoj je na snazi „Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije”, koji poput mnogih služi samo kao dimna zavjesa pred očima svijeta i vlastita naroda. Do sada je po njemu (tek prvostepeno) osuđen biši premijer Sanader, a pitanje bi li se i to desilo da – vjerojatno – nije bilo vanjskih pritisaka na hrvatske vlasti. Pljačka je bila toliko evidentna i temeljita, da sudstvu iole vrijednom poštovanja ne bi trebalo više od šest mjeseci da je dokaže i osudi počinitelje. Ali…

        Nakon više od dvadeset godina tragovi se polako hlade, a počinitelji utvrđuju svoj novostečeni društveni status. Od šofera, skladištara, cvjećara i inih proletera postadoše vlasnici supermarketa, brodogradilišta, naftne industrije… A usput, stasala je i nova generacija. Ako su devedesetih godina, u jeku svog zločinačkog poduhvata izrodili djecu, to su danas već dvadesetgodišnjaci, odrasli i školovani na ukradenim parama. Jasno je k’o dan da djecu ne smijemo kriviti za nedjela svojih roditelja, međutim stvari nipošto nisu tako jednostavne da bi završile ovom konstatacijom. Kako djeca rastu – ako to čine u iole zdravoj sredini – ona se intelektualno i moralno razvijaju. Vide, čuju od drugih i čitaju dovoljno toga da bi se počela pitati. Ono čuveno „a što si ti radio u ratu, tata?“. Jedan od primjera u koji bi se svi trebali ugledati – nepovezanih doduše sa pljačkom, ali sa zdravim intelektualnim sazrijevanjem, i otvaranjem očiju za realnost – svakako je onaj gospodina Pilsela. Međutim, ne! Mladi gospodičići, oslobođeni krimena za pljačku u kojoj nisu sudjelovali ali su se razvijali na njenim plodovima – što su oni odavno i shvatili – nastavljaju obiteljsku tradiciju učvršćujući svoj ugled u društvu. Smije li danas netko direktno u lice reći nekom od Rockefelerovih potomaka kako je lopov, kriminalac? Smije li to netko reći u lice djeci regionalnih bogatuna koji – naslijedivši ukradeno – legaliziraju imovinu zakonitim poslovima, baš kao što mafijaši peru nečisti novac? Kao klinci, bili su zaštićeni u vrtiću i školi autoritetom tatinih (i maminih, dakako) para i funkcija – bijahu djeca stupova društva. Naslijedivši „porodično“ imanje i biznis, ni na kraj pameti im nije da se odluče na moralni čin odricanja od njega u korist pokradenih, jer – „krv nije voda“, kako kažu.

        Mislite li da su Hitler, Milošević, Mladić ili Tuđman zločinci, upitajte to prvo njihove roditelje. Odnosi između djece i roditelja – često maskirani sintagmom „roditeljska, odnosno potomačka ljubav“ – i prečesto su samo privid pravog značenja te riječi i ustvari označavaju subjektivne, iracionalne i egoističkim interesima zakrinkane odnose. Koliko djece se odreklo svojih zločinačkih roditelja i koliko njih se odreklo svoje, u najgori kriminal ogrezle djece? Nije li nedavno Rumunjka spalila Picassove, Monetove i Matisseove, stotinama milijuna eura vrijedne slike, kako bi zaštitila svog lopovskog sina? Zato ni ne treba očekivati da će se djeca odreći svojih lopovskih roditelja (a još manje, pokradene imovine), već će bezobzirno, kao da ih se ništa ne tiče nesreća u koju je uvaljen narod, nastaviti izgrađivati naslijeđeno carstvo. Novi stupovi društva rastu pred našim očima, dok mi bespomoćno očekujemo pomoć zakona upravo rađenih tako da nas učine još bespomoćnijima, ili čekamo božansku intervenciju do koje ne dolazi otkad je svijeta i vijeka, ili pak vlastito sazrijevanje kada ćemo napokon preuzeti stvari u svoje ruke. I misao koja danas vlada ekonomijom „korist za mene je korist i za cijelu zajednicu“, kopernikanskim preokretom postaviti s glave na noge – „korist cijele zajednice je i moja korist!“.