ENG
Uzbrdice/nizbrdice: Ljubo R. Weiss: Boje višnje
Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss
Povezani članci
I za promjenu, kao odmor od političko-povijesnih tema, evo na poklon jedna moja ranije objavljena pjesma. Usput, VIŠNJE su mi najomiljenije voće! I ove sezone pretvorio sam se u višnju, toliko sam ih “smazao”. Sve ih je manje na tržnici, njihova sezona je prošla, već smo u sezoni bresaka i lubenica.
I kada je pjesma bila “naljepljena”, budući da zamalo svakodnevno primam mailom tužne priče Židova (Jevreja) s prostora ex-Jugoslavije, koji su velikom većinom bezočno prevareni u procesima privatizacije, ne samo u Hrvatskoj, nisam mogao a da ne dodam kratko objašnjenje nastanka pjesme. A to objašnjenje nije samo literarno, sorry…Usput, prije manje od dva mjeseca pokrenuo sam i Net grupu SOCIJALNO, JASNO I HRABRO ŽIDOVSTVO. Grupa je poluzatvorenog tipa i svaki dan naš glas se sve dalje čuje. Da li se i uvažava, ovisi o radu svakog pojedinca u grupi, vidjet ćemo u budućnosti da li itko reagira na dramatične priče nasljednika Židova(Jevreja) ex-Jugoslavije!
Ljubo R. Weiss: BOJE VIŠNJE
Ugasite, molim, svjetla oko mene!
Želim vidjeti zvijezde, jasnije…
Blize i daleke, posebno one treperave…
I «mala kola»…
Ona voze u djetinjstvo kada su dozrijevale:
Jabuke petrovače, trešnje i višnje..
Da, višnje…
Ujahao sam u to slatko vrijeme
Koje je bilo i kiselo.
Na konju bijelome, iza mala kola
Kloparaju…
A oko mene u dvorištu konji teretni,
S grivama boje noći i hamovima od zlata…
U kolima korpe pune višanja
Sred dvorišta burad poredana –
Vrijeme sakupljanja višanja!
I ja, maleni – u jednoj od buradi,
Ispod mene višnje, kisele, već vriju…
Podaren mi je miris nad mirisima:
Nosim ga u nosnicama, cijeli život,
Taj miris višanja koje vriju…
I jedem te višnje dok se ne pretvorim –
U višnju!
Pitaju i otac i majka:
«Gdje je naš mali!?»
A mali podiže poklopac bureta,
Pomalja glavu, žmirka, nenavikao na svjetlo.
Oko usta tragovi višanja,
Crveni, ne crveni nego – boje višnje!
Prsti – boje višnje!
Noge i ruke – boje višnje!
Konji i kola – boje višnje!
Seljaci – boje višnje!
Otac i majka – boje višnje!
I nebo – boje višnje!
Samo su zvijezde, navečer,
Kada miriše pokošeno sijeno,
I cvat lipe nas grli,
Sjajno-bijele, daleke i treperave…
Ugasite, molim, svjetla oko mene!
Virovitica, 2.6. 2008.
(objavljeno u časopisu ZAVIČAJ, Matice hrvatske, u Virovitici, broj 23-24, proljeće-ljeto 2008.)
Napomena koja nije tada objavljena, jer je napisana u srpnju 2013: Odrastao sam u kući Weiss, roditelja, u malom mjestu blizu Virovitice, kući koja je pripadala obitelji djeda Adolfa Weissa, veletrgovcu, prije Drugog svetskog rata. Prvi put posjed je otet obitelji Weiss kada su ustaše 1941. namjestili povjerenika koji je arijevski upravljao trgovinom i ostalim dijelom poduzeća. Jugoslavenske vlasti nacionalizirale su nakon 1945. cijeli posjed, ali kuću je otac, povratnik iz nacističkih logora, jedini preživjeli iz obitelji, dobio natrag! I u njoj je vlast nacionalizirala dvije prostorije koje je djed koristio za trgovinu. Sav ostali posjed (magazini, ured, čardaci, šupe ..) postao je dio Opće poljoprivredne zadruge, a veliko dvorište bilo nam je zajedničko. U to dvorište ulazili su seljaci s kolima i konjima, dovozeći iz okolice pšenicu, krumpir, voće, ljekovito bilje… sve što je zadruga otkupljivala.
Roditelji su se plašili za mene i brata kao djecu, da ne stradamo u toj gunguli i džumbusu u dvorištu, da nas kakav konj ne ritne, kola pregaze i slično. Eto, tako, u vrijeme otkupa višanja meni je bilo najsigurnije u buretu napunjenom dopola – višnjama!
Posjed nam devedesetih prošlog stoljeća, u postupku denacionalizacije u Hrvatskoj, nije vraćen, iako je otac imao papire čiste kao suza – u vrijema nacionalizacije sva imovina glasila je na njegovo ime. Otac je umro 2007. a nekoliko godina ranije, imovina je na dražbi prodana, bud zašto, jednom hrvatskom branitelju. Izgubio sam sve sudske procese, zajedno s ocem! Iz Beča sam branitelju i obrtniku poručivao da ne ulazi u taj posjed jer će ga pratiti duhovi Weissovih, stradalih u logorima nacističke Njemačke. Nije me poslušao! Ocu su dodijeljene neke dionice, kao naknada, koje danas jedva da išta vrijede, a branitelj je počeo uređivati posjed do kojeg se jeftino domogao, planirajući 4-5 lokala koje bi iznajmljivao. I nakon 6-7 mjeseci taj branitelj – obrtnik je stao, jer je – bankrotirao!
Čujem ovih dana da ipak radi, prodao je kuću Weissovih, nemam snage otići pogledati što je učinio s posjedom Weissovih, boli me duša. Zadnji put kada sam bio tamo, kuća je bila zapuštena, mahovina se hvatala na krovu, magazini dijelom razrušeni, dvorište je u međuvremeno asfaltirano…zadruge nema, doživjela je stečaj, konja s kolima nema, nitko ne dovozi ništa, pa ni višnje! On, obrtnik, ima sve što su imali Weissovi, ali nema duše i obraza te nema – BOJE VIŠNJE!
One su sada vaše i moje!
Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss
