Markovina i Mostar
Povezani članci
Svaki grad ima svoje opjevane i neopjevane legende. Ljude čiji su životi obilježeni jednim gradom i ljude koji su svojim životima obilježili taj grad.
Tajne ne postoje, ne postoji primjer ili obrazac kako zaslužiti tu prestižnu titulu, možda jednostavno moraš neizmjerno voljeti taj grad, a grad će ti onda uzvratiti istom mjerom.
Roko Markovina je bez ikakve sumnje čovjek koji je svoj život poklonio gradu na Neretvi, a Mostar mu je uzvratio onako kako samo Mostar zna.
Neizmjernom ljubavlju, velikim zagrljajem, iskrenim osmijehom ali i gorkim suzama i sjetom za nekim drugim sretnijim vremenima.
Priča o Roku Markovini je priča o jednom drugom Mostaru, danas prisutnom nažalost samo u izblijedjelim sjećanjima nekih mostaraca rasutih kilometrima i miljama daleko od svog grada.
To je priča o jednom gradu izgubljenom između istoka i zapada, prepletenom hiljadama mostova u kojem je Neretva mnogo više od rijeke koja presjeca grad na dvije strane. To je ispovijest hiljada Mostaraca i njihovih sjećanja vidljivih na crno bijelim fotografijama vile Neretva i hotela Ruža, opjevanih u pjesmama Mostarskih kiša, ispričanih u anegdotama sa utakmica Veleža i sadržanih u udvaranjima i rađanjima prvih ljubavi na mostarskom korzu.
To je svjedočanstvo jednog društva koje, kako to Roko Markovina kaže, ljude može dijeliti samo po jednom osnovnom i suštinskom kriteriju: na raju i na papke.
Autor ovog teksta nije Mostarac i pripadnik je jedne druge, nažalost izgubljene generacije zahvaljujući tuđim, idiotskim ratovima koje ovaj grad nikada nisu vidjele i doživile očima i srcem Roka Markovine.
Nažalost, Mostar danas nije grad kakvog ga se sjeća i u kakvom je živio Roko Markovina.
Mostar je podijeljen, Neretva dijeli, a mostovi gube svoje funkcije. Simboli Mostara su nestali. Velež ne igra na svom stadionu, pa čak ni u svom gradu, Neretve i Ruže više nema, Mostarske kiše više ne pjevaju, a legende Mostara i Mostarci lagano nestaju.
Papaka je mnogo više, snažniji su, a mentalne bolesti i rapidni zloćudni tumori devedesetih godina još uvijek izjedaju i urušavaju ovaj grad.
U gradu u kojem je važno kako se zoveš i sa koje strane Neretve dolaziš, priča o Roku Markovini i Mostaru kakav je bio i kakvog se on sjeća izgleda nevjerovatno i nestvarno za mnoge od nas.
Imati priliku da se barem na sat vremena družiš sa čovjekom kakav je Roko Markovina predstavlja čast, zadovoljstvo i određenu vrstu satisfakcije ali također stvara i jedan čudan osjećaj unutrašnjeg nemira nakon čega sam sebi postaviš pitanje na koje ne želiš dati odgovor.
Pitanje glasi:
Pa dobro, šta ja mogu reći o ovom gradu?
(Sutra donosimo prču – sjećanje Roka Markovine o Mostaru)