ENG
Prosvjedi u Turskoj: Zašto je kornjača evolucije brža od Ahila revolucije
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Na djelu je sukob demokratskih ideala i takozvane realpolitike, koga je Sofoklo još davno prispodobio kroz sukob buntovne i plemenite Antigone i vlastoljubivog, ali pragmatskog Kreonta.
Piše: Vuk Perišić
U procjeni ideološke naravi uličnih prosvjeda, osobito kada su masovni, siloviti i dugotrajni, treba biti oprezan. Ulični prosvjed je takav oblik političkog djelovanja koji je, po prirodi stvari, proceduralno neuređen. Kaotična forma u sprezi s povišenim emocijama u pravilu kompromitira meritum i otima mu racionalnost, a u svakom slučaju otežava njegovu artikulaciju. Proceduralni racionalizam je prva žrtva uličnih pobuna, pa i onih slobodarskih, iako je, kako kaže filozof prava Rudolf von Ihering, upravo forma “zakleti neprijatelj proizvoljnosti i blizanac slobode”.
Usprkos tome, s izvjesnom sigurnošću se može tvrditi da prosvjedi koji već gotovo dva mjeseca potresaju Turskuinzistiraju na slobodi medija, izražavanja i okupljanja i očuvanju turskog sekularizma. Prosvjednici se protive privatizaciji javnih dobara, kao što su vrijedne urbane cjeline (sve je i počelo u Gezi parku), šume i vodno bogatstvo. Čini se da iza tog protivljenja ne stoji neprijateljstvo prema privatnom vlasništvu nego svijest o potrebi očuvanja okoliša i kulturne baštine. Također, sâm stil prosvjeda je duhovit, pa su ih neki analitičari usporedili s – “ispod asfalta je plaža” – pariškim prosvjedima 1968. Primjerice, na preporuku premijera Erdoğana da bi svaki bračni par trebao imati najmanje troje djece, prosvjednici su uputili izravan izazov religijskom konzervativizmu dosjetkom kako imaju pravo na najmanje tri piva dnevno.
Takva, demokratska i modernistička narav turskih prosvjeda izaziva simpatije i budi nadu da bi ti prosvjedi mogli postati faktor demokratizacije Republike Turske. Nakon iznimno brutalne reakcije turske policije simpatije su, s razlogom, višestruko narasle.
No, te simpatije i sućut spram poginulih, povrijeđenih i uhićenih, ne dokidaju potrebu, zapravo obvezu, da se prosvjedi stave u širi politički kontekst i da se postave neka neugodna pitanja.
Raspolažu li ti prosvjedi dovoljnim potencijalom da pokrenu temeljitu i nepovratnu tranziciju Turske u demokraciju zapadnoeuropskog tipa? Jesu li uopće prosvjedi eo ipso optimalna procedura demokratizacije i to ne samo u Turskoj? Hoće li u konačnici pridonijeti ukupnoj političkoj stabilnosti Turske, ili bi mogli pokrenuti lanac događaja čiji ishod bi bio dijametralno suprotan ponajboljim namjerama i željama prosvjednika?
Turske determinante i proturječja
Od Ugovora u Lausannei sklopljenog u srpnju 1923. (kojim je okončan grčko-turski rat i uređen režim tjesnaca) i proglašenja Republike u listopadu 1923., pa do danas, Turska vodi vrlo racionalnu, pouzdanu i stabilnu vanjsku politiku. Uspjela je izbjeći učešće u Drugom svjetskom ratu i to na način da se nije zamjerila pobjednicima. U poslijeratnom razdoblju igrala je ključnu ulogu u zapadnom sustavu obrane i postala važan saveznik Sjedinjenih Država. Zato je Zapad tijekom Hladnog rata, u skladu s tadašnjom praksom, tolerirao notornu demokratsku insuficijenciju režima u Ankari.
Nemoguće je dovoljno naglasiti značaj turskog geopolitičkog položaja. Ona je u potpunosti okružena kriznim, ili potencijalno kriznim žarištima. Turska nije samo euroazijska i bliskoistočna nego i balkanska zemlja. Na zapadu graniči s Grčkom koja se nalazi u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi i s kojom ima nerazriješene račune iz prošlosti (Cipar, Egejsko more, nacionalistički resentiman). Ni Bugarska, iako članica Europske unije, nije uzor političke i ekonomske stabilnosti. Na jugu graniči sa Sirijom u kojoj bjesni krvavi građanski rat. Na jugoistoku s kronično problematičnimIrakom čija sudbina je neizvjesna. Na istoku s ratobornim Iranom i na sjeveroistoku s nestabilnim kavkaskim državama. Turska je u posjedu Bospora i Dardanela što potencijalno opterećuje (i uvijek je opterećivalo) njene odnose s Rusijom. Konačno, kroz Tursku, osim magistralnih željeznica i cesta koje spajaju Europu i Aziju, prolaze i strateški naftovodi i plinovodi.
Turska je potporna greda koja spaja Balkan, Kavkaz i Bliski istok i njena stabilnost je jamstvo protiv širenja kriza koje je okružuju. Treba reći da je u posljednjih godinu dana ambiciozna turska diplomacija pridonijela i normalizaciji odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine. Posljedice destabilizacije te regionalne velesile bile bi nesagledive. Jasno, vladajuće elite zlorabile su vanjskopolitički značaj Turske kao izgovor za očuvanje unutarnjopolitičkog statusa quo koji bi se dao sažeti u ono što neki analitičari nazivaju “ugly democracy”. Višestranački sustav postoji, ali je zaštita ljudskih prava nezadovoljavajuća, mediji su pod političkom kontrolom, a kaznenopravni sustav je zastrašujući. Tursku unutarnju politiku karakteriziraju i dva paradoksa. Jedna po definiciji nedemokratska ustanova kakva je vojska, jamac je sekularnih i republikanskih vrijednosti i čuvar nasljeđa Kemala-paše. U poslijeratnom razdoblju vojska (najjača konvencionalna vojska NATO-pakta) je četiri puta izvela državni udar kada je procijenila da su ugroženi stabilnost i temeljne vrijednosti Republike. Drugi paradoks krije se u realnoj pretpostavci da bi korjenita demokratizacija dovela do destabilizacije Turske jer bi otvorila prostor vjerskim fundamentalistima i kurdskim nacionalistima. Drugim riječima, po toj školi mišljenja turska “ružna demokracija” – preciznije “ružnoća” te demokracije – je neka vrst jamstva protiv uspostave autoritarnog klerikalnog režima, a Erdoğanova politika je kompromis između radikalnog klerikalizma i kemalističkih vrijednosti. Erdoğanovo koketiranje s klerikalizmom može se tumačiti i kao sigurnosni ventil kojim se ublažava pritisak fundamentalista, i fundamentalizmu sklonog djela stanovništva, na Kemalovo sekularno nasljeđe.
Važno je spomenuti da je Turska, nakon napuštanja intervencionističkog modela početkom osamdesetih godina i nakon liberalnih reformi iz 2001., doživjela privredni boom i uvrstila se među dvadeset najmoćnijih svjetskih ekonomija. Stabiliziran je monetarni sustav, zemlja je postala privlačna privatnom investicijskom kapitalu, industrija je doživjela procvat, a Turska je postala šesta svjetska turistička velesila. Čini se da iščezava i stereotipna predrasuda o Turskoj kao zemlji šlamperaja i javašluka.
Utoliko ne začuđuje da je narav prosvjeda isključivo politička, ne i socijalna. Ti prosvjedi dovode u pitanje klasičnu politološku i historiografsku dogmu da ekonomske krize pogoduju političkoj nestabilnosti, ili da ekonomska stabilnost uspavljuje demokratske prohtjeve. Štoviše, realna je pretpostavka da je upravo ekonomska stabilnost izazvala prosvjede. Naime, viši standard mijenja paradigmu, potiče rast kriterija i motivira građane na potragu za višom kvalitetom života.
Odsutnost socijalnih zahtjeva turske prosvjede čini potpuno drugačijima u odnosu na prosvjede u Brazilu, Španjolskoj, Grčkoj ili, pak, u odnosu na Occupy Wall Street. Turske prosvjede treba promatrati isključivo kroz opisana politička proturječja.
Antigona i Kreont
S jedne strane stoje prosvjednici koji nakon devedeset godina Republike zahtijevaju kvalitativni iskorak iz “ružne” u stvarnu demokraciju. S druge strane stoji vladajuća elita koja, neovisno o tome što misli o tom demokratskom iskoraku, zna da je Turska politički ranjiva i da je pred svojim zapadnim saveznicima odgovorna za tursku vanjskopolitičku stabilnost. Na djelu je sukob demokratskih ideala i takozvane realpolitike, koga je Sofoklo još davno prispodobio kroz sukob buntovne i plemenite Antigone i vlastoljubivog, ali pragmatskog Kreonta. Lako je biti na strani Antigone, ali ta drama ne bi bila velika i ne bi bila strašna kada i Kreont ne bi imao svoje valjane razloge, svoj raison d’État.
Ahil i kornjača
Kakav će biti učinak prosvjeda? Bilo bi ponajbolje kada bi se pokrenuo proces demokratizacije, no to nije realno očekivati, svakako ne u mjeri u kojoj to očekuju prosvjednici i zapadna demokratska javnost. Ne zaboravimo da Erdoğan uživa podršku konzervativnog (znatnog) dijela stanovništva. Postoji mogućnost da će prosvjedi destabilizirati Tursku i radikalizirati sukobljene strane, što u perspektivi otvara prostor za intervenciju vojske. Zapadna diplomacija će verbalno osuditi policijsko nasilje (ili vojni udar) i opetovati svoju odanost velikim demokratskim načelima, ali neće riskirati svoje savezništvo s Turskom i učinit će sve da se situacija što prije smiri i to na bilo koji način. I Erdoğan i Zapad imat će na umu, s razlogom ili ne, s dobrim ili lošim namjerama, i opasnost od terorizma, što svakako neće pridonijeti demokratskom ozračju.
Prosvjednici će se tako suočiti s paradoksom – poput Ahila koji ne može prestići kornjaču – da će upravo prosvjedi doprinijeti odgodi demokratizacije. Svaka pobuna suočena je s tom aporijom. U francuskoj historiografiji i danas traju rasprave o tome kako je Velika Revolucija iz 1789. bila tragedija koja je kompromitirala vlastite ideale. Režim Louisa XVI. bio je slab, spreman na kompromise i sa simpatijama je gledao na ideale Prosvjetiteljstva. Kraljev ministar financija Jacques Necker gotovo da je uspio svladati ekonomsku i financijsku krizu. Evolucija Francuske u parlamentarnu monarhiju engleskog tipa postala je moguća već u lipnju 1789. kada je skupština trećeg staleža okupljena u dvorani Jeu de paume de facto preuzela suverenu vlast. Ipak, događaji su se oteli kontroli u zamršenom i tragičnom stjecaju okolnosti, slučajnosti i nesporazuma. Parižani su navalili na Bastille – koja je po standardima 18. stoljeća bila zapravo human zatvor – u kojoj je na dan 14. srpnja 1789. bilo samo osam zatvorenika: Markiz de Sade i sedam prostitutki. Proliveno je mnogo krvi, a ideali Revolucije počeli su se, u kako-tako stabilnom kontinuitetu, ostvarivati tek nakon 1871. u Trećoj Republici.
Erdoğan dakako nije Louis XVI. i turski zatvori su noćna mòra, no, kako bilo, iskustvo je pokazalo da povijesni napredak ima svoj zadani ritam i da je kornjača evolucije brža od Ahila revolucije. Koliko god pokušali ubrzati ritam povijesti, prosvjedi, pobune i revolucije zapravo ga usporavaju. Cijenu koja se plaća u ljudskim životima ne treba ni spominjati. Zaboravljeno je da se i slavne Atatürkove reforme nisu zbile preko noći nego su u neujednačenom ritmu trajale dvadesetak godina.
U totalitarnim režimima bunt je nemoguć, kako zbog represije tako zbog masovne podrške koju takvi režimi uživaju. Moguć je samo u režimima koji su ili odveć slabi ili nisu dovoljno autoritarni da bi ga spriječili ili efektivno zabranili. Kad postane moguć, bunt na stanovit način postaje i nepotreban, jer kada je postao moguć znači da se otvorio određen institucionalni i proceduralni prostor za artikuliranje demokratskih zahtjeva.
Aporija očaja i tjeskoba strpljenja
Stvari stoje sasvim drugačije sa socijalnim prosvjedima. Udovoljavanje političkim zahtjevima ovisi o dobroj volji, mudrosti ili slabosti vladajuće elite, dok udovoljavanje socijalnim zahtjevima ovisi o količini raspoloživog bogatstva i novca. Predodžba o vlastodršcima koji u riznicama skrivaju enormno blago i ne žele ga dati “narodu” iz puke pakosti, naivna je i bajkovita. Socijalni prosvjedi označavaju trenutak u kojem je određeno društvo iscrplo svoje ekonomske resurse. Utoliko su i socijalni prosvjedi poput Ahila u vječnom zakašnjenju. Oni su uzaludni jer, u krajnjoj konzekvenci, potražuju nešto čega nema i događaju se upravo kada je društvu najpotrebnija razborita i hladnokrvna uprava, dovoljno hrabra da od građana zatraži strpljenje i dovoljno sposobna da stvori preduvjete za stabilnu i dugoročnu konjunkturu.
Socijalni prosvjedi mogu biti koristan demokratski korektiv, ali – kao u šahu – imaju veću vrijednost i učinak kao prijetnja, ne i kao odigrani potez, tek toliko da vladajuća elita nemirno spava, što je u demokraciji uvijek poželjno. Socijalni bunt vladajuću elitu može primorati na demagoško dodvoravanje, skupo posezanje u budžet i destimulativnu redistribuciju bogatstva, dakle na povećanje javne potrošnje, na dodatno opterećivanje proizvodnog sektora – pa i na inflaciju i zaduživanje – što je kratkotrajni anestetik koji samo odgađa neumitnu propast. U konačnici, socijalni bunt nije ništa drugo nego zazivanje sljedećeg, još goreg socijalnog bunta. No, možda najveća aporija, u nizu aporija, paradoksa i proturječja koji karakteriziraju prosvjede, pobune i revolucije, je tjeskoba očajnika koji bi trebao biti strpljiv upravo zato što je očajan.
Autor/ica 👤tačno.net
