Nenad Veličković: Majn kampf na bosanski način

Povezani članci

• Što će nam uopće ovakav 1. maj, danas sveden jedino na kičasto-besmisleni privid s besplatnim grahom
• Oluja u većini srpskih glava
• AZRA ŠEHOVIĆ: DUBIOZA KOLEKTIV JE VALTER
• U Vukovaru vlada jezični aparthejd
• Bravo Mary Ann Hennessey: Šefica ureda Vijeća Evrope uspjela izdejstvovati postavljanje spomenika civilnim žrtvama rata u Prijedoru
• Ko smo mi a ko su oni?

Vrijedi li potrošiti 18 raj-maraka da bi se u prevodu čitalo ono što je već došlo do autentičnog izraza u formi tri konstitutivna naroda?

Na ljetnom vašaru knjiga, u centru sarajeva, ispred kafana koje ne toče alkohol, moguće je ovih dana, krajem juna 2013., kupiti majn kampf. Ta knjiga, procijenjene vrijednosti 18 raj-maraka, dobila je na srpskom štandu povlašteno mjesto; stoji među drugim knjigama uspravna i ponosna, sasvim u skladu s likom na svojim koricama.

Koga čeka, ko će je kupiti, kome je od nas potrebna, čemu nas ima naučiti što već ne znamo – da su ovdje krv i tlo dobitna kombinacija? Ovdje, gdje se čuje molitva da svi u bosni imaju svoje bašče i da svak svoje zelje otuda bere. Ovdje, gdje se u mješovitim brakovima ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kojima se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram, jer su ti brakovi samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu, neka vrsta zastave pogrešno shvaćenog zajedničkog života, pa su se mnogi od nesretnika i nesretnica, koji su stupali u mješovite brakove, odrodili od svojih roditelja, braće i sestara, rodbine i prijatelja, zato što su tovećinom propali brakovi, u kojima nastaju teški sukobi, u kojima se zato rađaju djeca frustrirana porijeklom, koja čim bi počela racionalno raspoznavati realnost svog okruženja spoznavala bi istinu da su produkt ukrštanja dvaju svjetova, dviju civilizacija, kultura i tradicija.

Čemu nas njegova borba može poučiti?

Vrijedi li potrošiti 18 raj-maraka da bi se u prevodu čitalo ono što je već došlo do autentičnog izraza u formi tri konstitutivna naroda, čiji su pripadnici ustavno jednakiji od ostalih, svako povlašten na svom čistom tlocetu očišćenom kundakom i čizmom? Čemu nas njegova borba može poučiti a da to nismo već dokazali u našoj, dezinfekujući od tuđe prljavštine jezike, medije, škole, vlade, katedre, ministarstva, sudove, gradove?

Demokratiji? O kojoj njemački građani mogu samo sanjati, jer se tamo kod njih ovaj cvijet prečiste rajske mudrosti ne istura da vonja u visini dječije pameti.

Šta zna tamo Gete što ovdje ne zna dijete?

Ovdje, na ovoj grudi otadžbine, krvlju okupane i kostima počešljane, sloboda nema dna. Grokću u njoj dejtonski pobjednici, rumeni i zadrigli, kao prasići u blatu.

I sve je na toj farmi moguće: da lešinari bdiju nad mrtvima, da guje leže na jajima, da vukovi čuvaju stada, da škorpije vezu stihove, da termiti grade brvnare, da se drača navodnjava, da pauci propovijedaju, da žohari pletu snove, da pacovi brinu o smočnicama, da jazavci krune kukuruze, da krtice šaluju temelje… Pa zašto bi onda otvarali vino, kad možemo majnkampf?

O lojalnosti partiji, o odanosti vođi, o kamenovanju izroda, o krvi, o tlu, o rasi, o klanju, pogromu, poslušnosti… ova knjiga ništa novo nema da nam kaže. Ali kao demokratska ulaznica u etnički 100% čisti raj, možda je dobra investicija?

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa portala Deutsche Welle