ENG
Dežulović: Rade Pendrek u Bosni sumraka
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
U Bosni i Hercegovini više ništa neće biti – drugačije.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, imao Mujo cuku što svira i macu što pjeva. Plete cuko po harmonici kao Omer Pobrić, pjeva maca kao Beba Selimović, stani pa slušaj. Pročulo se to po mahali, počeli uskoro nastupati po svadbama, pale bogami prve pare, pa krenuli na turneju…
– Čekaj, čekaj, stani – rekoh. – Taj si mi već pričao, štoviše, to je prvi koji si mi ispričao za Oslobođenje!
– Pa ja! – na to će Kožo. – U tome i jest vic. Kontaš?
Ima o tome – kako se, naime, ponavlja historija, ili još gore, život – odlična komedija, sjećate se, “Beskrajni dan” se zove, u kojoj Bill Murray igra arogantnog meteorologa na dosadnom, valjda stotom službenom putu u Punxsutawney, gdje čuveni svizac – ili se to na bosanskom kaže mrmot? – svojom sjenom najavljuje kakva će biti zima, a Bill se sutradan ujutro budi u lokalnom hotelu i s užasom otkriva kako se ponavlja jučerašnje jutro, na Dan mrmota, i tako svakog jutra, svakog dana, do u beskraj, ili barem do kraja filma, svaki dan je isti, svaki dan je Dan mrmota.
Premisa priče “Beskrajnog dana” posuđena je iz kultne crno-bijele serije, stariji će je se čitatelji sjetiti, zvala se “Zona sumraka”, u kojoj se obični ljudi bude u petoj dimenziji, na tankoj granici između ove i one strane, uz dramatični glas autora i naratora Roda Serlinga, koji upozorava kako nakon tog jutra “više ništa neće biti isto”.
Baš poput Rade Pendreka, junaka legendarne parodije Top liste nadrealista, koji se onoga jutra probudio na klupi u sarajevskom parku, duboko na drugoj strani mogućeg, i “shvatio kako više ništa nije isto”.
Ako sada, međutim, očekujete rečenicu “tako otprilike izgleda danas Bosna i Hercegovina, kao u Zoni sumraka, na tankoj granici između ove i one strane”, varate se. Bosna i Hercegovina je, po običaju, uvijek jedan korak dalje, pa tako i korak dalje od onostranog: u ovom trenutku, ona izgleda – znam, malo je komplicirano – kao Zona sumraka unutar Zone sumraka. Nešto kao Dan mrmota u Zoni sumraka.
Nije to peta dimenzija, to je šesta ili šesnaesta: ona u kojoj se Rade Pendrek budi na drugoj strani mogućeg, u Zoni sumraka – nisu li vas, najzad, nedavni prizori sa štrajka policajaca neodoljivo podsjetili na scene iz kultnog skeča Nadrealista? – pa u njoj ponovo zaspe, i sljedećeg se jutra na klupi u parku probudi na posve trećoj strani, užasnuto shvativši kako je – sve isto.
A u Zoni i Hercegovini sve isto: država blokirana u ono jutro beskrajnog Dana mrmota, institucije vlasti blokirane, federalni parlament blokiran, cijeli gradovi blokirani, blokiran saobraćaj u Sarajevu, blokiran rad Gradskog vijeća u Mostaru, blokiran račun grada Doboja, blokirani računi šezdeset pet hiljada poduzeća, blokirana cijela ekonomija, blokirana famozna implementacija presude u slučaju Sejdić – Finci, blokiran je, eto, i život djece koja ne mogu dobiti jedinstveni matični broj, jer je blokiran Zakon o jedinstvenom matičnom broju, pa su bijesni građani, čitam jutros u novinama, blokirali i Parlament BiH – sve blokirano, sve isto kako je bilo jučer, sve isto kako će biti sutra.
I tako svakog jutra, svakog dana, do u beskraj, svaki dan je isti, svaki dan je Dan mrmota, svako jutro Zora sumraka.
Probudili se građani Bosne i Hercegovine u lokalnom hotelu u Punxsutawneyu, ili još gore, na onoj klupi u parku, baš kao što su se na klupi probudili jučer i kao što će se na njoj probuditi sutra, užasnuto shvativši kako je sve isto kako je bilo oduvijek, sve dakle isto kako će dovijeka biti.
Riječ je o klasičnoj pat-poziciji: igrači koji su na potezu su blokirani, i ne mogu povući nijedan potez, a da se ne nađu u zatvoru. Pardon, šahu. Zato jednostavno ne vuku poteze. Digli ruke.
Cijela je Bosna i Hercegovina tako blokirana u pat-poziciji, bez ikakvih izgleda da se iz nje izvuče. Rat je prema tome bio mila majka – svaki je rat bio, pa prošao – dok je pat po definiciji nerazriješiv, konačan u svojoj beskonačnosti. U patu, naime, nema pobjednika i poraženih, nema agresora i žrtava, nema tenkova i snajpera, nema granata i bombi, nema rovova i logora, nema UNPROFOR-a i pregovora, nema u patu ni patnih heroja ni patnih zločina, nema ni antipatnih demonstracija ni hipija što pjevaju “vodite ljubav, a ne pat”, nema ukratko ničega.
Nada, ona što umire posljednja i što je preživjela sve ratove i masakre u historiji, u patu umire prva. Preživjela je slavna, besmrtna nada i rimska i mongolska osvajanja, i tridesetogodišnji i stogodišnji rat, preživjela žilava nada i križarske i napoleonske, i Prvi i Drugi, i sve balkanske ratove, pa se nesretnica na kraju obrela u Bosni i Hercegovini usred pata.
Samo je jedno jutro prolaznici našli mrtvu, na klupi u onom sarajevskom parku. Navodno se ubila: pronašli kraj nje nekoliko praznih bočica antidepresiva i oproštajno pismo. Shvatila je, pogađate, kako u Bosni i Hercegovini više ništa neće biti – drugačije.
Ima Kožo i o tome vic – o tome kako se, naime, ponavlja historija, ili još gore, život.
Elem, imao Mujo cuku što svira i macu što pjeva. Plete cuko po harmonici kao Omer Pobrić, pjeva maca kao Beba Selimović, stani pa slušaj. Pročulo se to po mahali, počeli uskoro nastupati po svadbama, pale bogami prve pare, pa krenuli na turneju…
– Čekaj, čekaj, stani – rekoh. – Taj si mi već pričao, štoviše, to je prvi koji si mi ispričao za Oslobođenje!
– Pa ja! – na to će Kožo. – U tome i jest vic. Kontaš?
Autor/ica 👤Boris Dežulović
