Kulturna kontrarevolucija Katoličke crkve u Hrvata

Povezani članci

• Živeti i umreti u društvu bez pameti
• Abu Mramor El Bagdadi
• Donatella Di Cesare: Mi izbjeglice
• Srpsku vladu ne interesuju ljudi već teritorija
• NAROD I (NE)PRAVDA: Sjedi – jedan!
• 70. godišnjica ZAVNOBiH-a: Sjećanje na Tita i heroje koji su pobijedili fašizam

Počelo je prošlogodišnjim svjetonazorskim čarkanjem oko novog liberalnijeg zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, zbog čega je Kaptol prijetio “nenarodnoj” Milanovićevoj vladi referendumom.

Piše: Marinko Čulić

Već smo ovdje pisali da SDP nije dobro prošao na zadnjim lokalnim izborima, ali nije ni teško poražen, barem ne u prvom izbornom krugu, a što će biti u drugom, tek će se vidjeti. Pa ipak, pretežni dio medija baš tako vidi izborni rezultat glavne vladajuće stranke. Jedne od najtiražnijih dnevnih novina, “Jutarnji list”, čak pišu o “najtežem SDP-ovom izbornom porazu unatrag šesnaest godina”, što nikako ne može biti jer je tada ova stranka bila u podrumski dubokoj opoziciji, iz čega je izoliranim pobjedama (Zagreb) tek tražila izlaz. Ali u redu. I ovako zacrnjen, pogled na izborni rezultat Milanovićeve stranke ima dobrih strana jer pruža mogućnost da se kritički prerošta stanje u SDP-u, za što su spomenute novine našle sugovornika, što je za pohvalu, u samom vrhu stranke. Doduše, taj se pojavio u tekstu pod teškim katancem anonimnosti, predstavljen kao “uspješni veteran” i “jedan od rijetkih koji nema razloga da bude potpuno nezadovoljan izbornim proljećem” (vjerojatno Tonino Picula).

To se još i može podnijeti. No prava muka dolazi kada se taj neimenovani čelnik stranke, uz asistenciju samog “Jutarnjeg”, upustio u analizu što treba mijenjati u SDP-u, i to pod dramatičnim imperativom “odmah!” Jer tu se nedužnog čitatelja bombardira hrpom frazetina o tome da SDP mora postati “moderan”, “liberalan”, “komunikacijski otvoren” i sličnim budalaštinama. One prije sliče na objašnjenje zašto je stranka u krizi nego na putokaz kako iz nje izaći. Okej, nije tu baš sve promašeno, sasvim je recimo pogođen prigovor o amaterizmu u sastavljanju SDP-ovih lista (posebno za Zagreb i EU-izbore), ali ono glavno jeste. I to u tolikoj mjeri da se može, čak mora, obrnuti takva teza, pa reći da je SDP krenuo stranputicom baš zato što je postao – previše moderan i liberalan. A to je postao kada su hrvatski socijaldemokrati odlučili usvojiti recepturu svih današnjih stranaka konvencionalne ljevice da prestanu biti radničke (labour) i postanu, približavajući se liberalima, radničko-liberalne partije. To je, prema britanskom izvorniku, nazvano lib-lab, s tim da je ovo lab s vremenom sasvim izblijedjelo i ostalo je samo lib. To je u praksi značilo da su socijaldemokratske i socijalističke stranke šmugnule iz tvorničkih hala, poslovnih ureda, obrazovnih ustanova itd., ukratko iz ekonomije u cjelini, puštajući da se ova kriza stihijno kotrlja unedogled.

Kao da se to njih ne tiče, one su se posvetile zalijevanju vrta ženskih, spolnih, rodnih i inih sloboda, kao da nikakva druga prava, pa ni u devastiranoj oblasti rada, ni mrvu nisu ugrožena. Možda su najilustrativniji primjer španjolski socijalisti Josea Zapatera, koji su dopustili da se zemlja sunovrati u tešku depresiju s masovnom nezaposlenošću, koja i danas traje. Ali su, unatoč ultrakonzervativnoj Katoličkoj crkvi – konzervativnijoj čak, da ne povjeruješ, i od ove naše u Hrvatskoj – progurali jedan od prvih zakona u Evropi kojim se dopuštaju istospolni brakovi.

Zašto u Hrvatskoj upravo gledamo drukčiju priču, lako je objasniti. U Španjolskoj je Crkva bila u tijesnom savezništvu s Francovim falangističkim režimom, zbog čega je u postfrankističku eru ušla s teškim deficitom legitimiteta, a to znači i s bitno ograničenim političkim utjecajem. U Hrvatskoj je, naprotiv, katolički kler bio u opoziciji prema komunističkim vlastima, napravivši od toga spomenik natprirodne veličine i koristeći to za demonstraciju superiorne političke moći koju baš sada gledamo. Počelo je prošlogodišnjim svjetonazorskim čarkanjem oko novog liberalnijeg zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, zbog čega je Kaptol prijetio “nenarodnoj” Milanovićevoj vladi referendumom, ali se to izjalovilo. Tada Crkva još nije bila za to pripremljena, sada jeste. Preko satelitskih katoličkih laičkih udruga uložila je ustavnu tužbu protiv friško uvedenog zdravstvenog (spolnog) odgoja u osnovne i srednje škole, koju je Ustavni sud nedavno prihvatio baš između dva kruga lokalnih izbora, a ista ekipa provela je i moćno organizirano potpisivanje peticije, na čak dvije hiljade štandova, o raspisivanju referenduma za ustavno definiranje braka kao zajednice muškarca i žene. I stvar je krenula. Započeo je veliki “kulturni rat” (Milanović) Crkve protiv sadašnje vlasti, a kako sve ima podršku HDZ-a, koji istodobno orkestrira antićiriličnu histeriju na proustaškoj desnici, pa se može smatrati i duhovnim ocem nedavnog šovinističkog skidanja zastave srpske manjine u Krnjaku, “Jutarnji” s puno rezona govori i o početku “konzervativne revolucije”. Ipak, ni “kulturni rat” ni “konzervativna revolucija” nisu dovoljno dobri izrazi kada se usporede s trećim, koji logički proizlazi iz jedne prošlogodišnje izjave kardinala Bozanića. Tada je on, komentirajući novine koje Milanovićeva vlada unosi u školstvo, govorio o “kulturnoj (kulturalnoj) revoluciji” vrha vlasti, što u neku ruku zaista i stoji. Ali to onda znači da treba nadjenuti naziv i sadašnjim akcijama Crkve, a to može biti samo – kulturna kontrarevolucija.

Jer ovdje se doista radi o revoluciji i kontrarevoluciji. I to u strogo određenom smislu da Milanovićeva vlada brani pozicije francuske građanske revolucije koje se tiču odvajanja države i crkve, primata države nad obitelji u obrazovnom sistemu, autonomije sudskih institucija (što uključuje i hrvatski Ustavni sud, koji je međutim sam popljuvao tu tekovinu, pretrčavši u suparnički tabor). Samim tim, svi koji se tome suprotstavljaju, u ovom slučaju Crkva, odabrali su stranu kontrarevolucije, i jasno je da Milanovićeva vlada ima sve pravo ovog svijeta da od nje zaštiti dostignute civilizacijske standarde.

Ali ne treba zaobići ni dva problema koji se otvaraju na njenoj strani. Prvi je to put da Milanović svoje protivnike počinje nazivati “Bizantincima”, što je izokrenuta upotreba nekadašnjeg Tuđmanovog izraza “predziđe kršćanstva”, a i jedno i drugo u suprotnosti je s liberalnim vrijednostima koje premijer brani. Drugi je problem taj što liberalna modernost neosporno jeste jedna od ključnih tekovina današnjeg svijeta, ali su istodobno (neo)liberali glavni krivci njegovog katastrofalnog stanja (konkuriraju im samo velike elementarne nepogode). Zato se od socijaldemokrata i očekuje da osmisle novi ekonomski, socijalni, pa i klasni model izlaska iz sadašnje krize, a ne da liberalnu agendu tretiraju kao svoju zadnju liniju obrane. Naravno, nitko ne misli da to hrvatski socijaldemokrati moraju sami, bez ostalih, ali ako bi pokazali volju da se u to uključe, kontrarevolucionari s Kaptola mogli bi im samo staviti soli na rep.

Novosti