Dežulović: Kurčeva sreća hrvatske lutrije

Povezani članci

• Bajka na kvadrat
• Imamović otkrio Čovićeve laži: U Gradskoj upravi Tuzle pet šefova odjeljenja je hrvatske nacionalnosti
• Isusa je razapelo svećenstvo, a ne, kako tvrdi biskup – svjetina
• UZ 29. NOVEMBAR, ROĐENDAN ZLOČINAČKI UBIJENE SFRJ: BILA JE TO NAJBOLJA DRŽAVA
• Gulen vs Erdogan, preko dječijih leđa
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (24) – Čapljina 1993: Strijeljanja, snajperisti, ubijanje staraca, protjerivanje…

Foto: Neja Markičević/CROPIX

Ovisiti o hrvatskoj sreći rijetko je idiotska ekonomska premisa, pa je živo čudo kako je Hrvatska lutrija uopće opstala do danas.

Jedna od ljupkijih budalaština novoga doba je famozni „indeks sreće“, čarobna formula kojom korporativno društvo mjeri vašu likvidnost na tržištu profesionalnog, socijalnog, emotivnog i ostalih životnih zadovoljstava. Gledao sam svojedobno na televiziji prezentaciju tog projekta, pokrenutog u magazinu Banka i agenciji za istraživanje tržišta Hendal Market Research, a „powered“ – jasna stvar – „by Allianz“: u raskošnoj nekoj kristalnoj dvorani stotinjak mrkih i ozbiljnih menadžera u sivim odijelima sjedi i gleda u četiri-pet istih takvih, mrkih i ozbiljnih marketinških genija, posloženih za stolom pred velikim panoom s logotipom sponzora, pa bi čovjek prije rekao da je riječ o minuti šutnje na početku kongresa forenzičke medicine, nego predstavljanje nečega što se naziva „Nacionalni indeks sreće“.

Nitko, pomislio sam, ne bi poželio živjeti u zemlji u kojoj tako izgleda prezentacija „indeksa sreće“, a opet, jebiga, kako drugačije to uopće može izgledati u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je takav slučaj – to dakle da je netko bio sretan – posljednji put zabilježen još prije tri i pol godine, davnog 25. studenog 2009, kada je trener Dinama Kruno Jurčić nakon utakmice protiv Pomorca iz Kostrene izjavio kako su „imali sreće što u prvom poluvremenu nisu primili gol“?

Bolje, međutim, od nacionalnog indeksa sreće – svakako plastičnije od svih grafikona i excel-tablica u powerpointu – o tome govori nedavna vijest kako je prihod Hrvatske lutrije od igara na sreću u 2012. pao za čak trideset posto, a državna lutrija i četvrtu fiskalnu godinu zaredom završila u minusu.

Dobro, kakvom ekonomskom laiku može izgledati zaista kolosalno nepromišljeno i glupo na budžetskim jaslama zemlje sa sudanskim indeksom sreće držati firmu koja upravo od sreće živi: ovisiti o hrvatskoj sreći rijetko je idiotska ekonomska premisa, pa je živo čudo kako je Hrvatska lutrija uopće opstala do danas. Hrvatska državna kompanija za organiziranje igara na sreću, ukratko, jednako je besmislena i samoubilačka poslovna ideja kao predstavništvo Lamborghinija za Somaliju, licenca za Miss Afganistana ili, štajaznam, Agencija za istraživanje pomorskih nesreća pri Vladi Republike Srbije.

Činjenica da Agencija za istraživanje pomorskih nesreća u Srbiji u stvarnom životu zaista postoji, zorno pokazuje kako ponekad, istina, treba više sreće nego pameti, ali mnogo češće više pameti nego sreće. Srbi, čiji je indeks sreće čak i niži od hrvatskog, barem su u tome prepoznali resurs: možda i nemaju more, ali imaju tako veličanstveno zlu historijsku sreću, da će prije izgubiti glavu na moru nego negdje nešto dobiti, svejedno da li u ratu ili na lutriji. Ne treba Srbiji more da bi joj potonule sve lađe. Zato danas u toj državi bez mora dvadesetak ljudi sasvim dobro živi od pomorskih nesreća, dok pomorska Hrvatska, sa svim potonulim lađama, osniva agenciju za istraživanje indeksa sreće. I organizira lutriju.

Jedna je, naime, stvar kad neki očajnik bez posla dva puta tjedno, pa tako svaki tjedan, pune četiri godine, ustrajno zaokružuje brojeve i uvečer nervozno iščekuje izvlačenje lota, i svaki put, svakog tjedna, psuje jebeni nacionalni indeks nesreće, pune četiri godine ne pogodivši niti ono jedno od ukupno dva ponuđena slova: to je, istina, lijepi nedostatak sreće, ali toga jednako ima i u Srbiji i u Švedskoj.

Sasvim je druga stvar, međutim, kad država osnuje tvrtku s monopolom na igre na sreću, pa organizira izvlačenje lota dva puta tjedno, svaki tjedan, pune četiri godine, i svaki put na kraju psuje jebeni nacionalni indeks nesreće, pune četiri godine zaredom bilježivši čisti gubitak. Kao da je organizirala parlamentarne izbore, a ne izvlačenje lutrije.

To, naime, da netko izgubi na monopolu na igre na sreću nije zabilježeno u svih dvije hiljade i dvije stotine godina, otkako su menadžeri kineske dinastije Han organizirale prvo izvlačenje lota, kako bi namakli pare za gradnju Velikog zida: koncept lutrije upravo i počiva na jednostavnom matematičkom zakonu po kojemu je sto posto uvijek više od pedeset, a polovica uplaćenog novca, dakle nagradni fond, uvijek i u svakom slučaju točno dvostruko manja od ukupne uplate, što onom očajniku bez posla garantira nesigurnu nadu i sigurni gubitak, a organizatoru stabilan prihod i siguran dobitak. Zbog čega države, najzad, i drže čvrsti lutrijski monopol.

Bolje stoga, i svakako plastičnije od svih grafikona i excel-tablica u powerpointu, o nacionalnom indeksu sreće u Hrvatskoj govori tako činjenica da je čak i u razmjerno primitivnoj društvenoj igri s izvlačenjem brojeva, u kojoj nijedan organizator nikad u cjelokupnoj povijesti nije bio na gubitku – Republika Hrvatska uspjela izgubiti novac. I to četiri godine zaredom.

To, gospodo, ja zovem kurčevom srećom.

Takva je, najzad, zla naša sreća da nam čak i Nacionalni indeks sreće sponzorira jedna osiguravajuća kuća, kompanija dakle koja – upravo obrnuto od lutrije – živi od ljudske nesreće. Koncept osiguranja, naime, počiva na jednostavnom matematičkom zakonu po kojemu su izgledi da ćete doživjeti brodolom jednaki izgledima za dobitak na lotu.

A kakvog je usranog indeksa sreće, Hrvatu bi i lađa potonula u Srbiji.

Globus