Ugledni analitičar Ladislav Tomičić tvrdi: Hrvatska povijest je ispisana lažima

Povezani članci

• Zagreb – glavni grad Srbije i BiH
• Pauk kruži Hrvatskom
• Oliver Frljić: Želim vjerovati da u progonu HDZ-ovih političkih neistomišljenika neće sudjelovati i policija
• Renato Baretić: O Nijemcu, Talijanima i domaćem kolaboracionistu
• Čitamo stare novine: Intervju Senada Pećanina sa Miljenkom Jergovićem, vođen u Zagrebu 1995. godine: Znam biti sitna duša
• Esad Bajtal: Stare etno-klike u novom sluđivanju građana

N a jučerašnji dan prije 20 godina osnovan je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Njegov zadatak bio je kažnjavanje najodgovornijih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, zaustavljanje novih zločina i doprinos uspostavi i održavanju mira. Hrvatska je podržala i pozdravila osnivanje ovog suda. Tadašnji državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom mislio je da će Međunarodni sud biti isključivo instrument osude srpske agresije i najodgovornijih za tu agresiju. Nije vjerovao da bi se na udaru Tribunala mogli naći i hrvatski dužnosnici, generali pa i on sam. Kad je to shvatio, obavještajne službe naputio je u niz »antihaaških operacija«, kao što su skrivanje optuženih, skrivanje važnih dokumenata, instruiranje svjedoka i stotine drugih čuda s krajnjim ciljem da se od kaznenog progona zaštiti ljude iz državnog vrha. Nalogodavci »antihaaških operacija« imali su od čega strahovati. Bez obzira na to što je Hrvatska u sukobu s Jugoslavenskom narodnom armijom i pobunjenim građanima srpske nacionalnosti vodila obrambeni rat, ruke mnogih važnih ljudi u ovoj zemlji bile su uprljane krvlju ubijenih civila. Kad su se Haaški istražitelji stali raspitivati o zločinima koje su počinili ljudi u odorama Hrvatske vojske i policije, Međunarodni sud dobio je epitet – antihrvatski.

N ije trebalo proći dugo da većina hrvatskih građana povjeruje u bjelosvjetsku zavjeru protiv Hrvatske, njezine ratne pobjede i političkih vođa. Nepunih sedam godina od osnivanja Suda umrijet će hrvatski »vrhovnik« Tuđman, ne dočekavši svoju optužnicu. Bivši američki veleposlanik Peter Galbraith koncem prošle godine o tome će reći: »Uvjeren sam da bi Tribunal Tuđmana osudio, a ja bih rado bio svjedok na tom suđenju…« Vrhunac omraženosti Haaškog suda zabilježit ćemo s podizanjem optužnice protiv generala Ante Gotovine. Državni vrh s Tuđmanom na čelu generalu najprije nije dao odobrenje da razgovara s haaškim istražiteljima, a kad je stigla optužnica Gotovina se odlučio na bijeg. Time je Hrvatsku usporio na putu u Europsku uniju i nanio svojoj zemlji neprocjenjivu štetu.

  Generalov bijeg trajao je četiri i pol godine. Za to vrijeme Gotovina će postati unosna grana sive ekonomije. Mnogi će dobrano napuniti džepove prikupljajući novac za pomoć generalu u bijegu. Ta neispričana priča ostat će tabu tema hrvatske javnosti. Antihaaška histerija koja je u Hrvatskoj vladala od 2000. godine sve do izricanja oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču imat će porazan učinak na hrvatsko društvo. Ona će dobrim dijelom doprinijeti uvjerenju velikog broja građana da pripadnici Hrvatske vojske i policije, odnosno ljudi koji su vojskom i policijom zapovijedali, ne moraju odgovarati za počinjene zločine. Tako je umanjena i korist koju je ova zemlja od osnivanja Međunarodnog suda imala. Da nije bilo suda u Haagu, naime, teško da bi se domaće pravosuđe uhvatilo u koštac s mračnom stranom Domovinskog rata.

 P od pritiskom Suda i međunarodne zajednice hrvatsko je pravosuđe pokrenulo niz procesa zbog ratnih zločina i donijelo niz presuda. Međutim, naelektrizirano društvo bilo je nespremno osuditi zločin(c)e. Zločincima je popločan put kojim su gazili do herojskih titula. Nacionalisti su za njih našli zastrašujući ispriku: »Možda su i ubijali, možda su i naređivali ubojstva, ali ne koliko su neprijatelji ubijali naše ljude.« Ova vrsta isprike potvrdit će riječi velikog Danila Kiša: »Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više…« Svemu navedenom zahvaljujući, od rada Međunarodnog kaznenog suda hrvatsko društvo imalo je vrlo malo koristi. Ta priča za Hrvatsku je završena oslobađajućim presudama Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Četiri smo dana udaljeni od izricanja presude skupini Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koja će, uz ostalo, dati odgovor o prirodi hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini u ratnim godinama. Vrlo je izvjesno da će nakon te presude povijest ovu zemlju upisati kao agresora na susjede. Hrvatsko društvo time niti najmanje nije zabrinuto. Hrvati su svoju povijest već napisali, a u toj povijesti, uz ostalo, zločince smo okrstili herojima, pokojnog »vrhovnika« proglasili nepogrešivim svecem. U pitanju je gola laž, ali hrvatsko društvo s njom je spremno živjeti. Može li se bolja budućnost graditi na takvim lažima – to ćemo tek vidjeti

Novi list