ENG
Ispisnica iz antifašizma
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Još bi se i moglo uvjetno prihvatiti kada bi Milanovićev postupak bio dio nekog velikog međustranačkog dogovora koji bi, po uzoru na recimo španjolski postfašistički sporazum ljevice i desnice, išao prema gašenju uzavrelih strasti. Ali o tome kod nas uopće nema govora. HDZ ne skida šapu s Bleiburga (mrzilački govor Vice Vukojevića na subotnjoj komemoraciji), Karamarkova stranka prvi put se pridružila zahtjevu za ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu, ušla je i u otvorenu koaliciji s neoustaško-klerikalističkim protivnicima ćirilice u Vukovaru… Kao da je čvrsto odlučeno da se Hrvatsku poslije sedam desetljeća ispiše iz antifašističke koalicije, i zaista je pitanje da li ona tamo više pripada.
Piše: Marinko Čulić
Čovjek se ne može sjetiti da je tako ikada bilo. Špartajući onim dijelom internetske galaksije koji se poklapa s granicama bivše Jugoslavije, naišao sam na malo more tekstova u kojima se u povodu Dana pobjede nad fašizmom tvrdi da pobjede zapravo – nije bilo. U jednom čitaš gorku konstataciju da smo “nažalost dopustili da nas nacionalisti i fašisti prevare, smjeste u nacionalne torove, i da nam 68 godina poslije Drugog svjetskog rata upravljaju svakim segmentom života”. Ali dobro, autor je zadržao barem toliko aktivizma i optimizma da tekst završi sa “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. U drugom tekstu ni toga nema. Njegov potpisnik zdvojno zaključuje da je fašizam “nemoguće pobijediti, premda ga se može vojno poraziti”, a spektar razloga za to širi s ex-yu i na evropske primjere (Wilders, Le Pen, Zlatna zora…, vjerojatno je omaškom izostavio Jobbik).
Kako god, u oba ova čemerna komentara s pravom se podvlači da nacifašizam nije nešto što je umrlo s njemačkom kapitulacijom 9. svibnja 1945. godine, nego da preživljava i u kukuljici političkih sistema koji formalno nisu fašistički. Doduše, tu treba biti vrlo oprezan. Osobno, nisam za olaku upotrebu pojma fašizam, jer se njegovom inflacijom gubi pojmovna oštrina tog izraza, a otvara se i prostor sličnim pojednostavljivanjima suprotnog predznaka. Nedavno se kod nas pojavio prijevod knjige “Hitlerova socijalna država” Götza Alyja, u kojoj ovaj poznati njemački povjesničar za nacizam kaže da je bio “konsenzualna diktatura”. To će reći da su je lojalno i predano podržavale najšire njemačke mase, jer ih je Hitler pridobio na svoju stranu, zapravo korumpirao, visokom socijalnom sigurnošću koja im je jamčena. Sve to, naravno, može biti istina, ali kada se na nekim mjestima podvlači da je to imalo i programatsko ishodište, jer je nacizam bio i “socijalizam”, jasno je da knjiga opasno ide rubom vrlo sumnjive simplifikacije. Pa ako se na ovaj način ne bi smjelo razgrađivati pojam socijalizam, ne bi se smjelo ni pojam fašizam. Toliko da se ne pomisli da smo se u ovu temu zaletjeli kao krava u nekošenu djetelinu.
A sada zašto pojam fašizam ni danas ne treba isključiti iz javne upotrebe. Svojedobno je Anto Nobilo rekao da je Herceg-Bosna bila jedina rasistička državna tvorevina nakon Drugog svjetskog rata, jer je uvela ne samo u praksu nego i u svoje osnivačke dokumente da u njoj vlast pripada samo Hrvatima. U Hrvatskoj se, srećom, nikada nije otišlo toliko daleko, ali valjda nije sporno da je Herceg-Bosna nastala pod njenim pokroviteljstvom, a zna se i tko je od “uglednih” zagrebačkih profesora prava pisao spomenute rasističke dokumente. Odatle jasno slijedi da današnja Hrvatska, formalno-pravno gledano, nikada nije bila fašistička država, ali je zato sasvim dopustivo reći da je bila – profašistička. Podvlačim riječ dopustivo, jer ni s ovim pojmom ne treba olako baratati, ali kada se činjenice slože u logičan slijed kakav ovdje imamo, to se jednostavno smije. Kao što se smiju istim logičkim postupkom postaviti i daljnja pitanja, uključujući to koliko je Hrvatska danas antifašistička zemlja, za što postoji sasvim jednostavna provjera. Ako, naime, postoje dvojbe koliko je u ovih dvadesetak godina ova zemlja bila inficirana fašizmom, najlakše ih je otkloniti tako da se barem o prigodnim datumima iznese jasan stav o povijesnom fašizmu otprije sedam desetljeća. No tog jasnog stava nema.
Kod nas se Dan pobjede nad fašizmom obilježava preko volje, upravo mrzovoljno, a ove godine ni toliko, i moram reći da sam se osjećao prilično jadno, da ne kažem popišano, kada sam istodobno na srpskoj televiziji gledao kako Tomislav Nikolić polaže vijenac na grob Neznanog junaka na Avali. Volio bih da su se isto tako popišano osjećali i deklarirani antifašisti u hrvatskom državnom vrhu, ali za to nema nikakvih dokaza. Nije ovdje riječ samo o tome da je srpski predsjednik napravio nešto što hrvatski nije, nego i o nečem puno gorem. A to je da po onome što se zna o antifašizmu u Srbiji danas, Nikolić nikako nije mogao položiti vijenac na grob nekog neznanog partizana nego, u najboljem slučaju, napola partizana-napola četnika, a u najgorem samo četnika. Pogađate što iz ovog slijedi. Ako je antifašistički pokret u Hrvatskoj bio najsnažniji u Jugoslaviji, pa i u Evropi, kako se nekada voljelo govoriti, onda bi ona danas trebala upravo kipjeti od srdžbe što se slava partizanske borbe skrnavi od onih koji je nisu dostojni. Ali evo, ispada da je logikom nečinjenja danas i u Zagrebu, koliko i u Beogradu, prevagnulo da su antifašistički gerilci zapravo bili presvučeni četnici. To je, podsjećam, uobičajeni pogled današnjih NDH-nostalgičara na partizanski pokret, i s tim smo se već navikli živjeti.
Ali zar je moguće da su se i deklarirani sljednici tog pokreta toliko povukli pred njima da ovi prvi diktiraju glavni ton u hrvatskom javnom mnijenju? Zoran Milanović nije se ove godine pojavio na komemoraciji u Jasenovcu, objasnivši to time da odlasci ondje i na Bleiburg samo idu na ruku netoleranciji koju potpaljuju HDZ i njegovi saveznici. Dodao je da se on dovoljno izložio u kampanji za EU-izbore (Ruža Tomašić), dok su drugi šutjeli, što se vjerojatno odnosi na Ivu Josipovića, možda i na ostale čelnike Kukuriku koalicije. Može se razumjeti što premijeru to nije pravo, ali nije jasno što mu je kriv Jasenovac. Političar koji bi htio dostići kalibar državnika nikada ne bi smio svoje postupke prilagođavati postupcima drugih, pogotovo ne kada je riječ o tako amblematskim mjestima kakvo je ustaški logor smrti na Savi (stvar je samo djelomično popravljena Josipovićevim odlaskom u Jasenovac, jer je on tamo propustio spomenuti, uz holokaust nad Židovima, i genocid nad Srbima).
Još bi se i moglo uvjetno prihvatiti kada bi Milanovićev postupak bio dio nekog velikog međustranačkog dogovora koji bi, po uzoru na recimo španjolski postfašistički sporazum ljevice i desnice, išao prema gašenju uzavrelih strasti. Ali o tome kod nas uopće nema govora. HDZ ne skida šapu s Bleiburga (mrzilački govor Vice Vukojevića na subotnjoj komemoraciji), Karamarkova stranka prvi put se pridružila zahtjevu za ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu, ušla je i u otvorenu koaliciji s neoustaško-klerikalističkim protivnicima ćirilice u Vukovaru… Kao da je čvrsto odlučeno da se Hrvatsku poslije sedam desetljeća ispiše iz antifašističke koalicije, i zaista je pitanje da li ona tamo više pripada.
Autor/ica 👤tačno.net
