Ozren Kebo: Moj mali je opasan

Povezani članci

• Boris Dežulović: Kolinda na bolovanju
• Francis A. Boyle:Zamijenite Holbrookeov genocidni Dejtonski ustav!
• ZLATKO JELISAVAC: Apatridi i izdajnici
• Basara: Božija džungla
• Dragan Bursać: Opraštam vam što bi mi silovali nerođeno dijete!
• Teror političke korektnosti: Politička korektnost je stari, zatucani moral

Kad se propne, onako debeo, baš dobro uhranjen, mesnat, pun krvi i životne energije, zarastao u impozantno crno krzno, i počne okolo da napada, neka niko ne kaže da ga nisam upozorio

Piše: Ozren Kebo

Foto: Amer Tikveša

Lako je voljeti pse. Ljubav prema psima je, po svim objektivnim pokazateljima, ortodoksni kič. Ti ga pomilkiš, on ti zahvalno lizne ruku. Ima li išta ljigavije od priča o uzvraćenoj ljubavi? Živjeli su sretno do kraja života. Prava ljubav, ona s dramskim zapletom, gorostasnim iskušenjima i neizvjesnim raspletom, to je ljubav prema mačkama. Ti je pomiluješ, a nikad, ali baš nikad, ne znaš na kakvo ćeš raspoloženje naići kod protivničke strane i šta ćeš dobiti zauzvrat. Hoće li te ugristi, ogrebati, krenuti u nekom proizvoljnom pravcu pa onda oštro zavrnuti prema WC-u, ili – što je pravi kuriozitet – početi da prede? Prijepodne osjećaš jedno, a kad te oko jacije krvnički ugrize, nešto sasvim drugo.

Priča o mačkama je priča o neuzvraćenim ljubavima. To je iskušenje vrijedno poštovanja. I to je iskrena, autentična, ničim zagađena emocija. Mačke imaju izražen tabijat i kad čovjeku uđu u kuću, nametnu ga od prvog dana. Može ih se maziti samo kad se njima mazi, pet minuta ujutro, nakon napornog spavanja, i koji sekund predveče, kad se porodica nakon radnih obaveza okupi oko toplog uljanog radijatora. Naš mačak je, recimo, potpuno preuzeo kontrolu nad obiteljskim poslovima i relacijama. On je taj fundament koji iz potaje vuče konce. Da se jednom zauvijek razumijemo, on nije nikakav ljubimac, nego ravnopravan (a kako vrijeme odmiče, sve ravnopravniji u odnosu na ostale) član domaćinstva. Dnevni raspored podešava se prema njemu. Svi iz kuće izlaze natraške, kako bi ga spriječili u pokušaju bijega na slobodnu teritoriju. Troje ljudi naporno radi za tu malu beštiju, a četvrti se član morao iseliti da bi Njemu bilo komotnije. Jedno, čim uđe u kuću, mora se prihvatiti zvečeće lopte, koja je mačkama supstitucija lovine (nešto kao golub, miš, ili kakav manji pudl) i bacati je iz kuhinje u veliku sobu, a iz velike u malu, da bi gospodin mogao praviti zasjede iza saksija i tako fingirati i kompenzirati instinkte lova, koji u 65 kvadrata (ovih pet smo nabrali kad smo zastaklili balkone) vremenom lagano odumiru. Drugo mu s vrata mora promijeniti vodu (on pije samo svježu, tek nasutu), nadosuti krekera i izvaditi tunjevinu iz konzerve, pomiješati je u suptilnom omjeru s H2O i sve to staviti na dobro poznatu lokaciju. Treće, još se nije ni presvuklo, a već mora očistiti pijesak, kako gospodaru, prilikom sljedećeg odlaska u odaju za kontemplaciju, ništa ne bi smrdilo.

Vlasnici pasa, ili, još gore, posjednici djece, mogli bi nakon ovih obeshrabrujućih redova upitati, misleći da su već samim postavljanjem pitanja uboli pravu stvar i faktički odgovorili na dilemu, mogli bi, dakle, likujući pitati – pa u čemu je fol? Zašto držati mačke kad su već tako zahtjevne, mrzovoljne, samo svoje? Eh. Čuj zašto? Najjednostavniji odgovor, koji vjerovatno niko izvan sekte neće razumjeti, glasi – zato! Ljubav prema životinjama (uostalom, kao i svaka prava, strastvena ljubav) ne traži ni razloge ni racionalna objašnjenja. Ljubav se desi. Ima ljudi koji drže i vole zmije. Ima ljudi koji, recimo, glasaju za nacionalne stranke. Ili vjeruju u Boga. Ima ljudi koji će nakon svega što im je uradila Federalna vlada ponovo glasati za isti blok partija koji im već 18 godina pije krv. E isto tako ima ljudi koji vole mačke, nemaju baš jaku argumentaciju kojima bi tu svoju ljubav odbranili pred skepticima i podlacima, ali ih tako strašno vole da je to… ljubav do groba.

Ljubav do groba podrazumijeva istinsku toleranciju, ne ovu bosanskohercegovačku. Kad vas ogrebe po lijevoj ruci, vi mu poturite i desnu. Kad vas ćapi za nos, ljubazno mu poturite i uho. Nije sad važno je li lijevo ili desno. Kad se njemu igra sakrive ili dodave, a vi ste umorni, fino ćete ustati i sakrivati se ili dodavati po kući. Ljubav prema mačkama znači otići iz kafane kad vam je najslađe, jer znate da vam je šef kod kuće sam i nećete da pati. Ljubav je kad Dodik spomene referendum, a ti prvo kupiš Whiskas s piletinom, pa tek onda razmišljaš o ulju, brašnu i svijećama. Ili, kada na CNN-u jave da Obama vodi, prije nego što natočiš sebi travaricu, njemu uspeš cedevitu. (Ali nešto nije bio raspoložen da proba. Da nije možda latentni republikanac?)

Odanost prema mačku u nekim ekstremnim slučajevima nadmašuje – o, teško ćete povjerovati, ali govorim iz sopstvenog iskustva – čak i ljubav prema autu. Postoje i konkretni dokazi. Dok ovaj tekst nastaje, jedan opaki, crni mačak, ta neponovljiva konfiguracija krzna, mišića i kostiju, pružio se preko stola, odmah iza laptopa, raširio se kao da je oslobodio Mostar i tako iskreno, metodično i filozofski spava da svako ko ga pogleda mora istog trenutka osjetiti navalu emocija i sam sebi reći: jebo ćukenjad, ovo je ljubav do kraja života. A i šire…

tekst uz dozvolu autora prenosimo iz magazina Gracia