Samo siromašni umiru mladi

Autor je profesor javnog zdravlja i predsjednik odsjeka za javno zdravlje u medicinskom centru Erazmus Univerziteta u Roterdamu; član je Holandske kraljevske akademije nauka i umjetnosti

Ljudi sa nižeg dijela socioekonomske ljestvice (prema nivou obrazovanja, profesiji i prihodima) u prosjeku žive kraće i manje zdravo od onih koji su više kotirani. Zapravo, životni vijek po rođenju često varira između pet i deset godina, u zavisnosti od socijalnog i ekonomskog blagostanja, pri čemu siromašnije osobe provedu deset do dvadeset godina života više pateći od neke bolesti ili hendikepa u odnosu na bogatije.

U XIX vijeku ovakva situacija ne bi bila iznenađujuća s obzirom na u prosjeku niske prihode, široko rasprostranjeno siromaštvo i nedostatak socijalne sigurnosti. Međutim, danas su ovakvi podaci uobičajeni za države sa visokim prihodima, uključujući i one visokorangirane po ekonomskom prosperitetu i životnom standardu – čak i visokorazvijene zemlje Zapadne Evrope.

Otkako je završen Drugi svjetski rat, zapadnoevropske države pokušavaju da smanje socioekonomsku nejednakost ili da ublaže njene posljedice preko progresivnog oporezivanja, programa socijalnog osiguranja i niza kolektivnih finansijskih povlastica, poput državnih stanova, obrazovanja, zdravstvene zaštite i kulturnih i zabavnih ustanova. Međutim, iako se ovakvom politikom smanjuje nejednakost u određenim socijalnim i ekonomskim rezultatima poput prihoda, kvaliteta stanovanja i pristupa zdravstvenoj zaštiti, ona nije dovoljna da bi se eliminisale nejednakosti kada je riječ o zdravlju.

Dugoročni statistički podaci pokazuju da se socioekonomski jaz smrtnosti smanjio prije 1950-ih, ali je od tada znatno porastao. Još više je zbunjujuća činjenica da se izdašnija socijalna politika ne odražava u manjim razlikama u zdravlju. Čak se i skandinasvke zemlje – svjetski lideri kada je riječ o stvaranju univerzalne i dobro osmišljene socijalne politike koja je građanima dostupna od kolijevke do groba – suočavaju sa značajnim razlikama u zdravlju, uprkos relativno maloj nejednakosti u pogledu prihoda.

Moderne bogate države su definitivno daleko od iskorjenjivanja socijalnih nejednakosti, a razlike u pristupu materijalnim i ljudskim resursima i dalje su uzrok izrazitih razlika u životima građana. Međutim, radikalna preraspodjela bogatstva nikada nije bila cilj države socijalne pravde. Socijalna politika je prije usmjerena ka stvaranju kompromisa između interesa zaposlenih i poslodavaca, radnika i srednje klase. Kao rezultat toga, ona ima skroman efekat preraspodjele.

Dakle, iako djelimičan neuspjeh države socijalne pravde može da pomogne da se objasni postojanost nejednakosti u zdravlju, moraju se sagledati i drugi elementi kako bi se shvatio – i preokrenuo – rast tih nejednakosti. U sve obimnijoj naučnoj literaturi o toj temi pojavila su se dva moguća objašnjenja: selektivna uzlazna društvena mobilnost i odloženo širenje promjene ponašanja. U praksi su oba faktora validna.

Tokom XX vijeka, u zemljama sa visokim prihodima društvena mobilnost je rasla sporo ali postojano, zajedno sa obrazovnim postignućima i profesionalnim statusom koji su manje zavisili od porodičnog porijekla, a više od saznajne sposobnosti i drugih ličnih karakteristika. Kao rezultat toga, ne samo da se smanjivao obim socioekonomskih grupa bližih dnu ljestvice, nego su one vjerovatno postajale i homogenije u smislu ličnih karakteristika koje povećavaju rizik od zdravstvenih problema.

Štaviše, ljudi na višim socioekonomskim pozicijama prvo teže da usvoje novo ponašanje i spremnije se odriču postupaka za koje je otkriveno da ugrožavaju zdravlje, poput pušenja i uživanja u masnoj hrani. S obzirom na to, nove preporuke ponašanja koje daju medicinski stručnjaci imaju tendenciju da umanje nejednakosti u zdravlju, makar privremeno.

Značajne razlike u broju građana koji puše, bave se fizičkom aktivnošću, podvrgavaju se dijetama i konzumiraju alkohol pogađaju veliki broj bogatih zapadnoevropskih država. Sistem socijalne zaštite, koji je stvoren u cilju borbe protiv siromaštva, ima manje efekta protiv „bolesti izobilja“ poput srčanih bolesti i karcinoma pluća.

Sve ovo ističe potrebu za kreativnim rješenjima razlika koje nepotrebno i nepravično kvare živote onih koji imaju najmanje, stvaraju ogromne troškove zdravstva i predstavljaju prepreku za veće učešće u radnoj snazi (sprečavajući napore nekih zemalja da podignu starosnu granicu za odlazak u penziju).

U posljednjih nekoliko decenija, socijalna politika u većini zapadnoevropskih zemalja pravi otklon od preraspodjele. Ovo je greška, s obzirom da će posljedice ovog zaokreta – povećanje nejednakosti u prihodima, slabljenje mreža socijalne sigurnosti i manji pristup zdravstvenoj zaštiti – na duži rok povećati nejednakost u zdravlju.

Zapravo, bolje usmjerena politika preraspodjele koja stvara efekte selektivne uzlazne društvene mobilnosti i različite stope širenja promjene ponašanja, od suštinske je važnosti za unapređenje zdravlja socioekonomskim grupama koje su nisko kotirane na ljestvici. Dodatke na prihode treba da prate preventivni zdravstveni programi, a programi zdravstvenog opismenjavanja treba da pomognu da se smanji povezanost između slabe kognitivne sposobnosti i lošeg zdravlja.

Ravnopravan pristup zdravstvenoj zaštiti nije dovoljan. Smanjenje nejednakosti u zdravlju zahtijeva intenzivniju zdravstvenu njegu za pacijente iz nižih socioekonomskih kategorija, koja je prilagođena njihovim posebnim potrebama i problemima. Na primjer, prihodi od oporezivanja duvanskih proizvoda, koje neproporcionalno pogađa grupe sa nižim prihodima, trebalo bi koristiti za finansiranje programa prestanka pušenja koji su usmjereni prema siromašnim pušačima.

Značajna i postojana nejednakost u zdravlju pokazuje da bi se mogao postići ogroman napredak u smjeru unapređenja opšteg zdravstvenog stanja građana. Ovo bi moglo zahtijevati da se donekle preoblikuje sistem socijalne, ali bi rezultati bili vrijedni truda.

vijesti