Zov zavičaja

Povezani članci

• Novinari u niskom škartu
• Rabljena sedmica
• Raspudićev doprinos navlačenju Hrvatskoj („kifli“) luđačke ideološke košulje
• Viktor Ivančić: Kolektivni marš ka suicidu
• Intervju – Snježana Kordić: Radikalni nacionalisti su na vodećim pozicijama
• Human je grupa koja zbraja Nule i najavljuje svoj koncert u Zagrebu!

Kod Jurice Pavičića došlo je do klasnog paljenja, naime do klasne (re)interpretacije njegove nekadašnje domoljubne histerije, a to je već postao standardni manevar znatnoga dijela hrvatske boračke inteligencije, ljudstva koje prelazi mukotrpan put od nacionalista do socijalista

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Pretprošle nedjelje, 29. novembra, na rođendan Republike, novinar, pisac i hrvatski branitelj Jurica Pavičić osjetio je potrebu, kao i u mnogim ranijim prigodama, podijeliti sa širim auditorijem svoje ratne uspomene. Ovaj put je to učinio na javnoj televiziji, u emisiji ‘Nedjeljom u 2’, uz asistenciju voditelja Aleksandra Stankovića. ‘Ja smatram da čovjek, ako pripada nekoj zajednici, treba otići u rat isto onako kao što mora platiti porez’, kazao je tom prilikom J. Pavičić.

Dobro, pomislio sam, to je zaista respekta vrijedan mentalni dobačaj, nešto istinski imbecilno, dakle tipično pavičićevski, dakle posve uobičajeno; razumnoga gledatelja to u najboljem slučaju može potaknuti na utopijska razmišljanja o uvođenju nekakvoga posebnog poreza na glupost (pa da, u skladu s poreznom politikom, ratuju mahom budale), ali mu ne može pokvariti ugođaj prazničkoga ručka.

No onda shvatih da umobolna diskusija u televizijskome studiju predstavlja neočekivani nastavak jedne polemike što je vođena prije više od dva desetljeća i da je u njenom središtu ni manje ni više nego – moje ratno dezerterstvo. To se već, priznajem, odrazilo i na opći utisak koji je ostavljala pečena teleća koljenica na tanjuru. Priklao sam je gotovo nevoljko, vojničkom rutinom, kao da plaćam porez s nožem u desnici.

Na pitanje A. Stankovića zbog čega me je svojedobno javno denuncirao kao ‘ratnog dezertera’, J. Pavičić odgovorio je ovako: ‘Ideja da se ne ode u rat zato jer tebe tvoja funkcija čini imunim na mobilizaciju, meni je bila apsolutno socijalno neprihvatljiva.’ To ste prepoznali kod Ivančića? – upitao je voditelj. ‘To je tada tako bilo prezentirano u medijima’, odvratio je gost. Ali zar Ivančić nije bio mobiliziran tri dana nakon one naslovne stranice Ferala s Tuđmanomi Miloševićem u krevetu, a to će reći da mu je mobilizacija bila dosuđena kao protuzakonita kaznena mjera, i zar nije nakon rečene mobilizacije isti Ivančić završio u uniformi 4. gardijske brigade, pa se utoliko ni u formalnom pogledu ne može smatrati dezerterom? – to voditelj nije pitao sugovornika u studiju.

Kako god bilo, razumio sam da je kod J. Pavičića došlo do klasnog paljenja, naime do klasne (re)interpretacije njegove nekadašnje domoljubne histerije, do lažne konverzije plemenske u socijalnu zažarenost, a to je već postao standardni manevar znatnoga dijela hrvatske boračke inteligencije, ljudstva koje prelazi mukotrpan put od nacionalista do socijalista, s čestim odmorištima gdje se od ideoloških polazišta i ideoloških dolazišta pripremaju ubojiti kokteli, poput nacionalsocijalističkog izjednačavanja poreznih i ratnih obaveza pučanstva.

Ako mu je odista bila ‘apsolutno socijalno neprihvatljiva’ praksa da glavni urednici budu zakonski izuzeti od vojne mobilizacije, zašto se J. Pavičić optužbom za nacionalnu izdaju ostrvio na jedinoga novinskog urednika koji u to vrijeme jest bio mobiliziran, a pritom čak nije pokušao ni dezertirati, nego se prepustio prisilnom odlaganju u kasarnu? Kako to da svoju pravedničku klasnu kritiku nije usmjerio prema tadašnjem uredniku HRT-a, na primjer, ili prema uredniku Slobodne Dalmacije, prokletom civilu, pod čijom je rukovodnom palicom u ta doba objavljivao nadahnute potjernice? Otkud J. Pavičiću odvažnost da, pakirajući jednu očiglednu laž u prozirnu misu o jednakosti i socijalnoj pravdi, zajebava široki auditorij?… – sve su to pitanja što ih voditelj emisije, zbog nepoznatih razloga, nije postavio gostu pred kamerom.

Prije dvadeset i jednu godinu, dakle, ja sam se s J. Pavičićem upustio u polemiku nakon što je on u tadašnjem Vijencu objavio nečitljivu ‘analizu’ o tome u kolikoj je mjeri Feral ‘kriptokomunistički i jugonostalgičarski list’, i kada sam primijetio da su slične ‘analize’ na uvijek isti način razdružene s pameću, razbješnjeli hrvatski intelektualac i branitelj poručio mi je, prelazeći na intimističko ‘ti’, da sam obični ratni dezerter: ‘i ratni dezerter ćeš za mene i ostati’! Pavičiću sam, između ostaloga, još tada odgovorio, pod a) – da o ratnom dezerterstvu općenito imamo radikalno suprotstavljena gledišta; pod b) – da meni kao ‘Jugoslavenu’, podrobno opisanom u Vijencu, nije jasno zbog čega bih bio dezerter u Pavičićevoj zavičajnoj vojsci, a ne u Jugoslavenskoj narodnoj armiji; i pod c) – da ja od mobilizacijskog poziva nisam bježao, nego sam se odbio na njega dobrovoljno odazvati, jer sam to smatrao tiraniziranjem kritički raspoložene štampe, pa sam još i telefonom informirao nadležne vojne vlasti o adresi na koju mogu doći i uhapsiti me, što su ovi doista i učinili, zatim me pospremili u zatvor na nekoliko dana, a potom podvrgnuli ‘obuci’ kakvu čak ni J. Pavičiću ne bih poželio.

Danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, u televizijskome nastupu J. Pavičića nema ni spomena o tome da se, oglašavajući me u jesen 1994. ‘ratnim dezerterom’, predstavnik nacionalne boračke inteligencije samo pridružio sveobuhvatnome režimskom udaru na Feral, u vrijeme dok je taj list bio javno spaljivan, oporezovan za šund, zasut stotinama sudskih tužbi, dok su njegovi novinari bivali ozloglašeni kao narodni neprijatelji, fizički napadani, uhođeni od strane tajne policije, a glavni urednik, eto, prinudno unovačen zbog ideje o socijalnoj jednakosti. Kao što nema riječi o tome da se u to uzbudljivo doba liberalni intelektualac J. Pavičić redovito pridruživao javnim masakriranjimaRade Iveković, ili Lordana Zafranovića, ili Rade Šerbedžije, ili nekoga četvrtog izroda u svježe očišćenom polju nacionalne kulture, i tako, kao uzoran vojnik oplemenjen stegom, nastavio ispunjavati svoje ratne obaveze i u civilstvu.

Danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, Pavičićeva je domobranska p(r)oza značajno drugačija, svojim nekadašnjim spisateljskim pothvatima on pridaje strogo klasnu motivaciju, nije ga, veli, na huškačke aktivnosti poticao domoljubni žar, niti oportunistički poriv da se prikloni nasilnom stremljenju većine, već snažno izražena socijalna osjetljivost. ‘To ja smatram stavom koji je zapravo lijevi stav’, kaže A. Stankoviću, a ovaj prikladno bleji. Umjesto prema domovini, što je termin koji prezire, radije iskazuje lojalnost ‘zavičaju’, što je također ‘lijevo’. Dragi kolega Ante Tomić, doduše, u prilogu emisije opisuje ga kao ‘građanskog desničara’, uz napomenu da ‘on to ne smije reći’, no J. Pavičić ga uz osmijeh drugarski ispravlja i izjašnjava se kao ‘konzervativni ljevičar’, premda se i sam ranijih godina smatrao ‘građanskim desničarom’. Što onda čini svjetonazorski svemir J. Pavičića? Kakvo je to drveno željezo u tekućem stanju? Od kojih je sve elemenata sastavljena ta pišalina?

To je, dakako, potpuno svejedno: građansko-desničarsko-konzervativno-ljevičarska orijentacija tipskoga izdanka nacionalne inteligencije je integralno hrvatsko Ništa, intelektualna i moralna pustoš iz koje se rađa načelo organske povezanosti krvi i tla, načelo da ‘čovjek, ako pripada nekoj zajednici, treba otići u rat isto onako kao što mora platiti porez’, a ako se dotični čovjek u dotičnoj zajednici ne osjeća komotno, J. Pavičić će ga revno nalupati kao dezertera i izdajnika. Drugim riječima: u duhu važeće porezne politike, svi imamo biti poslušni pripadnici stada, nudeći grla pod obredni nož bilo kojem drumskom razbojniku što se zatekne na vlasti, a tim ćemo se načinom i klasno izjednačiti – kao topovsko meso ili kao čuvari logora, kako već sudbina odredi.

Uostalom, do kuda se prostire Pavičićev ‘zavičaj’? Kako se to ‘zavičaj’ brani u susjednoj državi? U televizijskoj emisiji voditelju je ljubazno objasnio da je sudjelovao ‘u dijelu rata koji je bio oko Stoca’. U davnoj polemici pak meni je napisao ovako: ‘Nekako smo u isto vrijeme dobili poziv 1993., ti si u stan pozvao televizijske ekipe, a ja sam dužnost prema zavičaju izvršio.’ Ako bi to doista bilo točno – ako smo mobilizacijski poziv zbilja dobili ‘nekako u isto vrijeme’ – ja moram reći da mi je isti uručen 31. prosinca 1993., u vrijeme kada su Heliodrom, Dretelj i drugi logori za Bošnjake bili u punome pogonu.

Eto prilike da u nastavku prepiske raščistimo ove faktografske nejasnoće i dodatno rasvijetlimo obavezu izvršavanja ‘dužnosti prema zavičaju’. Što se J. Pavičiću motalo po glavi te 1993. godine u Hercegovini, netom prije nego što će vojska kojoj je pripadao sravniti Stolac sa zemljom? Pobjeda ili porez?