ENG
Završni čin mitologije o Velikoj Hrvatskoj
Autor/ica 👤Aleksandar Brezar
Izdvajamo
- Čović se u biti mora zalagati za što raniji ulazak BiH u EU, jer jedino time se može koliko-toliko obrisati granica između Hrvatske i BiH. Čović je ovom pričom ustvari pokazao da je ipak prije svega Bosanac (i Hercegovac) ‒ inat je na Balkanu, uprkos svemu, stereotipno svojstven prvenstveno nama, a ovo je klasičan primjer inaćenja naspram kako struktura vlasti u BiH, tako i te pakosne međunarodne zajednice koja se usudila osuditi “uznike”.
Povezani članci
Slobodan Praljak je u konačnici – slobodan. Njegov prah, sve što je ostalo od proteklih dvadeset pet godina koje su pojeli mitovi, biće posut Hrvatskom. Kampanja Dragana Čovića, za koju je Praljak svojom žrtvom, možda i jedinom u životu, dobio igru “nulte sume”, nastavit će se unedogled, osokoljena ovim potezom. A sve što smo dobili, mi građani i građanke ove države, jeste još jedno novo poigravanje s našim sudbinama. Pitanje je, na kraju, sljedeće: kada će oni zagrijani za “nacionalnu stvar”, koje god ona denominacije bila, oni koji sada za rezultat ove i sličnih kampanja zvekeću virtuelnim oružjem putem komentara na portalima ili preko društvenih mreža prijete novinarima, aktivistima, pa i političarima, shvatiti da je poenta svega, posebno najgoreg kojeg uporno čuvamo za najbliže, samo i uvijek nečija fotelja?
Kada je Slobodan Praljak prošle srijede javno pred svjedocima i kamerama oduzeo sebi život u haškoj sudnici, šekspirovski tragično popivši otrov iz bočice, morao je znati da će time samo i jedino produžiti mit o herojskoj Hrvatskoj i njenom priljepku, Herceg Bosni. Isto tako, morao je znati da će najprije uticati na produžavanje potpuno neosnovanog narativa prihvaćenog od dijela hrvatskog naroda o tome da zločine, bez obzira na sve materijalne dokaze i svjedočanstva kojima je Tribunal raspolagao i na koje se oslanjao proteklih godina u njegovom slučaju, nisu činili Hrvati. “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbijam presudu haškog Tribunala!”, posljednje su unaprijed pripremljene riječi velikog dramaturga, koji je svoj performans, baš kao i odluku da mu se pepeo nakon smrti raspe njegovom Hrvatskom, morao osmisliti još u svojoj ćeliji.
Optimisti među nama bi se nadali da bi neko u njegovoj poziciji imao vremena u toj istoj ćeliji da razmišlja o svojim djelima. Najpozitivniji bi se nadali katarzi. Oni realni, međutim, prepoznali su u ovom ultimativnom “snuff” uratku, kako ga je tačno okarakterisao Dragan Bursać, apsolutni i krajnji spin, posljednji čin cementiranja mitologije o velikim Hrvatima i Velikoj Hrvatskoj. Snuff spin, koji će ostati urezan u pamćenju svih koji su mu svjedočili. Nemala je to pobjeda, te je ovaj hamletovski obrat (minus njegova ekumenska dilema, koju, gle čuda, niko ne spominje) možda ipak jako niska cijena za nju, iako je ta cijena nečiji – Praljkov – život. Praljkov potez je potez “nulte sume”: u teoriji igara i ekonomskoj teoriji. Igra nulte sume se najlakše može objasniti situacijom u kojoj dobitak ili gubitak jednog učesnika tačno odgovara gubicima ili dobicima drugih. U ovom slučaju, Praljak je pobijedio: izgubio je vlastiti život, da bi “hrvatska stvar” nastavila da živi.
Nekakav suživot
Scenu napušta Slobodan Praljak. Na scenu izlazi Dragan Čović. Čujmo njegov monolog. O životu ili smrti Slobodana Praljka se još nije ni znalo kada se trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH oglasio s pozivanjem na smirenost jer će “provokacija biti, prije svega iz centara političkog, i ne samo političkog djelovanja u BiH i izvan BiH”. Insinuirajući ponovnu ugroženost Hrvata u BiH, ovoga puta u reakciji na pravomoćnu presudu, koja s tom ugroženošću realno nema ništa, Čović je na konferenciji za štampu 29. novembra utvrdio da treba insistirati na tome da prevashodno Hrvati i Bošnjaci grade “nekakav suživot”. Tačno tako. “Nekakav”. Logično pitanje koje se postavlja jeste kako lider hrvatskog naroda namjerava graditi suživot ako istovremeno negirajući ispravnost haške presude šestorci, koju je tog 29. okarakterisao kao “polijevanje ulja na vatru”, negira i dignitet i određenu vrstu makar moralne satisfakcije koju ovom presudom dobijaju žrtve i njihove porodice iz drugih etniciteta? Puno je logičnije, a zna to i Čović, da bi upravo prihvatanjem presude i njene činjenične osnove, upravo doprinio tom “nekakvom” suživotu. Jer je ovakvim spinom rezultat po pitanju pomirenja ‒ nikakav.
Kognitivna disonanca
Već naredne prilike, prvog decembra, Čović se manje bavio suživotom, a više “hrvatskim pitanjem”, i to uz neke krajnje ekstremne opaske. Tokom posjete Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Čović je presudu okarakterisao kao “zločinačku” (!) te je rekao da Hrvati “na to vrijeme moraju biti ponosni”, ublaživši donekle tako radikalnu izjavu generaliziranim tvrdnjama kako BiH ne bi bilo bez HVO-a, a ni bez “Hrvatske i njene politike prema BiH”. Ovakav primjer whitewashinga ‒ sapiranja toga da je samo dva dana ranije jasno rečeno da je Hrvatska imala svoj udio u pokušajima stvaranja Herceg-Bosne kao etnički čiste teritorije koja bi se pripojila matici Hrvatskoj ‒ u krajnjem je kontrastu s onim što razum i logika dozvoljavaju da se shvati istovremeno. Kaže filozofija, a i psihologija, da je kategorija kognitivne disonance situacija u kojoj mozak odbija da prihvati dvije jednakopravne, a suprotne činjenice ‒ a Čović očito insistira na stvaranju kognitivne disonance, jer je to stanje izgleda jedino unutar kojeg je moguće da istovremeno postoje dvije istine: ona o Herceg-Bosni kao udruženom zločinačkom poduhvatu širih razmjera, i one o Herceg-Bosni kao elementarno potrebnoj za očuvanje BiH. Istine možda jesu brojne, ali činjenica je uvijek jedna, kako smo ustanovili u ranijim tekstovima. I ta činjenica je ipak ustanovljena na sudu, pa se sve svodi na to da je Čović u biti odličan u kreiranju samo što glasnije i veće halabuke, a u nadi da će ta kakofonija nadglasati i time prikriti ono što jeste zaista tačno.
Sve za svoje
Nakon posjete HAZU, uslijedila je konferencija za štampu poslije večernjeg premijersko-predsjedničkog sastanka u Zagrebu. Na konferenciji za štampu, činilo se kako se nije vodio primjerom premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je, možda nakon kritika EU, odlučio polako smanjivati temperaturu. Čović je na ovoj konferenciji za štampu iznio nekoliko vrlo oštrih stavova koji su većinom završili u sjeni priče o navodnoj potencijalnoj reviziji presude. O samoj reviziji presude ne treba trošiti riječi, jer je vjerovatnoća da je ona uopšte moguća minimalna, te je ovo evidentan pucanj u prazno u svrhu ohrabrivanja Zeitgeista u Hrvata 2017. ‒ okosnica ove priče, i koristan alat političarima ovoga naroda, jeste pokazati da su spremni uraditi sve za “svoje”. Osim prihvatiti presudu i priznati zločine, kao što smo i ranije rekli. No, vratimo se onome u sjeni.
Od onog što je od Čovića izgovoreno u Zagrebu, najprije se ističe ranije naglašeni stav da bi evropski put BiH mogao zbog ove presude biti stavljen na čekanje. “Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u BiH i Hrvatskoj”, rekao je Čović, pritom opet insinuirajući krajnje indikativne stvari, od kojih se posebno ističe vrlo nejasno formulisano pitanje vlasti. Naime, poručujući da su Hrvati “ipak neka vlast”, Čović u svom ohrabrenju hrvatskog naroda, namjerno ili ne, jasno zanemaruje činjenicu da na vlasti bar u BiH nije niti hrvatski, niti srpski, niti bošnjački narod, kako bi svaki od predstavnika ta tri naroda volio vjerovati. Čović, opet, vrlo dobro zna da je ustavni poredak takav da niti jedna od tri etnonacionalne skupine nikad nije na vlasti, već samo zajedno s ostala dva. Drugo, prijetnjama o zaustavljanju evropskog puta BiH, Čović jasno škodi i svom narodu. Potpuno je jasno da, ako se već zalaže za položaj hrvatskog naroda u BiH, Čović se u biti mora zalagati za što raniji ulazak BiH u EU, jer jedino time se može koliko-toliko obrisati granica između Hrvatske i BiH. Čović je ovom pričom ustvari pokazao da je ipak prije svega Bosanac (i Hercegovac) ‒ inat je na Balkanu, uprkos svemu, stereotipno svojstven prvenstveno nama, a ovo je klasičan primjer inaćenja naspram kako struktura vlasti u BiH, tako i te pakosne međunarodne zajednice koja se usudila osuditi “uznike”.
Tužite Bosnu i Hercegovinu!
Da ima još šta reći, ovoga puta unutar granica BiH, Čović je dokazao petog decembra. Nakon dvodnevnog uzvratnog posjeta premijera Plenkovića Mostaru, što su mnogi pročitali kao pokušaj smirivanja strasti jer je Plenković u međuvremenu odlučio da ponavlja kako se “presuda treba poštovati”, Čović se odlučio na još jednu spinovsku mudrost. Rekavši kako bi logoraši, “bez obzira u čijem logoru su bili”, trebali tužiti BiH za potencijalne reparacije, jer se sve to “dešavalo u BiH”. Time je još jednom pokušao skrenuti pažnju sa zaključaka presude “šestorci”, posebno onog o učestvovanju Hrvatske u udruženom zločinačkom poduhvatu. Naime, ovim potezom je preduhitrio bilo koga ko se našao u logorima HZ HB kao što je Dretelj, ili Koštana u Stocu, da se ne dosjeti i sada tuži Hrvatsku. Pritom, iako još nema naznaka da će tužbi biti, bilo pojedinačnih ili kolektivnih, istovremeno je unaprijed odgovornost prenio na vlasti u BiH, rekavši da “BiH treba pronaći način kako pomoći tim ljudima”. Stavimo na trenutak sa strane majstorsko prebacivanje loptice u tuđi dio terena. Indikativno je da su za Čovića to samo “ti ljudi” – “ti ljudi”, koje je svojevremeno i sam izuzimao za potrebe Sokola čiji je direktor bio, kao što se da vidjeti iz faksimila jednog od dopisa Josipu Praljku, zamjeniku upravitelja zloglasnog Heliodroma iz juna 1993. Da li je Čović ikada svojim očima vidio “te ljude” koje je tražio radi “poslova podizanja i postavljanja zaštitne ograde”, ne znamo. Međutim, znajući za ono što se dešavalo u Heliodromu, a o čemu je na kraju krajeva i sam Josip Praljak svjedočio u Hagu, upravo protiv svog rođaka Slobodana Praljka i ostalih članova “šestorke”, bilo bi krajnje interesantno pitati da li bi ih danas imao snage pogledati u oči. Sve je to, naravno, krajnje nebitno. Presuda “šestorci” i sve ostalo oko nje je samo vješto orkestrirana predstava s jednim jedinim ciljem: daljim omogućavanjem propagandne djelatnosti unutar vlastitog etniciteta kojom se okoštavaju mitološka ubjeđenja, a što bi trebalo osigurati ostanak na vlasti.
Godine koje su pojeli mitovi
Slobodan Praljak je u konačnici – slobodan. Njegov prah, sve što je ostalo od proteklih dvadeset pet godina koje su pojeli mitovi, biće posut Hrvatskom. Kampanja Dragana Čovića, za koju je Praljak svojom žrtvom, možda i jedinom u životu, dobio igru “nulte sume”, nastavit će se unedogled, osokoljena ovim potezom. A sve što smo dobili, mi građani i građanke ove države, jeste još jedno novo poigravanje s našim sudbinama. Pitanje je, na kraju, sljedeće: kada će oni zagrijani za “nacionalnu stvar”, koje god ona denominacije bila, oni koji sada za rezultat ove i sličnih kampanja zvekeću virtuelnim oružjem putem komentara na portalima ili preko društvenih mreža prijete novinarima, aktivistima, pa i političarima, shvatiti da je poenta svega, posebno najgoreg kojeg uporno čuvamo za najbliže, samo i uvijek nečija fotelja?
Autor/ica 👤Aleksandar Brezar
.jpg){kind=link}