“Za referendum spremni.” Komentar komentara nadbiskupa Puljića.

Povezani članci

• Naprijed – u prošlost!
• Dehumanizirani svijet
• MUP POJAČAVA PRITISAK: Policija zatražila sudsku zabranu rada organizacije za ljudska prava
• Online obrazovanje u Hrvatskoj
• Pametno podržava studente i zaposlenike Filozofskog fakulteta u Zagrebu
• O čemu, dakle?

Neki dan je neki čovjek pod znakovitim imenom Mladi Jastreb (zvuči tako indijanski – da li možda statira na snimanju Winetua ) i sa obiljem dobro plaćenog slobodnog vremena kako to već i dolikuje perjanicama naše druge narodnooslobodilačke borbe (1991-1995), a nakon dubokoumnog mozganja izašao sa konstruktivnim i krajnje benevolentnim prijedlogom koji će poboljšati stanje u hrvatskoj vojsci i pridodati njezinoj “borbenoj gotovosti” a cjelokupnom stanovništu Republike život učiniti boljim , rafiriniranijim i plemenitijim. Čovjek takvoga imena i s takvim prijedlogom bi u nekim drugim državama i društvima zauzeo mjesto u nekom Hyde parku i stojeći na panju, iznosio svoj umni prijedlog dokonim šetačima željnim zabave. U Hrvatskoj je međutim cijeli javni prostor “hajdiziran” pa se i ovaj zabavljač poduhvatio posla skupljanja potpisa i drznuo se poslati svoj prijedlog na više instance uključujući i predsjedničku. I dok je predsjedničin odgovor ovoga puta bio kratak, jasan i jezgovit, dakle nedvosmislen , to se nebi moglo reći za onaj nadbiskupa Puljića koji je i predmetom ovoga komentara.

Ponajprije, što je uopće navelo jadnog nadbiskupa da se “očituje” o prijedlogu koji ničim ne zaslužuje ničije očitovanje ( da je dobronamjeran bio bi dosjetka ovako, on je doista samo provokacija)? Da li je to činjenica da su se među imenima vrlih potpisnika našla i dva vrla biskupa ( vrlog akademika da ni ne spomenemo) ili žalosna činjenica da se u Hrvatskoj danas traži i očekuje očitovanje Crkve o svemu i svačemu, što jest i što nije područje njezine ekspertize i da se ona nametnula kao autoritet koji ima odgovor na sve osobne i društvene (naročito društvene) probleme i dileme , od umjetne oplodnje, školskih kurikuluma do povijesnih pozdrava.

Nije bila laka situacija u kojoj se našao nadbiskup Puljić, prilično šizofrena, rekli bismo. Na jednoj strani duhovne vježbe – a na drugoj “za dom spremni.” No , snašao se. Baš onako svećenički uvijeno i božanski klišeizirano nadbiskup nam je objasnio najprije da potpisani akademik ne izražava mišljenje Akademije ni potpisani svećenici mišljenje Crkve pa ni nogometaš stajalište svoga kluba. Slijedom toga i on sam dakle izražava samo svoje osobno mišljenje a ono bi se ukratko moglo odčitati ovako – budući živimo u demokraciji možemo lupetati o čemu god hoćemo a da zbog toga (hvala bogu i njegovu dosljednom antikomunizmu-op.aut.) više ne moramo ići na “obavjesne razgovore”. Jer, misli nadbiskup, u demokraciji je je sve dozvoljeno – pozivati na ubijanja, protjerivanja, ( nepoželjnih pripadnika drugih etničkih grupa) i nove ratove, javno ismijavati i osporavati prava manjina ( na brak ili ćirilicu napr.) , amaterski revidirati prošlost ili javno braniti neobranjiva moralna zastranjivanja. Jedini uvjet je da za naša lupetanja imamo argumente, nije važno jesu li oni zdravorazumski, pozitivni, konstruktivni , benevolentni ili su nerazumni, skupi, destruktivni, iluzorni, iracionalni – glavno da su argumenti. Nema tu nepotrebnog moraliziranja (inače toliko dragog Crkvama), sve zavređuje jednaku pažnju i vrijeme . Demokracija je, prema Puljiću boj argumenata a bojno polje – referendum. Referendum je onaj spasonosni deus ex machine, rješavač i rastjerivač maglenih i iracionalnih, osobnih i nacionalnih dilema .Pa idemo na referendum po poznatom obrascu – domisli se frustrirani pojedinac ili grupa bilo čemu, sakupi potpise ne osobito upućenih sugrađana i prisili većinu da “izađe” na referendum i izjašnjava se o stvarima o kojima do sada uopće nije razmišljala a kamoli imala potrebu boriti se za njihovo ostvarivanje. Nije važno što traćimo vreme i novac ( nije beg cicija; vremena ionako imamo previše a novac nije naš nego državni) i ni jedna ideja nije dovoljno iracionalna i irelevantna a da ne bi mogla biti predmetom referendumskog odmjeravanja snaga. Pa tko je jači taj neka kvači i mijenja Ustav prema vlastitom sustavu vrijednosti i valjda po načelu “vox populi- vox dei”. Dozvoljavam da monsignor Puljić nije ekspert za političke sustave, direktnu i indirektnu demokraciju, totalitarne režime uključujući fašizam ali držim da bi po svojoj vokaciji i teološkoj naobrazbi morao biti u stanju odvagnuti dobro od lošega, prihvatljivo od neprihvatljivoga, vrijedno od nevrijednoga i bitno od nebitnoga. Pa umjesto da tako u ovome slučaju poziva na referendum i pri tome upliće znanost, struku i demokraciju, on je samo trebao sakupiti malo građanske hrabrosti, zdravog razuma i elementarnog ljudskog poštenja i reći : “Dragi Hrvati, urazumite se, ovaj car je gol, ničega tu nema”. Ili je, pak, ako mu nedostaje gore nabrojenih kvaliteta ( nemaju svi hrabrost niti moralnu snagu svoje glave pape Franje) ovu glupavu provokaciju trebao jednostavno ignorirati i prešutjeti. I to bi bilo bolje od ridikuloznog rješenja koje je ponudio i njime se osramotio. Čini se, morao bi više i duhovno vježbati.