VIKTOR IVANČIĆ:ZAKON I JED

Povezani članci

• UDRUŽENI PRAVOSUDNI PODUHVAT: Mostarski zločinac uskoro na slobodi
• AH, DA LONZA…
• Komemorativni skup u Glini
• Republika Ustaška
• Vika i salama
• Kuda idu divlje svinje

Kaznenim djelom „sramoćenja“, koje je na snazi od početka prošle godine, postavlja se infrastruktura diktature. Karakter te diktature – ne više socijalističke, već kapitalističke – lako je prepoznati i po tome što su mjere progona usmjerene na autore, a ne na nakladnike

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

ZAKON

Ne piše nam se dobro. Nakon što je Slavica Lukić, jedna od naših najboljih novinarki, postala prvom žrtvom zakonske odredbe kojom se kažnjava „sramoćenje“ (čl. 148. KZ), svakome bi trebalo biti jasno kakva je paklena naprava ugurana u hrvatsko kazneno zakonodavstvo. Slučaj kolegice Lukić kristalno je čist: pisala je o financijskim transakcijama između države (HZZO) i privatne Poliklinike Medikol, ne iznijevši ni jedan pogrešan podatak, pa joj je sud razrezao kaznu od 80 dnevnih dohodaka iliti 26.133 kune.

Ne piše nam se dobro. Kazneno djelo „sramoćenja“, naime, podrazumijeva da novinar može biti osuđen zbog toga jer je napisao istinu, ukoliko sud ocijeni da njeno objavljivanje nije u javnome interesu. A sudac Marko Benčić – kojeg se sjećamo po tome što je borca za ljudska prava Tončija Majića poslao na psihijatrijsko vještačenje – ustvrdio je upravo to: da pisanje o distribuciji javnoga novca u privatnu kompaniju „nije u javnome interesu“.

Ne piše nam se dobro. Jer u obrazloženju presude također stoji kako je izrečena kazna primjerena ne samo počinjenom zlodjelu, već i – sada udahnite – „osobi okrivljene“. Izgleda da je Slavica još dobro prošla, pošto ju je sudac Benčić mogao izložiti metodama kaznene psihijatrije, kakve su se u boljim danima sovjetskog socijalizma redovno prakticirale protiv neprijatelja režima.

Ne piše nam se dobro. Paragrafom 148. KZ-a, koji je na snazi od početka prošle godine, postavlja se infrastruktura diktature. Karakter te diktature – ne više socijalističke, već kapitalističke – lako je prepoznati i po tome što su mjere progona usmjerene na autore, a ne na nakladnike. Sloboda govora je privatna stvar, čija se cijena upravo utvrđuje sudskom praksom, i „nije u javnome interesu“, što god se o tome trućalo u Ustavu.

Ne piše nam se dobro. Novinari su oglašeni kao divljač za odstrel, s tim da je sezona lova stalno otvorena, a lovcima omogućeno korištenje automatskog naoružanja. Blagodareći normativnoj potpori, novinski pisac može biti glatko osuđen zbog ležernije stilske figure, neoprezno umetnutog pridjeva, nezgodne metafore, sarkastične primjedbe, vrijednosnoga suda, pa čak i hladno iznesenog podatka ukoliko činovnik iz pravosudnog aparata konstatira da je njegova činjeničnost javnosti nepotrebna.

Ne piše nam se dobro. Na snazi je formula kakva nije bila poznata ni u doba Krivoustog, kada su novinske prilike krojili Pašalić, Krpina i slični. Hrvatski žurnalisti, ionako pripitomljeni preko svake mjere, uglavnom odani političkim i financijskim centrima moći, zaraženi samocenzurom toliko da se više ne pitaju služi li njihov posao informiranju ili blamiranju, dobivaju prigodu usavršiti se daljnjim kroćenjem. Hrvatska medijska mrklina postat će još crnja.

Ne piše nam se dobro. Pa tako ni ovome potpisniku. Za samo nekoliko dana (16. travnja) učinak kaznenoga djela „sramoćenja“ isprobat ću u sudnici, pod optužbom da sam „sramotio“ Željka Rogošića pišući kako je za glavnog urednika HTV-a postavljen u vrijeme kada tom kućom upravlja njegov vjenčani kum i kako je u natječajnoj proceduri lažirao biografiju. Skoro je sigurno, međutim, da u raspravi neće biti riječi o faktima, nego o pridjevima, metaforama i sarkazmu. Sama pomisao da bi za sudačkim stolom mogao sjediti netko kreativan poput Marka Benčića izaziva jezu. A unaprijed me jebe i naziv kolumne. Jao, jao… Dakle, ispravak krivih navoda s početaka pasusa:

Ne čita nam se dobro!

JED

Tomislav Čadež, kazališni kritičar unovačen u tjelesni zdrug građanina Dolenčića, obranio je u Jutarnjem listu svete vrijednosti hrvatske ratne epopeje od moga destruktivnog zanovijetanja. Tom prilikom je obavijestio publiku da me Ivo Sanader zapošljavao u Novom listu i Novostima, te da sam vlasnik jahte, to jest da je „Feralova jahta, zajedno s Kerumovom, godinama plutala u splitskoj luci.“

Budući da je riječ bezmalo imbecilnim podmetanjima – jer Sanader, eto, nije ispomagao moje novinarske angažmane, kao što to začudo nije činio ni Franjo Tuđman, jer ne posjedujem jahtu, niti sam je ikada posjedovao, jer nitko iz Ferala nema jahtu, niti je ikada imao… – zaključujem da je, s obzirom na predmet našeg spora, Čadež zapravo dosljedno učvrstio svoju poziciju: moraš se kvalificirati kao lažov od formata da bi pisao o veličanstvenim učincima hrvatske oslobodilačke vojne. Bez značajne kolekcije obmana nije moguće širiti istinu o „domovinskom ratu“.

Uz takve propozicije, koliko god se kazališni kritičar trudio da mu stil ne bude „suh“ poput mojeg, nego propisno mokar, u ishodu dobivamo isti ofucani klišej, standardni proljev kakvoga na dnevnoj bazi cijede vojskovođe iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara ili neke slične utvrde odakle se na ideji očuvanja ratne baštine organiziraju mirnodopski progoni.

Umjesto na ono o čemu pišem, Čadež je, tipično za autorski nemoćna njuškala, fokusiran na ono što bi o meni mogla dobaciti čaršija ili policija, jer se čaršiji ustvari i obraća, jer on čaršiju smatra javnošću, te mi se s takvim sirotanom, koji će na svaki argument uzvratiti ponekom sočnom denuncijacijom ili falsifikatom, čini dosta besmisleno raspravljati, tim više jer je stilski ozbiljno raskvašen, a k tome me ne zanima baš ništa iz sfere njegove privatnosti: ni kakvim prometalima raspolaže, ni gdje stanuje, ni s kime spava.

Vođen istim rezonom – da se s podvalama upusti u javnu polemiku – Čadež sve vrijeme sivonjski ponavlja kako ja Dolenčića i njega nazivam „ustašama“, hrvatsku državu „ustaškom“, a slavnoga redatelja vojnih parada čak i „genocidnim“ (što je pridjev u čije značenje uopće ne uspijevam proniknuti), premda za takvo što ne može imati uporište u tekstu, pošto je moja namjera bila upravo suprotna: stati u obranu neopravdano optuženih ustaša čijim umjetnim zubalima pitomi građani poput Čadeža i Dolenčića prikrivaju svoje očnjake.

Ti su očnjaci, potvrđujući moju tezu, naposljetku sasvim upečatljivo bljesnuli u Čadožovu pamfletu: u Lori nije bio logor nego „vojni zatvor“, iako su u njemu završavali civili; tamo nisu radili stražari nego „psihopati“, pa se to ne računa; mučenih i ubijenih je bilo samo nekoliko desetaka, što je jedva malo više od ništa; zatvor na Velesajmu ne važi jer je bio „ilegalan“, iako su čuvari imali iskaznice MUP-a, a zapovjednik funkciju pomoćnika ministra policije; u Osijeku je ubijeno tek desetak Srba, u Gospiću nekoliko desetaka, u Sisku stotinjak… što je zanemariva količina, posve u granicama normale, kao što je bilo normalno i razumljivo da Dolenčić 1991. Srbe naziva „divljom stokom s istoka“ koju „treba ili zatvoriti ili eliminirati“.

Pred takvim sijevanjem građanskih kljova, kojim se utvrđuju gabariti građanske normalnosti, ne ostaje mi drugo nego tupo slegnuti ramenima. Koliko iz svoje izdajničke busije razumijem, ti su svjetlosni signali važni zbog kontrole društvenog pamćenja, zbog počasne iluminacije Tuđmanova režima i njegovih ekstradjevičanskih ratnih zahvata, pa uopće ne čudi što su se na građanskoj straži istaknuli ljudi od teatra. Dolenčić je s uspjehom glancao vladareve čizme – čijeg je vlasnika, sjetimo se, prerana smrt spriječila da u Haagu bude osuđen zbog Dretelja, Heliodroma i drugih hercegovačkih „vojnih zatvora“ – a Čadež sada vrijedno čisti poprišta zločina od državnih obilježja.

Možda bi bilo prikladno salutirati krpi i metli, jer njihov korisnik iznosi kapitalne povijesne istine. Npr: „Vlast je te zločince rastjerala čim je shvatila što rade, odmah, 1991., ako ih i nije uhapsila!“ A četiri godine poslije tog Čadežova kategoričnog uskličnika, četiri godine nakon što je brižna vlast obavila temeljitu dezinfekciju oslobodilačkih snaga, odjednom, iz čista mira, u svega nekoliko dana, osvane više od sedamsto leševa, sve redom iz korpusa one Dolenčićeve „divlje stoke“, u prosječnoj dobi od 70 godina, dok dvjesto tisuća živih otplovi iz Hrvatske u bogapitaj kojem smjeru. Toliko je to velika jahta bila.