ENG
Viktor Ivančić: Mislim, dakle, postrojen
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
Tako profilirano društvo, doduše, u velikoj mjeri već postoji, no izgleda da najodgovornije među patriotima silno nervira šačica koja remeti nacionalnu idilu. Njihovo načelo je čelično: „Istina o Domovinskom ratu“ može biti zaštićena jedino dok zajedno lažemo o njoj! Prema Turudićevoj viziji, treba biti strogo zabranjeno činjeničnim tvrdnjama podrivati Domovinsku laž za koju su prolivene rijeke krvi, drugim riječima: uzimaš li u usta „Domovinski rat“, dužan si domovinski srat kao i svi ostali, inače te čeka tri ili pet godina zatvora. Tko se usudi držati sokratovskog principa da će „radije biti u zavadi s cijelim svijetom nego sa samim sobom“, plaćat će za to sokratovsku cijenu.
Tko misli svojom glavom, bavi se kriminalom!
To nepisano društveno pravilo, koje već punih četvrt stoljeća intenzivno živi u samostalnoj, suverenoj, demokratskoj, slobodarskoj, vječnosanjanoj i jedvadočekanoj Hrvatskoj, uskoro bi moglo dobiti i svoje pisano, naime – zakonsko utemeljenje.
Bilo bi to, kažimo odmah, sasvim prikladno formaliziranje modela što je neformalno na snazi još otkad su ga zadali mrki očevi hrvatske državnosti, a prema kojemu društvo opasano zidinama nacionalne države ima nalikovati autoritarno ustrojenom internatu gdje će se šibom i klečanjem na krupnoj soli i kukuruzu uspostavljati red, rad i disciplina, te iznad svega jedinstvo kao jedina dopuštena osobina tako okupljene zajednice.
Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, čovjek koji se zove Ivan Turudić, predložio je da se u Kazneni zakon RH uvede „kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata“, što bi, prema njegovu mišljenju, „pridonijelo pomirenju u Hrvatskoj“ i „snižavanju strasti“ naraslih nakon prosvjeda ratnih veterana u zagrebačkoj Savskoj ulici. „Nemam gotovo rješenje“, kaže Turudić, „nego samo prijedlog o kojem bi trebalo provesti široku raspravu u kojoj bi se izjasnili pravnici i političari, stručnjaci i šira javnost“.
Prema tom prijedlogu visokoga sudskog dužnosnika, predsjednika najvećega županijskog suda u Hrvatskoj, kazna od tri ili pet godina zatvora bila bi propisana za javno iznošenje teza „poput onih da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje“. Turudić naglašava kako namjera inicijative – kojom bi dakle individualno mišljenje steklo odlike kriminalnog djela, a verbalni delikt se slavno vratio u zakonodavne akte zemlje koja sebe naziva demokratskom – jeste „da se pošalje poruka da država štiti najviše društvene vrijednosti“.
To da kao „najviše društvene vrijednosti“ figuriraju zakonom zaštićene neistine, koliko god zvučalo bizarno, čini se posve logičnim iskorakom hrvatske državotvorne ideje u eru svoje pune zrelosti. Ako je, naime, ona „priroda Domovinskog rata“ gola laž – budući da je (oslonimo li se na činjenice i zdravi razum dok nam to još pravna država dopušta) „Domovinski rat“ nesumnjivo bio agresorski u Bosni i Hercegovini, da je on nesumnjivo imao mnoge elemente građanskoga rata u Hrvatskoj i da je cilj Oluje nesumnjivo bio masovni progon srpskog stanovništva – namjera je očito zakonskim discipliniranjem oformiti zajednicu od četiri i pol milijuna lažova.
Tako profilirano društvo, doduše, u velikoj mjeri već postoji, no izgleda da najodgovornije među patriotima silno nervira šačica koja remeti nacionalnu idilu. Njihovo načelo je čelično: „Istina o Domovinskom ratu“ može biti zaštićena jedino dok zajedno lažemo o njoj! Prema Turudićevoj viziji, treba biti strogo zabranjeno činjeničnim tvrdnjama podrivati Domovinsku laž za koju su prolivene rijeke krvi, drugim riječima: uzimaš li u usta „Domovinski rat“, dužan si domovinski srat kao i svi ostali, inače te čeka tri ili pet godina zatvora. Tko se usudi držati sokratovskog principa da će „radije biti u zavadi s cijelim svijetom nego sa samim sobom“, plaćat će za to sokratovsku cijenu.
Istaknutom pravniku valja odati priznanje što je, hrabrije čak i od svojih ideoloških tutora, odbacio liberalno-demokratske tričarije poput slobode mišljenja i izražavanja kojima europski činovnici uporno maltretiraju hrvatsku političku klasu. Lišivši se hipokrizije i diplomatskih obzira, uspio je juristički konkretizirati samu bit onoga što su roditelji nacije, sričući ode „demokratskim promjenama“, imali na umu u osvit devedesetih: sloboda je najmanje što možemo žrtvovati za slobodnu Hrvatsku!
Sudac zapravo traži da se uz pomoć zakona oživotvori naizgled apsurdna parola – „1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“ – pod kojom mjesecima demonstriraju neofašistički osviješteni šatoraši iz Savske ulice. Njegova je želja da se „Domovinski rat“, upisom u kazneno-pravne akte, kao solidnom pretpostavkom za insceniranje društvenoga bojišta, oglasi trajnim stanjem, onim segmentom slavne hrvatske povijesti koji je najznačajniji po tome što nije okončan. Elem, nema demobilizacije dok traje debilizacija!
Sve doista djeluje poput dosad nezabilježena slučaja političkoga kretenizma – jer je riječ o kretenskome prijedlogu što ga je izložio osvjedočeni kreten pod sudačkom togom – no stvar postaje mnogo manje zabavna znamo li da je Ivan Turudić najozbiljniji kandidat za ministra pravosuđa u budućoj HDZ-ovoj vladi, te da će, usreći li ga šef partije očekivanom funkcijom, njegovu inicijativu s oduševljenjem usvojiti predstojeća parlamentarna većina.
Još je manje smiješno podsjetimo li da ambiciozni jurist, nudeći se za visoku političku dužnost, samo normativno uobličuje nedvosmislenu poruku koju je na jednome stranačkom mitingu prije nešto manje od godinu dana s kažiprstom u zraku isporučio Tomislav Karamarko: „Svatko u svojoj kući, u svojem dvorištu, može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne“. Na javnoj sceni, naglasio je vođa HDZ-a, „morat će se poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, naši branitelji, naši poginuli, politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška“.
S druge strane, Turudiću u prilog valja reći da je kazneno sankcioniranje onih koji se ogriješe o tabu „Domovinskog rata“ tek karika koja nedostaje, više nego prirodan dovršetak administrativno-pravnog, a napose ideološkog nasilja kojim je obavljeno uniformiranje hrvatskoga društva. „Domovinski rat“ zlatnim je slovima upisan u ustav kao izvorište državnosti, Sabor je u doba vladavine Ivice Račana usvojio famoznu „Deklaraciju o Domovinskom ratu“ u kojoj piše da je „Domovinski rat bio pravedan, obramben i oslobodilački“, ti su obvezujući obrasci ugrađeni u nastavne programe hrvatskih obrazovnih institucija, tih se obvezujućih obrazaca strogo pridržavaju hrvatski mediji i akteri u političkom životu, te obvezujuće obrasce kao ampule straha redovito guta svaki žitelj slobodne i nezavisne Hrvatske, čak je i termin „branitelj“ za hrvatskoga ratnog veterana skovan da bi se već na jezičnoj ravni odbacile gadne insinuacije poput vojne agresije na susjednu državu, ratnoga zločina ili planskoga progona stanovništva neželjene nacionalnosti.
U vrijeme kada je sudac Turudić zatražio široku javnu raspravu o svojoj zakonskoj inovaciji, zagrebačka aktivistica Marijana Mirt, obilježena kao jedna od organizatorica prosvjeda protiv logorovanja neoustaša u Savskoj ulici, privremeno je odselila iz grada, jer je na njenu adresu stiglo više od dvije stotine uvredljivih poruka, od kojih su mnoge sadržavale prijetnju smrću. Što ima normalnije nego da država, sitnim izmjenama u kaznenom zakonodavstvu, preuzme sadašnje ingerencije rulje i spriječi eskalaciju uličnoga nasilja?
Nije li bolje gospođu Mirt i individue slične njoj smjestiti na par godina u zatvor nego prepuštati domoljubnoj svjetini da ih opravdano lišava života? Nije li to jedini racionalan put ka „snižavanju strasti“ i „pomirenju u Hrvatskoj“?
Sve što je potrebno je da gospođa Mirt i individue slične njoj shvate kako ima takvih demokratskih zemalja gdje je ljudski um na indeksu zabranjenog naoružanja i gdje će, odvaže li se misliti svojom glavom, počiniti teži oblik kriminalnog delikta. Tada će možda razumjeti i smisao sljubljivanja svetinja s vječnošću, prostu činjenicu da „Domovinski rat“ ne može biti toliko kratkoročan da zanemari obračun s poratnim dezerterstvom.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
