VIKTOR IVANČIĆ: BARDITIZAM

Povezani članci

• Koncert za ksenofobnu volinu
• Sjećanje na Josipa Reihla-Kira: Mirotvorac na nišanu
• ZASTOR JE SPUŠTEN
• U Austriji održana konferencija o jeziku i nacionalizmu
• Dragan Markovina: Karamarko u Južnoj Hrvatskoj
• Senka Marić Šarić: Problem Mostara je što ljudi koji u njemu žive ne znaju, niti žele znati, šta je građanski identitet

Milan Jajčinović upeo se štititi živu i mrtvu spomeničku baštinu, očuvati bardove intaktnima, jer vjeruje da se nacionalna stvar i duhovne vrijednosti hrvatskog državotvorstva mogu spasiti samo strategijom kulturnog barditizma kakvu on zorno demonstrira

Piše: Viktor Ivančić

Ne diraj naše bardove! – zaprijetio mi je Milan Jajčinović u Večernjem listu, nakon što sam se u ovom tjedniku drznuo osvrnuti na dugometražni feljton Ivana Aralice, gdje je „živući hrvatski književni klasik“ (kako ga Jajčinović s ljubavlju apostrofira) izvoljeo predložiti paket oštrih zakonskih mjera protiv širitelja „jugoslavenske“ i „komunističke“ propagande, čitavu jednu zgodnu kolekciju zabrana, cenzura, lustracija, izgona i hapšenja, e da se u kaosom zahvaćenoj Hrvatskoj napokon zavede nešto reda, naime da se prisilnim putem ostvari etnička i ideološka jednoobraznost.

Priznajem da sam se zaledio od straha, jer nisam poveo računa o tome da se „živući hrvatski književni klasik“ ne kreće u javnome prostoru bez pratnje čopora kućnih ljubimaca, rasnih primjeraka koji nervozno tapkaju prednjim šapama i sijevaju očnjacima, dresiranih da štite lik i djelo gospodara, pa bi i ovo mrko pašče iz Večernjeg lista, koje zasad samo monotono reži i slini, možda moglo jurnuti u mome pravcu i nasrnuti neverbalnim sredstvima, samo ako bi ga mentor pustio s lanca i zaključio da mu je kurentnije pribaviti komad protivnikova svježeg mesa nego da mu draga zvjerka (također monotono) oblizuje ruku i njuška ga u predjelu prepona.

Jajčinović kaže da sam „zlovoljan“ prema „živućem hrvatskom književnom klasiku“ jer je „centar jugonostalgije detektirao u manjinskim srpskim Novostima“ i zatražio zabranu toga lista. Veli da „Ivančić Aralici ne oprašta to zapažanje“ (što bi značilo da se zahtjev za zabranom može isporučiti u vidu „zapažanja“, kao kad te netko „zapazi“ pendrekom po rebrima), te ga još i vrijeđa, tvrdeći kako je ovaj „skriboman“ i „najnadahnutiji ovdašnji proizvođač seljačke proze“. To je, moram primijetiti, nasilno istrgnuti fragment, jer ja sam za Aralicu napisao da je „najnadahnutiji ovdašnji proizvođač seljačke proze i vrckave policijske publicistike“, a zbog čega je Jajčinoviću „seljačka proza“ nešto uvredljivo, dok „policijska publicistika“ nije, i zašto su mu seljaci toliko mrskiji od policajaca, ne bih se usudio nagađati.

No, ne radi se samo o Ivanu Aralici, nego o cijeloj galeriji spomenika nacionalne kulture, a ja sam tek simptom i jedan od aktera projugoslavenskog zločinačkog pothvata kojim se te mramorne gromade nastoje skrckati, pa onda i nacionalna kultura – i sve što se njome hrani: država, narod, kućni ljubimci… – trajno uništiti. „Naši su medijski i mentalni jugonostalgičari“, piše Jajčinović, „prije više od desetljeća počeli omalovažavati i proskribirati sve hrvatske intelektualne veličine koje su se suprotstavile njihovim jugofilskim težnjama, a u zaštitu hrvatskog nacionalnog interesa“.

Počelo je, podsjeća, vrijeđanjima klasičnoga Ranka Marinkovića, nastavilo se ruženjima klasičnih Slobodana Novaka i Ivana Aralice, da bi na red za skrnavljenje došli i klasici iz drugog ešalona, poput Banca, Sesardića, Prosperova Novaka i Raspudića. „Njih ovdašnja jugo-mizerija doživljava kao intelektualnu branu koja dijeli Hrvatsku od dragog joj Balkana i koju zato treba rušiti. Aralica je samo posljednji, ali zasigurno ne i zadnji!“

Kada prokulja topla nacionalna osjećajnost, kriteriji su takvi da se neće smatrati uvredom ako te neki rudlavi sisavac iz Večernjeg lista kočijaški ispsuje i nazove „jugo-mizerijom“, ili ako te njegov intelektualni uzor izjednači s četnicima, svrsta u krvoločnu kriminalnu skupinu i pozove državne vlasti da te hapse, zabranjuju i lustriraju, a prosvijećenu rulju potakne na linč, ali će se držati silno uvredljivim primijetiš li kako bard nacionalne književnosti, eto, štanca poseljačenu prozu. Prema tim propozicijama, obilježeni jugofil vrijeđat će javni moral ne kaže li hvala kad ga uzoran Hrvat pljune, a kamoli ukoliko se dirne u pitanja spisateljske vještine. Nije, očito, važna težina izričaja, nego činjenica da je guslarska literatura seoskog učitelja postala jedina naša „intelektualna brana“ od Balkana i primitivnih aspiracija s istoka.

Koliko sam uspio razumjeti, Jajčinović se upeo štititi živu i mrtvu spomeničku baštinu, očuvati bardove intaktnima, jer vjeruje da se nacionalna stvar i duhovne vrijednosti hrvatskog državotvorstva mogu spasiti samo strategijom kulturnog barditizma kakvu on zorno demonstrira. U tome zasigurno nije osamljen – sličan kulturni barditizam, po mome mišljenju, provodi se i kroz obaveznu školsku lektiru – no Večernjakov lajavac bolje od drugih njuši opasnosti: jugonostalgija mu zaudara na sve strane, skoro je čitavo hrvatsko društvo izloženo groznom zagađenju, kamo god se osvrneš nekontrolirano buja srbofilsko smeće, čak i program Hrvatske televizije odiše nekakvom „jugo-sjetom“… da bi naposljetku sročio rečenicu koja me doslovno zgrozila, pa ću je citirati kurzivom: „Sport, estrada i politika gotovo svakodnevno pokazuju kao da je Hrvatska još uvijek mentalno u Jugoslaviji.“

Zaista? Zar stvarno i „sport“? Aralica je, naime, u finalnome dijelu svog feljtona – gdje se na neizrecivo glup način bavi „sindromom narcizma malih razlika“ – ministra Željka Jovanovića proglasio „mentalnim Jugoslavenom“ zato jer je u nazivu svog ministarstva riječ „šport“ zamijenio riječju „sport“. „Makar se radilo samo o dijakritičkom znaku na slovu š“, tumači bard, takve razlike između Hrvata i Srba, odnosno njihovih jezika, „treba vidjeti kao bitne crte etničke posebnosti“, a oni koji „zatiru elemente posebnosti“ provode „nasilje u ime političkog jugoslavenstva“. I nakon što je klasik na primjeru „športa“ plastično objasnio u čemu je kvaka s hrvatskim jezikom i „sindromom narcizma malih razlika“ – pošasti koju izaziva „političko jugoslavenstvo“, jerbo te razlike zatire – Jajčinović ga svesrdno podupire tvrdnjom kako se i kroz „sport“ pokazuje da je Hrvatska mentalno u Jugoslaviji!

A zašto „sport“, Jajčinoviću?! Kakav te „sport“ spopao, Jugoslavenčino jedna srbofilska?! Gdje ti se izgubila kvačica, jugo-mižerijo?! Kako misliš provoditi kulturni barditizam i promicati nacionalnu duhovnost ako se služiš istim jezičnim podlostima za kojima, prema bardovu uvaženom sudu, posežu projugoslavenski satrapi? Jesi li ti možda peta kolona u klasikovu čoporu, Jajčinoviću, čuvar arijske hrvatske kulture koji krije svoju balkansku pasminu?

Istini za volju, da imam snage suzbiti estetsko gađenje i prolunjati kroz prozno stvaralaštvo Ivana Aralice iz ranijeg razdoblja, siguran sam da bih tamo pronašao svu silu „sportova“ i „sportaša“, naročito bacača kamena s ramena koji brane rodnu grudu od Turaka i Srba. Nedavno je dao ukoričiti pisma što ih je razmjenjivao sa svojim izdavačem Zlatkom Crnkovićem, a u jednome od njih, pisanom u kolovozu 1983., veli Aralica Crnkoviću ovako, kurzivom: „Vas sam pak zamolio da leksik ipak kroatizirate više nego do sada, jer mi postaju neugodni prigovori takve vrste, premda znam da nemam pravo što ih slušam.“

Zar to nije dražesno? Književni velikan moli izdavača da mu kroatizira leksik romana, jer su mu neugodni prigovori koje čuje, tj. da mu leksik nije dovoljno hrvatski, premda on zna da nema pravo što takve prigovore sluša, tj. vjeruje kako je kroatizacija banalna i nepotrebna, a uz to je i ne umije sam provesti u djelo, već traži od izdavača da to učini umjesto njega: iz vizure Araličina aktualnog goničkog nagona, takav je gard eklatantan primjer „zatiranja elemenata posebnosti“ koje proizlazi iz „političkog jugoslavenstva“.

I što ja sad mogu neko krstiti se s tri prsta nad ovim rasulom dijakritičkog hrvatstva? Uz mrvicu dosljednosti Aralica bi morao dekapitirati jučerašnjeg, a Jajčinović i današnjeg sebe, samo kad bi taj dvojac uspio dokučiti tko im glave nosi. A kako je to nemoguća misija, neće osvijestiti ni to da je njihovo prizivanje nekog budućeg poglavnika – koji bi ovo društvo kazneno-zakonskim mjerama očistio od Jugoslavena, Srba i drugih štetočinskih elemenata – tek izraz hrvatstva kao kontinuiranog samoprezira. Nadajmo se da će barem naučiti ispravno kačiti štipaljke na gorda hrvatska slova, te u športskome duhu prionuti pišanju za Večernji list.

tekst izlazi u printanom izdanju tjednika Novosti