VIKTOR IVANČIĆ: APARATOM NA APARAT

Povezani članci

• Jadne percepcije nekada velike Evrope
• Opet otkaz Hrvoju Zovku na HRT-u
• Poncije Pilat bi i klečanje pod vukovarskim križem
• Kriminalna hobotnica na HRT-u: „Domoljublja“ zlata vrijedno
• Udruženi političko-medijsko-crkveni pothvat laži o Jasenovcu
• Krleža: Smrt R. Harlekinija (1925)

Da li je policija uhodila državnog tužioca i osmero novinara ili je pak mjerama nadzora izložila državnog tužioca i osmero njegovih pomoćnika koji su, stjecajem okolnosti, zaposleni kao novinari?

Evo još jednog teksta u kojem ćemo se pobljuvati po radu hrvatske policije. Zbog uštede prostora, učinimo to u prvome pasusu: hrvatska policija je u najvećoj mjeri organizacija profašističkoga tipa, impregnirana mentalitetom koji se nije promijenio od vremena Tuđmanove diktature, uvijek spremna da bez suvišnih obzira ugrozi prava i slobode građana, te tako – za račun nacionalnih, partijskih ili osobnih interesa – potkopa vrijednosti demokratskog društva, one nad kojima bi nominalno trebala skrbiti.

I sada, pošto smo najvažniju zadaću obavili, možemo se posvetiti nešto ležernijem uvidu u svježe otkriveni slučaj policijskoga nasilja nad skupinom novinara i Glavnim državnim odvjetnikom.

Da bi taj pokušaj imao smisla, nužno je razriješiti sljedeću dilemu: Da li je policija – pod a) – uhodila državnoga tužioca i osmero novinara ili je pak – pod b) – mjerama nadzora izložila državnoga tužioca i osmero njegovih pomoćnika koji su, stjecajem okolnosti, zaposleni kao novinari?

Ako je u igri verzija a), postupak policije vrijedan je svake osude, uključujući kvalifikacije kakve su navedene u prvome pasusu. Ukoliko je na stvari opcija b), policiju valja osuditi na potpuno isti način, što znači da prvi pasus trebamo dodatno naglasiti, ali se u isto vrijeme i prestati zamarati dosadnim moralističkim prenemaganjima oko ugrožavanja tzv. novinarskih sloboda.

Sve dosad raspoložive indicije upućuju na to da se u konkretnome slučaju radilo o varijanti b). Tako se urušavaju elementi klasične drame o sudaru pravde i nepravde, pogodne za crno-bijelu tabloidnu obradu, gdje sile zla svirepo nasrću na snage dobra. Prizor u širokome kadru prije asocira na nešto nalik obračunu bandi.

Bande u toj neukusnoj metafori jesu državni organi progona, zaokupljeni frakcijskim ratovima u kojima očigledno ne nedostaje vatrenoga oružja i probušenih lubanja. Propuh u glavama vrlo je blag, jer se radnja zbiva tamo gdje friški zrak skoro i ne dopire: u državnom interijeru. Ispada da je stvar toliko zatvorena unutar sistema da se ne može tek tako uzdići na načelnu razinu.

Kronologija je u svakom slučaju zabavna, i to na tipično hrvatski način. Nakon što je lanjskoga ljeta na stranicama dviju dnevnih novina – „Jutarnjeg lista“ i „Večernjeg lista“ – osvanuo ama baš svaki tajni iskaz svjedoka u postupcima protiv Ive Sanadera, a pogotovo poslije objave svjedočenja bivše HDZ-ove blagajnice Branke Pavošević, također zaštićenog oznakom tajnosti, državni odvjetnik Mladen Bajić zatražio je formalnu istragu – s više ciničnih nego suicidalnih namjera – e da bi se otkrilo „odakle cure informacije“.

Kombinirajući zdravu logiku s nečasnim namjerama i sumanutim zakonskim ovlaštenjima, tadašnji ravnatelj policije Oliver Grbić, u dogovoru s tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Tomislavom Karamarkom, naredio je posebne mjere nadzora nad osmero novinara, te se istraga, slijedom novinarskih kontakata, proširila i na samog Bajića. Policijski špijuni novinarima su izlistavali telefonske pozive i SMS-poruke, a uz to ih i fizički uhodili puna četiri mjeseca.

Grbić i Karamarko, udubljeni u policizaciju društvene scene, spremni obogatiti demokratski život metodama političkih zločina, imali su snažne motive da pritisnu državnoga odvjetnika, jer je ovaj, apsolvirajući Sanaderov udio u „aferi Fimi-Media“, spakirao i optužnicu protiv cijelog HDZ-a. Kreativni Grbić u to je vrijeme čak razradio plan podizanja anonimnih kaznenih prijava protiv pojedinih čelnika SDP-a, na osnovu kojih se policija – „postupajući po nalogu“ – angažirala u operacijama difamiranja političkih protivnika.

S druge strane, Mladen je Bajić, godinama konzumirajući funkciju, razvio istančani osjećaj za tajming: kao što je protiv Sanadera pokrenuo istragu tek kada je ovaj sišao s vlasti i kada je za to dobio odgovarajući poticaj od Jadranke Kosor, tako je i optužnicu protiv HDZ-a podigao u jeku izborne kampanje, kada je bilo jasno da ta stranka prelazi u opoziciju, i to u derutnome stanju. Bolje od mnogih drugih on je razumio da se političke utakmice mogu aranžirati u kazneno-pravnom ključu, a naročito obratno.

S treće strane, rijetko je tko u Hrvatskoj dvojio oko toga da su dokumenti s oznakama tajnosti – koji su odreda išli na štetu optuženih – biranim novinama dostavljani iz tužilaštva, na dnevnoj bazi, u količinama za koje je trebalo osigurati kamionski prijevoz. Pod „curenjem informacija“ podvodila se specifična propagandna aktivnost pomoću koje će se upriličiti suđenje izvan sudnice, pa su „Jutarnji“ i „Večernji“ u profesionalnim krugovima smatrani loše kamufliranim ispostavama državnoga odvjetništva.

Sanader je naposljetku fasovao veću zatvorsku kaznu od organizatora masovnih ratnih zločina u Osijeku, a s obzirom na to da ga čeka nekoliko procesa s još ozbiljnijim inkriminacijama, izvjesno je da mu se smiješi sibirska perspektiva. Karakteristično je da popratnu medijsku harangu i mobilizaciju javne porote predvode upravo novine koje su mu, dok je vladao, bile na usluzi, koje su svim sredstvima prikrivale premijerovu pljačku narodne imovine i rasturale njegove kritičare i političke oponente.

Prije par godina Claudio Battistelli pisao je o medijskoj proizvodnji pravne države i egzekutivnim rolama tzv. istraživačkog novinarstva (takvima gdje se žurnalisti okupljaju u svojevrsne kaznene trupe i kroz formu „otkrića“ isporučuju sankcije), iznoseći usput i otrovnu tezu da je razliku između despotskih i demokratskih vlasti moguće uočiti i po tome koriste li medije kao zatočenike ili kao saučesnike. Posebno se osvrnuo na tranzicijska društva:

„Pravna država u tranziciji – shvatimo li je i kao slabo uravnoteženu ideološku mašinu – realizira svoju moć kroz sektor javnog informiranja. Ali ne tako da se reprezentira i koristi klasična propagandna sredstva, nego da tim načinom iscrpi skoro cjelokupno svoje djelovanje, pa je vrlo poučno promatrati kako mediji, naoružani uzvišenom parolom o ‘pravu javnosti da zna’, postaju dio represivnog aparata.“

Imamo li, dakle, posla s okršajem unutar represivnog aparata, jadikovke o „ugrožavanju novinarskih sloboda“ zvuče dosta šuplje. U devedesetima je tajna policija prisluškivala i pratila one koji su bili obilježeni kao protivnici režima, a sada slične mjere poduzima prema onima što su se pozicionirali na jednome od režimskih punktova; izgleda da su nakon državnih neprijatelja na red došli državni prijatelji… Nepredvidive su putanje hrvatske socijalne evolucije.

Što onda činiti? Ništa, vratiti se uvodnome pasusu, uzaludno pozvati da bitange poput Karamarka i Grbića budu izgnane iz političkog života, i tek u dodatku primijetiti kako nedopustivo policijsko nasilje nad novinarima ima sve manje izravne veze s pravom javnosti na objektivno informiranje: ono je naprosto jednako odvratno kao i uhođenje liječnika, advokata ili postolara.

Jedini razuman novinarski stav je založiti se za zaštitu „novinarskih sloboda“ tako da se iz fraze izbaci pridjev.

Tekst objavljen u tjedniku Novosti