Tuđe dvorište

Izdvajamo

• Takvo izrugivanje žrtvama doista jest „civilizacijski poraz jednog društva“, kako bi rekla šefica Hrvatske, sve vireći preko plota. U isto zagađeno srpsko dvorište. U isti civilizacijski poraz.

Povezani članci

• Drago Bojić: Konfesionalnom vjeronauku nije mjesto u školama
• Predrag Lucić: Jeremijom protiv Pape
• LIJEPE LI SU MOSTARSKE KNJIŽEVNE PROMOCIJE – Viktor Ivančić u Mostaru
• Boris Pavelić:Živi pijesak ratnih zločina
• Završni čin mitologije o Velikoj Hrvatskoj
• Vesna Rajnović: Milanović ima ambiciju obnoviti politiku Franje Tuđmana prema BIH koja je tijekom rata realizirala udruženim zločinačkim pothvatom u punom kapacitetu svoje destruktivnosti

Rekla je hrvatska predsjednica: “Izrugivanje žrtvama na mjestu zločina civilizacijski je poraz za jedno društvo, neprihvatljiv povijesni revizionizam i rehabilitacija politike kojoj nema mjesta u suvremenoj Evropi.“ Referirala se time na mahnitanje ratnog zločinca Vojislava Šešelja u mjestu Hrtkovci u Vojvodini, odakle su 1992. masovno protjerani Hrvati. I dodala kako je „poražavajuće da srpska država u 2019. dopušta skup istih ljudi u Hrtkovcima, simbolu stradanja Hrvata Vojvodine“.

Rekla je premijerka Srbije: “Zahtevamo od članica Evropske Unije, da ne dozvole neonacističke proslave slednika ustaškog pokreta.“ I još: “Ne sme se dogoditi da se zločin zaboravi.“ Referirala se ona na skoro okupljanje proustaške desnice u Bleiburgu, mjestu takozvanog masovnog stradanja Hrvata od strane partizana po završetku drugog rata, a zahtjev „da se zločin ne zaboravi“ izgovorila na komemoraciji u ustaškom logoru Jasenovac.

I eto, obje su te dame u pravu, svaka im je na mjestu kada je riječ o povijesnom revizionizmu, zaboravu zločina, ali… Ali i jedna i druga, politički profano, a ljudski cinično, zahtijevaju civiliziranost i suočavanje s prošlošću od one druge, i danas neprijateljske strane. Pomele bi dakle samo tuđe dvorište. Jer premijerka Srbije smatra civiliziranim i prihvatljivim da na teritoriju njene države i dalje luduje i prijeti omiljeni domaći zločinac Vojislav Šešelj, ali će je smetati ustaški dernek u Bleiburgu, baš kao što hrvatsku predsjednicu, poput učiteljice koja ima pik samo na određenu djecu, smeta odvratni, četnički skup u Hrtkovcima, ali joj je okupljanje u Bleiburgu baš nekako milo i ne misli ona kako je to „rehabilitacija politike kojoj nema mjesta u suvremenoj Evropi“.

S akademskih će visina premijerka Srbije prozivati Hrvate zbog zloćudnog minoriziranja jasenovačkih žrtava, ali se zato njena vlada neće protiviti da se na mjestu nekadašnjeg nacističkog logora Sajmište, u neposrednoj blizini Beograda, otvori privatni dječji vrtić. Njena je memorija, naime, tipično selektivna, pa briše doba kada je u tom logoru likvidirano čak 6325 Židova, zbog čega je Srbija, uz uzornu kolaboraciju svoje vlasti s Nijemcima, već 1942. postala prvi Judenfrei teritorij, odnosno posve „očišćena od Jevreja“. Ipak Sajmište nije memorijalni kompleks, nego postaje „mjesto gdje će se vaše dijete osjećati sigurno i voljeno“. Obdanište to jest, građeno na području, ispunjenom kostima davno ugušenih Židova, partizana, antifašista… što ga je država prodala nekom privatniku koji se pravda da se u vrtiću „ne pjeva i ne pleše, nego prostor zadovoljava sve kriterije“. Čije kriterije? Političke kriterije Srbije čijoj premijerki tako smeta hrvatski revizionizam, ali ne i njen, domaći? Možda zato jer su u Jasenovcu od ustaške ruke pobijeni mahom Srbi, dok su u logoru Sajmište stradali uglavnom Židovi, od nacista kojima su domaćini tek malo pripomogli?

Ukratko, smeta nas samo tuđi fašizam. Baš kao što hrvatsku predsjednicu šokira provociranje fašiste Šešelja koji je progonio i ubijao Hrvate, ali će gordo slaviti obljetnicu akcije Bljesak kojom je Hrvatska 1995. oslobodila svoj okupirani teritorij. Vojnu akciju koja je započela teškim ratnim zločinom kojega se, međutim, prva dama Hrvatske ne želi sjećati, niti taj, od pravosuđa i države namjerno zaboravljeni, zločin smatra „izrugivanjem žrtvama“ i „civilizacijskim porazom jednoga društva“. A riječ je upravo o strašnom zločinu što ga je počinila hrvatska vojska u selu Medari, u Slavoniji, tamo na istoku Hrvatske. Ušli su u selo u pet sati ujutro, ne više militanti iz 1991., skupljeni zbrda-zdola, nego uvježbana vojna sila, obučena od strane Amerike, educirana o međunarodnoj konvenciji zaštite civila i ratnih zarobljenika, kojoj se, eto, u selu „ispriječilo“ čak dvadeset i četvero srpskih mještana. Pobili su ih dvadeset i dvoje, među njima jedanaest žena i troje djece. Preživjele su samo dvije sestre, jer toga jutra slučajno nisu bile u selu, a ubijeni su im otac, majka i sedmogodišnja sestra.

Tako je slavna akcija Bljesak počela „hrabrom“ egzekucijom skoro čitavog jednog sela; metkom iz neposredne blizine. Ali evo, desetljećima kasnije, hrvatska policija još „provodi predistražne radnje“, to jest ne radi ništa, nego poštuje političku odluku o zataškavanju zločina. No, cinizam države ide i dalje, pa kada su dvije preživjele sestre tužile Hrvatsku, tražeći odštetu, spor su izgubile, moraju platiti sudske troškove i prijeti im se ovrhom nad stanovima, jer država mučko ubojstvo njihove sedmogodišnje sestrice perverzno naziva tek „ratnom štetom“, a ne ratnim zločinom. U takvoj zlokobnoj državi prirodno je onda da ministar policije Bljesak naziva „kirurški preciznom“, to jest besprijekorno čistom vojnom akcijom, a to što je skalpel malo skliznuo i dokinuo živote dvadeset i dvoje civila sela Medari nije nešto čega bi se valjalo sjećati, a kamoli zločin još i procesuirati. Takvo izrugivanje žrtvama doista jest „civilizacijski poraz jednog društva“, kako bi rekla šefica Hrvatske, sve vireći preko plota. U isto zagađeno srpsko dvorište. U isti civilizacijski poraz.

Mladina