Tržište nekretnina u Hrvatskoj
Još nije sve gotovo

Povezani članci

• (Dis)kontinuiteti
• Atentat na iranskog nuklearnog naučnika: Profesor i bomba
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (9)
  Veličanje Kordića ruši racionalni temelj društva
• Radomir Lazić: Roditeljska kuća
• Bajden u razgovoru sa saudijskim kraljem pokrenuo pitanje ljudskih prava
• Muje iz Margite

Foto: © Christoph Borgans

“Na prodaju” umjesto “Slobodne sobe”: na istoku Slavonije grade se kuće na principu nadanja – i nude na prodaju.

Uredio: Ešref Zaimbegović

U Hrvatskoj se na kućama mogu vidjeti dvije vrste natpisa. Jedne nalazimo na moru. Naprimjer u Istri i Dalmaciji; u Dubrovniku, gdje se mogu jesti izvanredne grilovane lignje u sosu od češnjaka, i na lijepim ostrvima sa njihovim plažama i vinogradima kao što su Rab i Brač. Tamo su natpisi „Zimmer“ ili „Zimmer frei“ ili „Rooms“ ili ponekada na hrvatskom „Sobe“.

Druga vrste natpisa može se naći u Slavoniji, dakle u dugom špicu Hrvatske koji se od Zagreba proteže na istok. On počinje tamo gdje su more i krasna hrvatska ostrva daleko i završava se tamo gdje je more sasvim daleko i gdje je sama Hrvatska postala jedno ostrvo. Okruženo je Mađarskom, Bosnom  i Srbijom koje ga zapljuskuju sa tri strane. Mađari ne znaju u potpunosti šta bi trebali tražiti u Hrvatskoj a Srbi i Bosanci znaju od vremena rata u Jugoslaviji da tamo ne trebaju tražiti ništa. I tako se svi drže daleko od ostrva.

Natpisi na kućama u Slavoniji, ostrvu na kopnu, glase: “Prodajem kuću” ili “Prodaje se.”.

Nema kupaca u idiličnom kraju

Odmah vam bude jasno zašto bi ovdje trebalo kupiti kuću jer Panonska nizina vjerovatno nije nigdje tako lijepa kao ovdje. Uske ceste provlače se između pšeničnih i suncokretovih polja do seoskih naselja u kojima na svakom drugom telegrafskom stubu sjede rode i do lijepih kuća sa ružama na ogradi i znatiželjnim ljudima koji vam sobe ne iznajmljuju nego poklanjaju. I koji gostu koji ovdje traži pansion nude prenoćište u svojoj kući i osim toga rakiju i slaninu od vlastitih svinja.

Ali što više natpisa gost vidi postaje sve veća izvjesnost da ove kuće neće niko kupiti. Jer ne prodaju se samo lijepe kuće sa trijemom i ružama nego sve što ima četiri zida. Čak i kad zidovi nisu završeni, čak i ako su zidovi oštećeni u ratu.

Zahrđali metalni znakovi, trošne drvene  table

Neke ponude za prodaju napisane su na plastičnim folijama koje je vjetar već davno tako obrnuo da niko ne može pročitati broj telefona koji je tamo napisan. Neki su napisani na metalnim tablama koji se već odavno izjedene rđom. Neke su napisane na trošnim drvenim tablama obješenim na ogradu.

Natpisi su na selu ali i u gradovima. Naprimjer u Vukovaru – gdje su se vodile teške borbe u hrvatsko – srpskom ratu – i u Osijeku, jedinom velegradu Slavonije. “Svake sedmice odlaze dva ili tri moja poznanika iz Osijeka”, kaže jedna mlada žena koja je za razliku od svojih prijatelja našla radno mjesto u gradskoj upravi.

Kuda? Nekada u Zagreb gdje su bolje plate, kaže sekretarica jedne gimnazije. Ili na more. Ili u Austriju. Ili u Dablin. Niko ne zna zašto ali u irskom glavnom gradu narasta jedna hrvatska izbjeglička komuna.

Osijek i Dablin – to su dvije polovine pješčanog sata sa Osijekom na gornjoj strani.

Neočekivane posledice centralizacije

“Mislili smo da je u Jugoslaviji sve bilo centralizirano, Beograd u centru a mi na rubu”, kažu ljudi ovdje. “Međutim mi nismo imali pojma šta znači centralizacija.” Umjesto u sjevernom centru Jugoslavije između dva velegrada Zagreba i Beograda, sada Osijek leži na granici zemlje Hrvatske udaljen 200 kilometara od slijedećeg hrvatskog velegrada.

Posjetilac vremenom shvati da on nije u potpunosti razumio šta znači “Prodajem kuću”. To ustvari znači: “Ja tada odlazim”.

faz.net