Sažetak podneska Ustavnom sudu u postupku odlučivanja o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece – osnovni argumenti –

Povezani članci

• ZAMEO IH VJETAR
• Predstavljanje knjige Josipa Kregara “ŠUTNJA – Dno dna … sve trpimo postiđeno”
• Krvšćanstvo
• Domaće banke ‘gulikože’: Velikima dobro, male ‘ukras’
• Tako je govorio Stipe Šuvar
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (19) – Heliodrom: Premlaćivanja, izgladnjivanja, živi štitovi, pogibije, deportacije…

Foto: Steve Rhodes/Flickr

U podnesku se razmatra interpretacija prava na život u međunarodnom pravu, nakon čega slijedi analiza standarda zaštite reproduktivnih prava koje su uspostavili odbori utemeljeni glavnim konvencijama UN-a za zaštitu ljudskih prava te Europskog suda za ljudska prava i Europske komisije za ljudska prava. Potom se daje osvrt na recentne trendove u komparativnom zakonodavstvu i ustavnosudskoj praksi po pitanju regulacije pobačaja i zaštite prenatalnog života s naglaskom na europska rješenja, nakon čega se razmatraju moguće pravne i praktične posljedice ukidanja Zakona. Zaključuje se da bi tumačenje prava na život na način da uključuje fetus te posljedično ukidanje Zakona bilo u suprotnosti s međunarodnim standardima, trendovima u komparativnom pravu te bi imalo negativne posljedice na zdravlje i živote žena.

Analiza međunarodnopravnih standarda pokazuje je da fetus nema status nositelja ljudskih prava. Naime, pripremni materijal dokumenata koje jamče pravo na život na globalnoj razini  (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima,) pokazuje da se o pitanju raspravljalo te da je odlučeno da prava pripadaju samo rođenim osobama. Čak i Konvenciju o pravima djeteta, koja u preambuli sadrži odredbu o potrebi zaštite djeteta i prije i poslije rođenja, prema pripremnom materijalu treba tumačiti na način da se odnosi na obveze države da štiti kapacitet djeteta da preživi i razvija se nakon rođenja kroz zaštitu i potporu trudne žene kroz npr. zdravstvene mjere prenatalne skrbi. Europska konvencija preuzela je terminologiju Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Nadalje, tijela koji nadziru implementaciju konvencija u državama članicama postavila su standarde zaštite prava na reproduktivno samoodređenje u svojim općim preporukama/komentarima o pojedinim pravima, zaključnim komentarima na izvješća država članica te odlukama u individualnim slučajevima. Pravo na reproduktivno samoodređenje odnosi se na pravo parova i pojedinaca da slobodni od diskriminacije, prisile i nasilja odlučuju o tome hoće li i koliko često te u kojim vremenskim razmacima imati djecu te da imaju informacije i sredstva za donošenje takvih odluka. To je pravo prepoznato u Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (čl. 16. I čl. 12.), koja ga razrađuje u dvije preporuke (br. 21. i 24.), iz kojih se može iščitati potpora pobačaju na zahtjev. I drugi odbori donijeli su komentare u kojima postavljaju standarde zaštite tog prava (npr. Opći komentar br. 22 Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava). Osim toga, odbori u svojim zaključnim komentarima na izvješća država članica konzistentno kritiziraju države koje imaju restriktivne zakone te zahtijevaju od njih da liberaliziraju zakone i prakse. U odlukama na individualne pritužbe našili su kršenja prava zbog restriktivnih zakona (predmeti: Odbor za ljudska prava K.L. protiv Perua, Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, Mellet protiv Irske,) ili problema s dostupnošću pobačaja u praksi (predmeti: Odbor za ljudska prava, L.M.R. protiv Argentine, Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena L.C. protiv Perua). Europska komisija za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava odbili su priznati fetusu status nositelja ljudskih prava, no nisu se jasno odredili o pravu na pobačaj. Ipak, smatrali su da liberalni zakoni, uključujući onaj koji dopušta pobačaj na zahtjev (kao u slučaju R.H. protiv Norveške), ne krše konvencijska prava te su uspostavili standarde kojima se osigurava pravovremena dostupnost pobačaja u praksi (poljski slučajevi: Tysiac, R.R. i P. i S.). Međunarodnopravni standardi zaštite ljudskih prava stoga ne upućuju na to da je hrvatski Zakon neustavan.

Analiza zakona i ustavnosudske prakse u Europi također ne upućuje na zaključak da je hrvatski zakon neustavan. Naime, velika većina država u Europi  (27) dopušta pobačaj na zahtjev u ranim stadijima trudnoće. Recentna ustavnosudska praksa u Europi sve veću pozornost posvećuje pravima žena. Ustavni sudovi Slovačke i Portugala, na primjer, odbili su fetusu dati status subjekta ustavnih prava te razmatrali pitanje zaštite prenatalnog života kao pitanje vrijednosti, koje se ostvaruje prvenstveno zaštitom žena. Godine 2010. portugalski Ustavni sud je presudio da je pobačaj na zahtjev u skladu s Ustavom te ustvrdio da se zaštita prenatalnog života ne postiže kriminalizacijom pobačaja, već kroz edukaciju i uspostavu socijalnih politika koji podržavaju želju za nastavkom trudnoće. Slovački je Sud 2007. naglasio da zaštitu fetusa prvenstveno treba realizirati mjerama zaštite žena (u području zdravstvene, socijalne i radno pravne politike), a ne mjerama protiv njih. Zaključio je da zakon o pobačaju ne krši Ustav, koji za razliku od hrvatskog Ustava sadrži odredbu koja navodi da je ljudski život vrijedan zaštite i prije rođenja.

Konačno, posljedice restriktivnih zakona govore u prilog zakonodavnog rješenja koje dopušta pobačaj na zahtjev. Naime, dok restriktivni zakoni ne djeluju na smanjenje stope pobačaja,  jedan su od vodećih uzroka smrtnosti trudnica. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) godišnje se obavi oko 22 milijuna nesigurnih pobačaja,  a 98% tih pobačaja događa se u zemljama u razvoju koje imaju restriktivne zakone o pobačaju.  Oko 47.000 smrtnih ishoda povezanih s trudnoćom posljedica su komplikacija nesigurnog pobačaja, dok 8 i pol milijuna žena godišnje doživljava komplikacije zbog nesigurnog pobačaja i potrebna im je zdravstvena njega. SZO smatra da su se ti ishodi mogu spriječiti kroz seksualnu edukaciju, planiranje obitelji, osiguranje sigurnog, legalnog induciranog pobačaja i medicinsku skrb za komplikacije nakon prekida trudnoće. Osim toga, u državama koje imaju restriktivne zakone (npr. Poljska, Irska) liječnici katkad odbijaju pravovremeno provesti dijagnostiku te neophodno liječenje što može rezultirati trajnim oštećenjima, pa i smrću trudnica.

Sve navedeno govori u prilog tome da Zakon nije neustavan.